KOLUMNA: Glas s ulice // Kolumna bez naslova

18:08h
0
autor-perkov

No name – no fame!

Kolumna bez naslova? Pa je, zadnjih dana sam totalno u gužvi i nisam stigao ni razmišljati o čemu bih pisao, a s obzirom na tu situaciju – znate li vi kako je to smišljati naslov za tekst, a nemaš pojma ni o čemu ćeš piskarati? Zato sam si upalio neku muziku, na fejsbuku se učlanio u grupu „Mrzim međugorske narukvice”, iskomentirao neke slike frendova koji vole pokazivati javnosti što od njih alkohol radi i lagano tipkam, pa ćemo vidjeti što će konkretno od toga ispasti.

Hrvatska traži zvijezdu

Vilibald i veseli dodatak u KuglaniMali Vili vilenjačke duge kose prijavio se na ovaj show i dogurao daleko. Ovakvi showovi najčešće su meta javnosti koja se voli izrugivati bedacima – nisam ni ja drugačiji.

Krepavao sam od smijeha na onog tipa koji je Cetinskom prodavao priču kako Tribunj ima očekivanja, pa na onog trogirskog Torcidaša koji je Jelenu Radan proglasio anonimkom (što ona i jest), zatim mi je fora ona tipica koje se spremala na Doru, došla sva važna i dok joj je žiri rekao nakon 2 i pol sekunde „A zašto ti misliš da znaš pjevati?!”; a ona napravi facu ko da se u gaće pokakala – tako je to dok se furaš kad si nešto što nisi.

Zatim onaj krezubi emo frik s majicom Hello Kitty, pa reperi koji su pjevali cajke… Ne, ti ljudi zbilja nisu došli raditi sprdačinu, već su zbilja uvjereni da imaju neki talent i imaju hrabrosti doći na ovakvu emisiju s namjerom da se dokažu, a zapravo se toliko brukaju da ne znaš bi li im se smijao ili ih sažalijevao.

Milivoj Štefanec, nakon Fakina u solo vodamaTakvi frikovi doveli su na zao glas ovakve emisije, koje u biti imaju drugačiju namjeru koja na kraju ipak dođe na vidjelo. Ako netko misli da zna i može, a zaista zna i može, ne vidim razlog zašto se ne bi prijavio na ovakav show.

Vili je pokazao da zna i može, sviđalo se to nekome ili ne. Fora je da Koprivnica kao grad „vudren” na rock muziku ima svog predstavnika u finalu ovakvog natjecanja, samo bi preporučio Viliju, (ako ovo čita) da nije sve u dobrom glasu već i u glavi – neki to nisu shvatili (npr. Rafael Dropulić, pobjednik SS Nova nekad davno) pa su propali glazbeno, a „celebrity” imidž održavaju prijavljivanjem na Farme i slične nakaradne emisije.

U svakom slučaju bravo Vili! Kad već pričamo o glazbi, spomenimo da je album nađeg sugrađanina Milivoj Štrefanca „3×3″ bio nominiran za album godine za regionalnu nagradu Indexi, no nije prošao u finalu unatoč tome što je prama glasovima publike bio među prva 3. Čudni su putevi glazbeni, brdovita je Bosna!

Pankom protiv pedofilije (i protiv zombija)

Engleski Deadline predvođen lijepom LizOvog vikenda u Zagrebu je održan peti po redu festival Pank protiv pedofilije, zamišljen kao događaj koji će angažmanom pank bendova privući mnoštvo ljudi na humanitarni koncert i time opravdati svoju plemenitu svrhu.

Hvalevrijedna akcija zbilja je uspjela svaki put dosad, koncerti Punk protiv pedofilije privlače velik broj ljudi iz cijele Hrvatske, a organizatori se trude dovesti strane bendove koje nemamoprpilike često gledati (Perkele, Business, Deadline…), za razliku od već monotonih line-upova domaćih festivala gdje se već može naslutiti tko će nastupiti.

Također mi je drago da se napokon netko angažirao i upotrijebio izraz „Punk” u zbilja plemenitu svrhu, za razliku od monotonih koncerata na kojima sav prilog ide u azil za pse, hrčke, angažiranje odvjetnika uhićenih anarhista u Indoneziji ili izgradnju skejt rampe u Ljubljani.

Mlađe face pozirajuU mnoštvu naroda koji je hodočastio u Boogaloo vidjelo se dosta poznatih lica koprivničke tj. podravske punk sceme, što jako veseli jer je bilo i mnogo mlađih punkerčića kojima su ovo prvi veći koncerti.

Bit svega je druženje, putovanje, zabava, a to bogme nije izostalo. Vidjeli smo prijatelje iz Varaždina, Pule, Nove Gradiške, naplesali se, degustirali virovsko domaće vino (naravno da je dobro, kaj se sumnjali?).

Ovakva druženja utjecala su na to da se zbližimo s ljudima iz drugih gradova, tako da osim što se vidimo u Zagrebu na većim koncertima ili ljetnim festivalima na moru, često se posjećujemo međusobno – tako su godinama Koprivničanci išli na koncerte u Križevce i Čakovec, Varaždinci i Zagrepčani u Koprivnicu i sl. Muzika nije samo podloga za ples, već odlično povezuje ljude i to je nešto predivno.

Klasična scena s kolodvora nakon koncerataIako smo često iskompleksirani jer nas u većim sredinama smatraju selom, mnogi ljudi s kojima se družimo ne razmišljaju na taj primitivni način, potvrđujući da se provincijalizam nalazi samo u nečijim glavama (i može se naći svugdke, pogotovo u Zagrebu).

Ima hrvatska punk scena i crnu stranu u obliku kojekakvih budaletina kojima je cilj samo napiti se i napraviti neku glupost, poneki se pijani redovito potuku, drugima je baš fora razbijati flaše, treći uživaju u tome da nekog poliju smrdljivim bambusom.

S godinama navikneš na te stvari, a takvi specijalci su ipak manjina, radi koje se ne isplati zaobići koncert omiljenog benda ili durženje s ljudima koji su ti dragi. Nakon prošle kolumne neki su mi slali mailove u kojima su rekli kako im se dopada zadnji dio teksta koji govori o Franu, gotovo slijepom momku koji ne samo na normalno živi, već i aktivno ide na koncerte.

Vidjeh ga i u subotu, u prvom redu naravno, razbacao se ko manijak. Pitah ga kako se usuđuje samo tako ući u pogo, reče mi „Ah, pa ono krene svirka, ja se zaletim, kao, kužiš, idemo, šutka, a ono – ništa, svi se makli, reko ljudi, za k…c ste baš…” . Sutradan sam ga vidio i na Stiff little fingers u Tvornici, s rukom u zavoju.

„A kužiš, on meni ide nešto govorit, ovo ono, a meni dosta, uzeo bocu i u glavu, još pao na to staklo i izrezao se…”.

S osmijehom sam slušao kako veselo priča o svemu tome kao da je najnormalnije, dok mi je on s osmijehom rekao kako će uskoro završiti fakultet i da mu je Pule već dosta. Nakon koncerta zaputismo se doma, ostavljajući pulsku ekipu da se svađa oko toga tko je prvi išao na Dane grožđa u Buje i koga je čiji tata prvi put vodio u Paradiso.

Ovaj koncert također je dokaz da punk nije mrtav, nikao glazba ni kao ideja. A svi oni koji pod smrt punka navode potpisivanje komercijalnog ugovora Clasha, neka malko bolje prouče britansku scenu tog razdoblja – sa Sex pistolsima i Clashom svijet se nije ni započeo niti prestao okretati.

Suho grlo nosJoš jedan koncert u Kugli

Za one koji ne znaju, Suho grlo nos i kultni riječki Pasi u petak sviraju u Kugli, upad je 20 kuna. Stavljam ovo jer mi neki vele da o koncertu pojma nemaju, pa eto, nek se nađe i ta obavijest.

PasiDakle, idemo na ples! Suho grlo nos sam zadnji put gledao u Zagrebu lani kao predgrupu Mudhoney, bili su skroz dobri, svaki put su sve bolji i bolji pa svakako preporučujem da dođete.

Pasi ko Pasi, nisu se mnogo promijenili, ne sumnjam ni da će ovaj put napraviti odličnu atmosferu svojim brzim me, odičnim ritmovima i humorističnim tekstovima.

Mafijaši, seljaci, rasisti i humoristi

Polufnale hrvatskog nogometnog kupa me, kao ljubitelja sporta, posebno razočaralo. To jest, pametnjakovići koji su utakmice stavili u 17.30h umjesto navečer. Da su utakmice stavili u večernjem terminu (pogotovo derbi), na stadionu bi bilo par tisuća ljudi više.

Kultni engleski The BusinessAli eto, nekima su u interesu druge stvari, tko zna zašto. Koliko god loš nogomet bio, uvijek bih radije pogledao derbi nego one metroseksualne klubove Lige prvaka (prijenosia grčkih klubova u Ligi prvaka redovito nema, ste primijetili?).

U svečanim ložama gospodski izljevi finoće Svaguše i Mamića, otprije poznatih po finom ponašanju i izrazim „seljačino, retardiran, majmune, mater/oca… „ i sl. Hajdukovi navijači bacili nekoliko banana u teren, što je naišlo na osudu protiv poticanja rasizma na sportskim terenima.

Nit je riba meso nit je pekarstvo nogometDežurni Torcidini humoristi nasmijali su me do suza, kao i obično. Jedan momak je sve iskomentirao „A bogati, uzea san bananu na utakmicu jer nisam stiga marendat, nisan je moga poist i bacija san je na tartan – i šta, sad san ja rasist?”.

Mass Sarr, legendarni igrač Hajduka 90-ihŠto god povezivao Torcidu i rasizam (koji uvijek osuđujem), stojim iza tvrdnje da je to dio navijačkog, a ne rasističkog folklora. Navijačko vrijeđanje i slično klasičan je pokušaj obeshrabrivanja protivnika, a tu se sredstva ne biraju.

U najezdi antirasizma mnogi zaboravili da je boja Hajdukovog dresa – bijelaDa je netko u tartan bacio par kila krumpira, toga u novinama ne bi ni bilo. Mnogi zaboravljaju da su proteklih desetak i više godina u Hajduku redovito igrali crnoputi igrači, a mnogi Splićani pamte „Crnu mambu” imenom Mass Sarr, koji je bio posebni miljenik Torcide.

Folklor ili ne, uvijek mi je draže dok se navijači više koncentriraju na podršku svom klubu, nego vrijeđanje protivnika.

Politika je opasna stvar, pogotovo u ovoj državi gdje je i sitnica dovoljna da te netko raspne na križ, iako se svi volimo praviti tolerantni i otvoreni.

čitam...
Loading...