KOLUMNA: Glas s ulice // Moja zadnja kolumna

23:00h
0
autor-perkov

KOLUMNA: Glas s ulice // Moja zadnja kolumna

Lijepo li je biti Koprivničanac u Zagrebu! Naša udruga RockLive organizirala je etno/rock koncert „Koprivnica u Zagrebu” koji se održao u kultnom zagrebačkom klubu Močvara. Pred nešto više od stotinjak posjetitelja nastupili su koprivnički izvođači iz raznih žanrova glazbe. Kada sam ušao u Močvaru svoj nastup taman su završavali Praline & Fastfood, ženski zbor koji me ugodno iznenadio s te dvije zadnje pjesme koje sam uspio čuti. Nakon njih na scenu je izašao naš dugokosi etno virtuoz Miroslav Evačić, koji je s kolegom Hraščancem na klavijaturama odsvirao nekoliko odličnih etno skladbi u svom prepoznatljivom stilu. Onako mršav na pozornici, u laganoj košuljici i šeširiću, činio se kao neki podravski ribič koji sjedi uz Dravu pod ljetnim suncem i čeka da se na udicu ulovi neki kapitalac o kojem će godinama pričati frendovima u lokalnoj krčmi. Zadnji put sam gledao Evačića prije gotovo četiri godine, također u Močvari – samo što je tada nastupio s Tihomirom Grobenskim. I tada je bio odličan, ali koliko me pamćenje služi više je naginjao nekakvom blues izričaju.

Svaki izvođač je imao svega pola sata vremena za svirku, tako da su Miro i Hraščanec brzo završili i prepustili mjesto na bini koprivničkim reperima RHS. Ovaj četveročlani bend s kojim u zadnje vrijeme nastupa i Sanela Stupar napravio je odličan nastup u kojem su izveli najpoznatije pjesme (Popi vopi, Chickita, Svojom stranom mosta). Dečki su zbilja bili odlični, a posebna pohvala ide Bojanu Horzu koji me oduševio time što je frontman benda koji se bavi ovakvim stilom glazbe, a ima originalan nastup na bini, za razliku od većine izvođača koji se bave hip-hopom. Na binu je uletio i jedan bivši član benda koji je pokazao da nije zaboravio tekst i da komotno može nastupati s bendom i dalje, dok se ženski vokal Sanele Stupar odlično uklopio u cijelu tu priču i dodao primjesu pop zvuka (pogledajte spot na youtube za pjesmu Svojom stranom mosta). RHS su se oprostili od publike nekom zabavnom pjesmicom o pankerima, a zatim je na binu došao Vilibald Kovač, zvijezda večeri, koji je promovirao svoju obradu pjesme Koprivnica od Buhanca.

Pjesma je solidno izvedena i rock aranžman mi se jako dopao, a i bend je solidno odsvirao ovu gradsku himnu (ne znam da li se još zovu Vilibald i veseli dodatak, ali im predlažem da hitno mijenjaju to ime ukoliko ga još koriste). Veseli što, uz Štefančevu „Koprivnicu” iz 1981. , grad ima još jednu pjesmu u rock aranžmanu – nek se vidi da ova naša „provincija” ima rock tradiciju! Izveli su i nekoliko hard rock obrada, klinkice su odvrištale svoje, a zatim su na scenu stupili Suho grlo nos. Sad ću opet nahvaliti dečke i mnogi će mi srati „Tebi su oni najbolji kad si panker!”. Ne, nije tako – bio sam u prvom redu s nekoliko ljudi i (trijezan, što je važno istaknuti) gledao svakog člana benda pojedinačno i onako laički analizirao i svirku i tekstove i nastup. Horva, Bruno i mali Grobenski spadaju u sam vrh hrvatske (pop) punk scene po svojoj kvaliteti i izvedbi. Slobodno ih pogledajte pa usporedite s masom drugih. Od svih pjesama čak mi je najgenijalnija „Rapataratutejpa”, pjesmica izmišljenog teksta i izuzetno jakog ritma i energije – sviđa mi se jer zbog izmišljenog teksta svatko je može shvatiti na svoj način, kako god želi.

Suho grlo nos su u svom žestokom polusatnom nastupu pokazali da su bend večeri i jedan od najboljih koprivničkih bendova iza Overflow (tu bih stavio i Pillow pack, ali oni sviraju jedan totalno drugi đir). Znam da sam jednom pred Kuglom mortus pijan uletio Antoliću sa spikom “Sad ću ja tebi reći..” i održao mu čitavo predavanje kako su dobar bend koji je negdje jako pogriješio, jer žalosno je da ovako dobrom svirkom nemaju prolaznost kod publike. Možda nisu pogriješili nigdje već je situacija jednostavno takva kakva jest – u dizanju popularnosti nije im pomogao ni spot Zlobna vila koji se vrtio na HRT. Nema veze, neka oni samo sviraju i dalje svojim stilom – velik trud kad-tad mora biti nagrađen!

Također me zbilja razveselilo što sam na koncertu vidio neke poznate ljude koja sam jedva prepoznao jer ih nisam godinama vidio (jednoj curi sam pukim slučajem pogodio ime otprve, ali je se ipak naknadno sjetio). Spomenuo bih još da je za ovaj koncert organiziran poseban autobus iz Koprivnice, koji je nakon koncerta vratio ljubitelje koprivničke glazbe natrag u podravsku metropolu. Eh da, zbilja je ponekad lijepo biti Koprivničanac u Zagrebu i usred Močvare se osjećati kao doma!

Moja zadnja kolumna
Prije dvije i pol godine Mario Kos, voditelj ovog portala, ponudio mi je da pišem kolumnu jednom tjedno. Pristao sam na to volonterski, jer me oduševila mogućnost da javno iznesem neka svoja razmišljanja i stavove u ime većine mladih ovog grada. Također, to mi je bila velika prilika da spomenem neke koncerte i koprivničke bendove koji inače medijski nisu gotovo nikako popraćeni. Najviše od svega me veselilo što je Mario Kos bio široka srca i mogao sam pisati bez cenzure, tako da su mi na red došli svi: od bivših cura, do ekološki nesavjesnih građana, pa sve do fašista, brkatih žena i kljastih HDZ-ovaca kojima smeta što Koprivnica ima rock scenu i koji su pokušavali dograbiti glasačke bodove preko mladih, držeći im lekcije o usranom komunizmu i usranoj Jugoslaviji, kojom su toliko opsjednuti da valjda imaju tetoviranu kartu SFRJ preko cijelih leđa i Titove slike iznad kreveta. Kao iz pjesme smederevskog benda Gavrilo Princip „Daj mi dve rakije pa ću svima da kažem sve!”. Eto to je meni bila ova moja kolumna. Možda sam ponekad i pretjerao, možda sam neke stvari previše gledao crno-bijelo. Međutim, ono što me najviše veselilo su bile reakcije ljudi. Dok sam kao srednjoškolac čitao kultnu knjigu „Lovac u žitu”, naišao sam na genijalnu misao koja kaže: Knjiga je dobra dok je prekineš čitati, uzmeš telefon u ruku i poželiš nazvati pisca i reći mu „Ej čovječe, napisao si zbilja sjajnu knjigu!”.

S obzirom da danas Facebook omogućava da dođeš do svakog, mnogi nepoznati ljudi su me kontaktirali i slali mi poruke u kojima su hvalili moje tekstove, pogotovo teme koje nisu bile aktualne drugim novinarima s nekih portala ili gradskih listova. Neke teme su i sami predlagali. Javljali su se i podravski gastarbajteri iz Njemačke koje je emocionalno dirnuo tekst o koprivničkim Fakinima i koji su se prisjetili svoje mladosti. No, ja se nikad nisam smatrao novinarom i uvijek sam se ograđivao od toga. Za sebe sam govorio „Ja sam samo jedan dečko koji piše, to je sve!”. Znam da je bilo komentara „Kaj ovaj glumi novinara…” , a također znam da je bilo i komentara „Kaj ovaj gura sebe i svoje projekte, Štefanca, Barkod i bendove koji su mu prijatelji”. Slobodno pročitajte moje kolumne od prve do zadnje i vidjet ćete da sam uvijek spominjao apsolutno sve bendove u gradu i hvalio ih, jer sam bio svjestan toga da imam veliku moć. Moja moć sastojala se od toga da nešto napišem i da ljudi to čitaju: bila je to velika prilika koju sam koristio da bih izreklamirao i Milivoja Štefanca, i Barkod, i Suho grlo nos, Pillow pack, Overflow, Lolitu, Pubic bunny, RHS, Miroslava Evačića, Vilibalda… Apsolutno sve, čak i one curice koje nastupaju pod nazivom „Jutarnja mučnina” i zvuče kao drečavi mali ježići.

Moram priznati da mi je laskalo što sam bio čak čitaniji od mog bivšeg susjeda i legendarnog koprivničkog novinara Ive Čičina Mašanskera, no ja i on imali smo totalno različitu publiku i različite teme – moja prednost bila je u obrađivanju nekih događanja i stvari o kojima nitko nije htio pisati, a pokazalo se da su neki čitatelji bili željni toga.

Mnoge sam emocionalno dirnuo u nekim kolumnističkim prisjećanjima velikih rukometnih utakmica naše Podravke, koja je preživjela i ova gruba vremena u kojima ništa nije sveto osim novca, pa se gleda kako da se na (ne)zakonit način izvuče mnogo novca iz kluba ili firme i strpa ga se u vlastiti džep. Ružne teme o kojima ne želim ni misliti, kamoli pisati. Navijači Podravke ponovno su se vratili na tribine – svaka čast dečki, samo tako nastavite!

Mislim da nije u redu da pišem na koprivničkom web portalu jer već nekoliko godina živim u Zagrebu i sve rjeđe sam u Koprivnici. Tu su, naravno, i brojne obveze koje su me primorale da se bavim pisanjem na jedan drugi način. S druge strane Koprivnica je puna mladih ljudi koji nemaju pojma što bi sa sobom, pa neka se malko prihvate pisanja da ubiju dosadu. Znam da se mnogima ova moja ideja čini smiješna – tko bi nešto radio besplatno? Uvijek se nađe budala poput mene, ali znajte ima u životu puno vrednijih stvari od novca. Ne zaboravite da je novac samo komad papira kojim se ne može kupiti ni sreća ni ugled. Pohvala za dobro napisanu kolumnu uvijek mi je bila najveća nagrada, pogotovo dok sam vidio da sam nekog nasmijao i uljepšao mu dan, ili čak emocionalno dirnuo do suza. Hvala svima koji su me čitali i podržavali me u mom pisanju, a ja zahvaljujem svima koji su mi bili tema i inspiracija. Vrijeme je da „Glas s ulice” nestane u ovoj maglovitoj jesenskoj tišini…

čitam...
Loading...