KOLUMNA: Glas s ulice // Smijem li i ja nešto o cajkama, ljubavi, blagdanima…?

08:44h
0
autor-perkov

Izmišljeni rat narodnjaka i ostatka svijeta

arodnjaci  Dok se u negdje događa ovo...  Autor: index.hr Već neko vrijeme ljudi se hvataju za glavu dok vide kakvo nam je narodnjačko ludilo obuzelo zemlju. Na zebri ti stane neki auto, iznutra čuješ cajke, na šalteru vidiš curu u krznenim čizmama oderane pudle i sto kila šminke, na mobitelu joj zvone cajke, u Hollywoodu cajke, otvoriš index cajke, otvoriš novine cajke, upali TV i na Otvorenom il nekoj sličnoj emisiji očajnički raspravljaju o – cajkama. Cajke požderale mainstream, cajke požderale medije, cajke požderale glazbeni ukus Hrvata i glazbenu scenu Hrvatske. No, da li je to zbilja tako, i zašto je tome tako? Ljudi raspravljaju o tome da li je to posljedica rata, tko je iz Srbije donio turbo folk kod nas, ima li to kakve veze s odgajanjem djece u Rimskom carstvu ili seksualnim životom lastavica na Madagaskaru. Da li je u pitanju kućni odgoj, bunt, provokacija ili jednostavno neukus? Ne znam što da kažem o narodnjacima niti mi se baš da o njima govoriti unatoč tome što su mi tema kolumne. Prvo, diplomatski bih rekao da svatko ima pravo slušati glazbu kakvu želi. Pa ako netko želi biti seljačina u rozoj majici, s kancerogenom narukvicom sa svecima oko ruke, naušnicom i zlatnom lančugom oko vrata, torbicom „pederušom” preko ramena i glazbenim neukusom u ušima, to je njegovo puno pravo. Isto vrijedi i za djevojke u nakaradnim čizmetinama, šljokičastim majicama i minicama koje nerijetko otkrivaju katastrofalno loše noge – to je njihovo pravo. Ako netko želi ići na narodnjake – to je njegovo pravo. Nije me nimalo sram priznati da sam dvaput iz Kuglane pobjegao u Hollywood, sam samcat, naručio piće i opušteno najnormalnije gledao koncert tipa koji pjeva o razbijenim čašama – radije ću prihvatiti to, nego onaj manijakalni neizdrživi ritam elektronske glazbe koja mi probija mozak, dok mi oči probijaju dežurni „glumci” koji patroliraju Kuglom glumatajući tko zna šzo.. Pili tako ja i frend mentolčić, usput neka cura slavila rođendan pa smo joj dopustili da nas počasti pićem i potapšali je po glavi poput psića, drugu smo podragali i rekli uvjeravali je da joj u kosi žive vilenjaci, a nekom tipu sam razorio prilično sretnu vezu uvjerivši ga da mu je ta cura, eto, baš nekakva bezveznjakinja koju bi trebalo ostaviti (nekad imam zbilja zapanjujuću moć manipulacije ljudima). Sjećam se bezbroj detalja s tih Hollywoodskih večeri – osim muzike. Jer nije mi bila ni važna. Da se razumijemo, ne želim reći da narodnjake slušam potajice – ne, ne slušam ih i ne volim ih, ali ih ni ne mrzim i uvijek ću otvoreno reći da bi radije poslušao narodnjak (što luđi to bolji, da se nasmijem) nego da mi uši pate od eletronike, gejastih indie bendova, Dubioze kolektiv i sličnih stvari koje zbilja ne podnosim. No idemo na ono bitno što mi je u glavi cijelo vrijeme. Kažu da su rockeri izumrli, alternativaca nema (valjda misle na metalce i pankere, jer alternativci su po meni babe koje liječe bioenergijom i onaj ćelavi Ante koji je prebio zvonara i ministranta jer se nisu htjeli pokoriti njegovim zapovjedima ), kažu da su narodnjaci potpuno preuzeli umove mladih generacija, da postoje samo narodnjački bircuzi i slično. Znate već! Sva ta naklapanja i kuknjava nemaju apsolutno nikakve osnove u stvarnom životu. Niti su nam narodnjaci preuzeli mladost niti su požderali sav glazbeni ukus. Rock, punk i metal scena u Hrvatskoj nalaze se na svom vrhuncu. Ima više kvalitetnih bendova iz svih žanrova i podžanrova rocka nego ikad. Ima više koncerata nego ikad – u Zagrebu se svaki dan održi rock/punk/metal koncert, nekad ih ima više u istu večer, a na njima osim domaćih možemo vidjeti i mnogo stranih bendova koji prolaze na turneji. Koprivnica također, u usporedbi s drugim gradovima, ima više koncerata rck glazbe nego do sada. Također nas više ne zaobilaze veliki glazbeni sastavi – štoviše, neki nas učestalo posjećuju.

NMI  ...u drugim klubovima neki drugi svijet  Autor.Matej Perkov Za ovu 2010. najavljeni su koncerti mnogih bendova koje još nismo vidjeli. Lani je U2 napunio Maksimir u dvije večeri zaredom. Festivala rock glazbe ima više nego ikad i jači su nego ikad – Inmusic festival na Jarunu, Viva la Pola, Rokaj fest, UFO u Osijeku, FUK u Virovitici, Punk protiv pedofilije u Zagrebu, Monte Paradiso u Puli, Skaville na Krku, tu je i bezbroj motorijada i manjih festivala diljem Hrvatske. Rock i punk izumrli? Glupost! E sad, mnogima bi bilo korisnije da svoju energiju usmjere na promicanje glazbe koju smatraju kvalitetnom nego da konstantno kritiziraju narodnjake i ostalu vrstu glazbe koja im ne odgovara. E sad, zašto se toliko ne piše onda o tim bendovima, koncertima i festivalima? Jednostavno, rock u Hrvatskoj nikada nije bio neki veliki mainstream (Prljavo kazalište i Parni valjak tu ne ubrajam). Novinari pišu o narodnjacima jednostavno zato jer u Hrvatskoj više nema kvalitetne pop scene o kojoj se dosad pisalo. Dalmatinske tužaljke o maslinama i kamenu zauzele su vodeću poziciju u glazbi s „onog” podneblja, dok gore sve vrvi od Simone Gotovac koja dospije u medije svaki put dok se okrene u krevetu i sličnih izroda željnih ekspresnih 5 minuta slave, a mediji ih nazivaju popularnima ouštajući njihove pjesme na TV i radiju, ne pitajući nas žimamo li želju trpiti takvu „muziku”. Svi dosadašnji glazbeni reality programi rezultirali su samo jednom Natali Dizdar, dok su drugi ostali anonimci kao i prije nego su na takva natjecanja došli. A da je bilo ljudi s dobrim vokalnim sposobnostima – svakako da je bilo! No, glas nije sve, tu je bitan i marketing, o kojem mnogi nemaju pojma. E sad, zašto je od sveprisutne glazbe medijima zanimljivo tuliti baš o narodnjacima, nemam pojma. Može biti da su glazbeno neobrazovani pa nemaju sposobnosti ni volje napraviti neku priču o izvođaču-festivalu nekog drugog glazbenog žanra. Svatko neka sluša što hoće i ide na koncerte kakve hoće, a ako sam nešto želiš progurati onda se oko toga treba i potruditi, a ne gubiti vrijeme i energiju kukanjem po kavama.

Kako sam volio jednu Ivanu

Ivana  Otišla i bez „Zdravo“ i bez „Doviđenja“  Izvor. Večernji list Susretao bih je nekad u tramvaju. Plava kosa, aristokratsko držanje.. Prava mlada dama kakvu bi svatko poželio, pripadnica zlatne mladeži koja se druži samo s odabranima. Dok sam je jednom vidio kako jede burek, nasmiješio sam se jer mi je izgledala preslatko u trenutku dok joj je dio mesa pao na Gucci torbicu. Ali tada pojavio se on. Bio je to stariji, prosijedi vitki muškarac, valjda njen otac. Kasnije sam skužio da joj je otac ćelav ko skinhead, a taj tip joj je bio zapravo dečko koji joj je i dijete začeo. Moja ljubav (najvjerojatnije jednostrana) propala je kada sam joj vidio sliku u novinama, uz natpis kako je moja voljena likvidirana hicem iz pištolja. Besane noći provodio sam u mislima na moju najdražu, pitajući se zašto je baš ona od boga pozvana da mu bude kurirka u podzemnom bataljonu. Isto pitanje sam postavio sebi: Zašto ja nisam dobio taj metak? Zašto moji prijatelji nisu dobili metak? I onda mi se odgovor pojavi u časopisu Men’s health u onoj problem rubrici za čitatelje – zato jer nisam spetljan sa sumnjivim ljudima i organizacijama! Ahaaa, u tom grmu leži zec! Svoju prostrijeljenu ljubav ubrzo sam prebolio, a od cijele te bajke ostao je samo grafit na zidu „Ivana Hodak volim te – dead girls don’t scream”. Kada me netko nedavno pitao što mislim o njenom naglom nestajanju s lica zemlje, odgovorio sam „Bolje ona nego ja!”.

Blagdani

Hrvati  Dugo čuvana tajna kratice ACAB izašla na vidjelo...  Izvor: forum.hrPostalo je moderno slaviti strane blagdane, tako da posljednjih godina osim Halloweena slavimo i Svetog Patrika, irskog sveca poznatom po tome što je iz Irske istjerao sve zmije. Volim irsku muziku, irsko pivo i još štošta, ali slaviti tuđeg sveca mi je totalno besmisleno jer, kao totalni ateist, ne slavim ni domaće svece. Kako je krenulo, čekamo kad će se slaviti poljski ili estonski sveci, jer sve navodi da trend proslave tuđih blagdana dovodi zapravo do jednog jednostavnog zaključka – slavit ćemo bilo što, samo da imamo izliku napiti se. I dok drugi glume Irce, ja ću ostati jedan jednostavan čovjek koji će slaviti današnji dan dok pišem ovu kolumnu, a to je 15.3. – Međunarodni dan borbe protiv policijske represije. Obilježava se s ciljem kako bi se svela pozornost na to da neki ljudi iskorištavaju svoj položaj i moć kako bi se iskaljivali na drugima, te im u ime zakona i ustava lome koste, pišu kazne, vrijeđaju, omalovažavaju, lišavaju prava, ako nikako drugačije onda lažima i izmišljotinama. Zašto? Dok vidim recimo žensku osobu u uniformi koja na grudima ima značku, a na licu brkove kojima bi pozavidio svaki kondukter, onda mi je puno toga jasno.

St. Patrick  Ovaj momčić je po popularnosti nadmašio Papu i Stepinca  Autor: myspace.com Diffida mi je istekla, razlog manje da budem nečija meta. Ja idem dalje, a ograničeni primitivni umovi dovijeka će to i ostati. Svijest nacije je takva da ovaj dan neće obilježiti skoro nitko, bilo iz neznanja bilo zato jer ih nije briga.Ukazivat će se na kojekakve imaginarne probleme, dok će dežurni patrolirati i bahatiti se zaštićeni svojim položajem. Udaraju, ne biste vjerovali, od invalida u kolicima do gluhonijemih osoba koje „im se rugaju mašući rukama”. Ako nekoga to veseli, zbilja jadno!

čitam...
Loading...