Dakle, prošla kolumna izazvala je dosta pozitivnih reakcija. Mnogima je bilo drago prisjetiti se starih slavnih rukometnih dana, mnogi su se spomenuli navijačkih pohoda na utakmice koje danas obilaze samo rodbina i prijatelji igračica, ljudi su me po Kuglani ispitivali hoće li biti nešto slično što se tiče mojih tema. Bit će, evo upravo sada. Iako sam mislio udaviti javnost s nekim drugim temama, ipak odustajem od toga, pa i ovu kolumnu posvećujem rukometu – uostalom, priča je dobra i nadovezuje se na onu od zadnji put.
Nije svako „finale” finale
Nakon osvajanja Lige prvaka Podravka je igrala još tri finala. Godine 2000. igralo se finale Kupa EHF s poljskim Montexom, koje je odigrano u polupraznoj dvorani jer jer rukomet u to doba izgubio publiku. Taj ambijent bio je daleko, daleko od onog 1996., tako da se te utakmice prisjećaju rijetki (ako su uopće na utakmicu došli). U sezoni 2005. Podravka je ušla u finale Kupa kupova. U sjajnoj atmosferi tijekom natjecanja gazila je sve pred sobom – u polufinalu je pao njemački Nurnberg kojeg smo u prepunoj dvorani zgazili 10 razlike, sve je bilo skroz euforično. Navijači su se standardno nalazili na galeriji, sjećam se da smo po dvorani dijelili crvene i bijele balone. U finalu nas je čekao norveški Larvik, protiv kojeg nismo imali šansi. Pobjedili su nas u obje utakmice, a to finale bit će zapamćeno po jednoj od najljepših navijačkih koreografija u rukometnom svijetu – preko cijelog gornjeg dijela dvorane digli smo ogroman najlon na kojem je prikazana panorama grada i natpis „Koprivnica to je moj grad”, dok smo po tribini podijelili crvene i bijele papire, pa je sveukupna slika ispala odlična! Treće finale je tema ove klumne – radi se o dvije finalne utakmice s mađarskim Ferencvarosem u Kupu EHF 2006. godine.
Put do finala
Bila je to baš neka „mađarska” sezona, jer smo tijekom natjecanja naletjeli za tri mađarska kluba, pa se na svaku utakmicu radilo gostovanje u Mađarsku (svako posebno, prepuno lijepih uspomena i dobre zezancije. Prvi protivnik bila je Cornexi Alcoa iz Szekesfehervara, pobjedili smo ih u obje utakmice, znam da nas je na uzvratu jako malo navijali jer je dosta ekipe otišlo u Maksimir na derbi (Podravkini navijači oduvijek su pratili nogomet uz rukomet, a diskusije o tome koji im je klub na prvom mjestu ostavljam njima samima, dok će na pivi komentirati ovu kolumnu). U polufinalu čekao nas je Debrecen, kojeg smo također u obje utakmice dobili bez većih problema. U cijelom gradu bila je dobra atmosfera, navijanje na prvoj utakmici u Koprivnici bilo je odlično i bili smo skroz ponosni na sebe, jer nas je bilo 70-80, a nadglasali smo gostujućih 200 Mađara koji su inače po specifikaciji „nogometni” navijači, no prate i rukomet (nešto kao BBB i Rk Zagreb nekad davno). U uzvratu nas je čekao mađarski pakao, kojeg sam već spominjao u jednoj od kolumni. U dupkom punoj dvorani bilo je simpatično kako bi tribina s 1000 navijača Debrecena znala zamuknuti, dajući šansu nama šansu da se malko oglasimo (bilo nas je 50), jer inače dok bi svi počeli s navijanjem nismo čuli ni vlastite misli. Takvu atmosferu u dvorani nisam vidio nikad, zbilja nešto prebolesno! Nisu nas vrijeđali ni zviždali nam, a nakon Podravkine pobjede skupa s nama su pjevali „Ferencvaros goodbye”, jer smo saznali da če FTC s nama u finale. Mislima samo već bili spremni na slatko finale, jer smo Mađarima ostali mnogo toga dužni još od 1995. (neriješeno u Koprivnici, u Budimpešti brutalno pokradeni, policija tukla navijače i novinarima uzimala kasete jer im nisu dali rpijenos utakmice). Sjećam se intervjua Ljerke Krajnović koja je uplakana nakon te utakmice rekla „Ako je rukomet moj život, oni su mi taj život večeras ukrali”. Svega toga smo se prisjećali i polako napaljivali na ono što nas čeka za dva tjedna. A čekalo nas je mnogo toga, jer znali smo da je ovo finale posebnije od drugih. Konkretno, 1996. pomalo se vratila u grad.
Budimpešta
 |
 |
 |
Za Budimpeštu smo organizirali put s dva autobusa, neki su išli automobilima. Krenuli smo u 5 ujutro, skupljali po gradu pijane ljude koji su tumarali nakon večernjeg izlaska, bilo je dovoljno samo „Imaš 10 kuna i osobnu? Ajd s nama…”, pa smo tako našli i maratonca Arifa s kojim smo čuda imali po putu. Jedna od jačih scena bi je bila nakrcavanje teretnih kolica pićima. Naime, nabavili smo od sponzora dosta piva i sokova, sve se to držalo u podrumu moje zgrade koji je služio kao skladište. Sve smo to nakracali na kolica pokojnog Jure Vučetića, kako bi mogli dovesti do Kuglane, odakle je bio polazak. Scena je bila guranje tih kolica nasred ceste po Meštrovićevoj, a na vrhu svih tih kartona pića sjedi Riba i bubnja iz sve snage, uz urlanje ekipe koja ga je gurala. Ovakav cirkus dok grad još spava – dobra uspomena. Do Budimpešte smo došli 3 sata prije utakmice. Po putu smo Arifa stalno negdje gubili, a na jednom stajalištu nam je pokazivao svoje maratonske sposobnosti i počeo trčati autocestom, uz paniku vozača koji su mu trubili i mahali nek se makne s ceste. U oba busa ludilo, pjevanje, navijanje, dok je Čoh na repertoaru imao nekoliko tisuća lakoglazbenih melodija, koje je izvlačio prema potrebi i atmosferi. Najdraže su nam bile „Kiša rosi Duško travu kosi”, „Po selu se priča da se ženim ja” i vječna „Ne daj da nas rastave ovi ljudi zli”. U Budimpešti smo dvoranu jedva našli, te krenuli u neku pizzeriu, bilo je sunce i dosta naših sjedilo je vani ili ležalo na travi, objesili neki transparent, a Čoh je gracioznim hrvačkim potezom uspješno oborio nekakvu reklamnu lutku na napuhavanje, uz buran pljesak okupljenih. Došla su četiri debela ćelavca, sjeli i promatrali nas. Uskoro su počeli s pjesmama Ferencvaroša, pa smo mi nabacili jednu svoju, oni jednu svoju, i tako smo sjeli s njima i družili se malo. Sve je bilo ok, a onda su nas pozdravili rekavši kako im je drago da smo ušli u finale umjesto Debrecena, jer Debrecen mrze više od svega.
U dvorani
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Prije utakmice pred dvoranom smo čekali ulaznice od kluba, a onda je krenulo: na nekom balkonu s gornjeg ulaza za domaće navijače krenulo je pljuvanje, letjele plastične boce, a jedan od ona 4 ćelavca prelazio prstom preko grla poručujući nam što nas čeka. Bili smo začuđeni – jesu li to oni ljudi s kojima smo pili u kafiću prije 20 minuta? Ok, sad znamo na čemu smo. Ušli smo u dvoranu, gdje su nas pametni organizatori smjestili odmah do sektora s navijačima FTC. Krenule su uvrede, poletjele dvije boce, oni su nama počeli nešto skandirati, a mi nismo znali kako da im vratimo jer ih hrvatske uvrede očito neće zaboljeti. Onda je netko viknuo „Debrecen”, pa smo svi počeli skandirati „Debrecen, Debrecen!”, što je pak ove do te mjere zgranulo da su ostali ukipljeni, a dvojica glavnih došla su do naše ograde i samo protisnuli kroz zube „No, Debrecen singing, no Debrecen…”. Poslije je bila još neka gužva u kojoj su nam iščupali zastavu s ograde, šta sad, desi se. Inače navijanje je bilo dobro tijekom cijele utakmice, iako smo opet bili ljuti na situaciju u kojoj su neki turisti ugrabili priliku za jeftin put i na utakmici se dosađivali jer ih rukomet ionako ne zanima – smiješne su bile i neke gospođe koje su se uredile kao za izložbu, dok su naše standardne „penzićke” bile u klupskim majicama, spremne na kojekakvu zezanciju. FTC nas je pobjedio s jednim golom razlike, no bili smo dobri i nije nas dirao poraz – pripremali smo im pakao za uzvrat i bili smo uvjereni da je finale rješena stvar. Poslije je bilo još neke gužve u koju su se umiješali redari i policija, dok se na mojoj snimci vidi kako je jedan nas momak u jednom potezu iz „kadra” izbacio jednog histeričnog Mađara. Na povratku je bilo skroz veselo – pjesma i navijanje, te radosne vijesti iz domovine „dobro ste se čuli na TV”. Dok smo prešli granicu uključili smo radio Koprivnicu, gdje se komentirala utakmica, ljudi su se javljali i davali podršku curama, te pozdravljali nas koji smo bili na navijačkom pohodu u Mađarskoj. Po dolasku doma slatko sam zaspao jer me očekivao naporan tjedan, a bilo mi je drago što se 1996. barem jednim malim dijelom vratila u grad.
Finale u Koprivnici
 |
 |
 |
 |
Postali smo svijesni da Podravka nije rukometna velesila kao nekad, pa nam je ovo finale bilo iznimno dragocjeno – takav je bio i navijački pristup, utakmica se prenosila, pa nam je bilo jako bitno da sve ispadne super. Nakon nekoliko tjedana mrcvarenja sa Suho grlo nos smo snimili u kućnoj radinosti pjesmu „Volim te Podravko” (još jednom hvala dečkim iz benda i Nenadu Farkašu). Sadašnja himna nam se nije sviđala pogotovo sa djetinjim stihovimaa „Kad kokice navale s njima nema šale” i slični detalji. Uzaeli smo atvr u svoje ruke, sjećam se da su na snimanje došle neke ružnjikave klinke koje su došle vidjeti šta se događa, jedan momak pita „A ko su te cure”, dok mu je drugi odgovorio „Pa gabori, kaj ne vidiš?!”. Himna je bila gotova dan prije finala, u gradu sam dobio od Antolića jedini primjerak CD-a i pijan ga izgubio iza Kuglane, pa ga našao nekoliko sati kasnije u mokroj travi. Isti CD mi je na dan finale ispao u lokvu vode dok sam ga nosio u klub – taj osjećaj dok sam 5 minuta kasnije Domoviću i Kruni Tkalcu dao CD, ovi ga stavljaju u player da vide kakva je pjesma, a ja, zakleti ateist, molim dragog boga da zasvira jer nam je to bio jedini primjerak. … Dok je zasviralo, nitko sretniji od mene! To jutro smo pred dvoranom na 50 metara dug konopac okačili papirne trake – ideja je bila da se jedan kraj zaveže na dimnjak kotlovnice, a drugi na prozor u zgradi gdje je stanovala bivša rukometašica Podravke Lidija Horvat. Komično je bilo dok smo je pitali smijemo li ordinirati po njenom prozoru.
Ulovili smo je nakon treninga „Ej bok Lidija!, veli ona „bok dečki”. „Jel ovo tvoja zgrada'”, veli ona „Je” „A reci mi, živiš u prvom ulazu?”, veli ona „Daa?!”, ja onako „Na zadnjem katu?”, ona „Da?!”, i onda „A jel ono tamo tvoj prozor'”, a ona samo kimne jer nije imala pojma kakvu ideju imamo. Dok smo joj objasnili pristala je, tako da smo tu egzibiciju uspješno izveli, a meni osobno je to bilo baš bitno jer imam čudni fetiš na papiriće, trake i slične drangulije po kojima su specifični južnoamerički navijači. Eto, da i ja imam svoj mali Brazil u kvartu. U pol 12 smo se okupili kod parkirališta Slavena, te s desetak auta krenuli sa velikim zastavama u karusel po gradu. Bilo je fora, ljudi koji su nas susretali su trubili, mahali, ljudi s ulice pljeskali, a simpatična mi je bila jedna bakica od 70 godina koja je vikala „Super, super!”. Baš je bila super atmosfera, s vrhuncem na Zrinskom trgu gdje su se zapalile i baklje, terase su bile prepune ljudi i svi su nas pomalo u nevjerici gledali. Nakon karusela otišao sam doma u krevet, jer toliko smo posla obavili tijekom tjedna da sam imao osjećaj da ću se srušiti.
Neredi na trgu
 |
 |
 |
 |
Oko 3 je zazvonio mobitel, zvao me Goran Čičin i pitao šta je to bilo s neredima u gradu. Nisam imao pojma o čemu govori, no dogodilo se sljedeće: u grad je došlo oko 200 navijača FTC, neki simpatizeri, dok je dio bio radikalniji. Koprivničku policiju smo izvijestili o njihovom dolasku prije te im rekli da ih se ne pušta u grad – pogađate valjda što je pametna policija napravila. Došli su na trg, gdje je sjedilo 20-ak naših navijača u pivnici. Odmah su krenule neke provokacije i ubrzo su letjele stvari na sve strane – kante za smeće, boce, stolice, bili su nam u posjeti neki iz WAZ, jedan od njih je pandura pogodio stolicom, a navijača FTC pepeljarom u glavu pa je ovaj pao kao metkom pokošen. Dok je nestalo inventara trčalo se u pivnicu na šank po još k
rigli i pepeljara, sve je letjelo na Mađare. Uspjeli su naši malobrojni dečki obraniti pivnicu, stigla je i policija i odvela ove iz FTC, kasnije ih pohapsila prije utakmice, neki su zadržani pa deportirani jer su im nađeni noževi). Bila je jedna situacija u nekoj uličici di je panduru u civilu ispao pištolj, a neki Mađar je posegnuo da ga dohvati. Na kraju smo se svi sat prije utakmice skupili pred dvoranomi ušli da se pripremi koreografija. Nekoliko dana radili smo veliku zastavu s Podravkinim srcem i natpisima 1996.- 2006., koju smo iskombinirali s crvenim i bijelim papirima.
U dvorani
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Na ulazu su se dijelile crvene majice pa je cijela dvorana bila u crvenom, no dijelili su i one bezvezne NBA balone za lupanje, najdebilniju stvar koju se može naći na tribinama diljem svijeta. Uoči utakmice krenulo je euforično, cijela tribina crvena, svi navijaju, zastave se vijore po cijeloj galeriji, a prije utakmice razvili smo zastavu sa srcem preko cijele tribine i iskombinirali oko toga crvene i bijele papire. Imali smo nekoliko bubnjeva, navijanje je bilo ludo no isprekidano kako se prekidala svako malo igra na terenu. U dvorani totalna buka, sjećam se da smo navijanje vodili megafonom koji su nam posudili vatrogasci uz uvjet da ga vratimo čitavog.
S razglasa je treštala nova himna, koja je bila među ljudima oke prihvaćena pa je dvorana u ritmu pljeskala. Ali na terenu nije se sve odvijalo kako smo očekivali: Podravka je gubila cijelu utakmicu, curama je bila neka blokada u glavi, no bili smo blizu, uvijek na par golova zaostatka. Bili smo pomalo zabrinuti, jer nije slutilo na dobro. Početkom drugog poluvremena podijelili smo po cijeloj dvorani papirižće i bacilo se u isto vrijeme, pa smo opet napravili južnoameričku atmosferu koja je skroz digla ljude na noge. Navijalo se žestoko, zastave u zraku, bubnjevi tutnje, na parketu je Podravka počela izgledati bolje. Kako se utakmici bližio kraj, počeli smo stizati FTC pa se činilo da ćemo ih na kraju i dobiti s tim prokletim jednim golom, koliko je trebalo. Zadnjih nekoliko minuta bilo je izuzetno napeto, navijalo se glasno cijelo vrijeme ali totalno isprekidano. Zadnjih dvije minute sjedio sam na ogradi u majici, onoj istoj koju sam nosio 1996. Bila mi je očigledno mala i trbuščić se itekako nazirao, no nema veze, bila je to utakmica „back to tehe 90’s”.
U jednom momentu cijela dvorana skandirala je „Pomozi bože”. Da ne duljim, izgubili smo. Uspjeli smo izjednačiti, FTc je imao zadnji napad, nadali smo se da će promašiti i da ćemo imati još nekoliko sekundi vremena za pobjedonosni gol. No, FTC je zabio. Njihovo slavlje je počelo, dok su naše cure sjedile uplakane na parketu. Sjedio sam na tribini još par minuta da dođem malo k sebi, a u međuvremenu je jedan naš probao ući u teren. Nastala je gužva, na sekundu se smirilo, no jedan redar (redari su bili Podravkini portiri, stručni na redarenje kao ja za kardijalnu kirurgiju) je namjeravao dotičnog izvesti van, no nismo ga htjeli dati pa je nastala opća makljaža u kojoj je gotovo svatko udario tog redara bar jednom, došla je i policija i stručno pohapsila neke ljude koji s incidentom nisu imali veze (imali smo snimku koja to dokazuje pa su oslobođeni krivnje), a kod dvorane su neki bacali boce na Mađare pa su isto pohapšeni. Bili smo baš „pokisli”, s obzirom da smo očekivali pobjedu.
Na kraju smo se uputili u centar, gdje je organizirano slavlje uz besplatno pivo i kobasice – usprkos porazu, to se i dalje dijelilo (neće valjda baciti), pa smo otišli na trg, zapalilo se par baklji. Sve je bilo puno ljudi s utakmice u crvenim majicama, došao je bus s igračicama FTC pa smo se skupili oko busa, netko je bacio petardu, pa su nastavili svojim putem, a na banket u pivnicu nisu išli. Trg je još bio pun stakla od nereda prije utakmice, a kasnije su došle naše igračice. Pjevalo im se, skandiralo se Josipu Šojatu, zapaljeno još baklji. Šojat je rekao, dirnut našim navijanjem, ono što su rekli apsolutno svi u gradu – „zbog vas mi je žao što ste izgubili”. Na utakmici je bio i Zvone Boban, koji nas je iskomentirao „Ne vjeruje, Podravka cijelo vrijeme gubi, a ovi navijaju ko ludi”. Nerijetki su rekli da su tog dana na utakmici osjetili atmosferu one davne 1996. i bilo mi je baš drago zbog toga. Šteta što se nije i pobjedilo, no lopta je okrugla i sve je moguće – pobjede i porazi. Sport kao sport.
U ponedjeljak sve po starom – kupovalo se novine da izrežemo relevantne članke i vidimo tko nam je napisao pozitivnu kritiku, u klubu su bili mrki zbog poraza, vatrogasci su bili sretni što smo vratili čitav megafon, policija je radila očevid od subote optuživši nas da smo s Mađarima imali dogovoren sukob preko interneta (da, svašta će reći samo da ne priznaju kako su nesposobni raditi svoj posao za koji ih porezni obveznici plaćaju), a čistačice iz dvorane su nam klele sve svece jer smo ih opet uspješno „zajebali s tim papirićima” koje su dva dana čistile i pokvarile 2 usisivača. Eto ljudi dragi, tako vam je to bilo. Te sezone su Red roosters snimali prvi navijački DVD, pa ima dosta snimki s tih utakmice koje nas podsjećaju na to finale. Neka se nađe, jer kakvo je sada stanje u klubu, pitanje je kad će opet Podravka u neku završnicu.
Napomena: dio slika u kolumni potječe od novinara čija imena ne pamtim, no ovim putem im zahvaljujem. Najveći dio slika je screenshot iz navijačkog DVD-a, zato kvaliteta i nije bajna, no općenito postoji malo fotki s tog finala. Ne zamjerite!