KOLUMNA: Glas s ulice // Srpska muzika i trash kao svakodnevica

14:08h
0
autor-perkov

Srpska muzika raznolikija je nego što mnogi misle Prošlotjedna kolumna u kojoj sam spominjao narodnjake bila je prilično komentirana na različite načine. Ljude su izveli kojekakve kreativne zaključke inspirirani mojim tekstom, neki se nisu složili, no radi sveopćeg interesa odlučio sam nastaviti malu ekspertizu regionalne glazbene scene da bi se jasno raščlanilo što je što. Po mom mišljenu, naravno, a samnom se ne mora slagati nitko. U ovoj najezdi narodnjaka posljednjih godina mogi stavljaju velik znak jednakosti između pojmova narodnjaka/turbofolka i srpske muzike. Logično, odmah narodnjaci dobivaju zanimljive nadimke koji su odmah prihvaćeni u svakodnevnom govoru, poput „Nemoj mi puštati u autu tu ćirilicu!” ili „Slušaj si te narodnjake u Kragujevcu”. Narodnjaci su uvijek nekako bili pojmovno vezani za ljude s one strane Drine ili na prostor BiH, dok su u urbanim sredinama generalno bili vezani za „seljačine”, a urbana mladost spas je tražila u novovalnom rocku, nadolazećem metalu ili kvalitetnoj pop glazbi dok je još obitavala na HRT i radio postajama. No, ovaj ponešto uski pojam „srpske muzike” volio bih proširiti i na druge žanrove. Ukratko, srpsku muziku slušamo manje više svi, zato jer je izuzetno kvalitetna, volimo je, idemo na koncerte srpskih izvođača i ne znam zašto bi nas bilo sram to reći. Prije svega tu bih spomenuo Balaševića, kojeg ljudi masovno obožavaju i štuju jer je čovjek glazbeni genijalac koji je odličnim tekstovima privukao naklonost mnogih. Tu su kultni izdanci srpskog rocka Disciplina kitchme, Partibrejkersi, Električni orgazam, Šarlo akrobata, Obojeni program. Malo ljudi također zna da, ako govorimo o punku, Novi Sad je bio regionalni London jači od Ljubljane, Beograda i Zagreba. Iz Novog Sada ponikli su Pekinška patka, Crkveni pacovi, Boye, te današnjim generacijama poznatiji i omiljeni Ritam nereda, kultni Atheist rap koji je nanizao više koncerata u nas nego u Srbiji (lani bili na koprivničkom MAK festu), melodični Dva minuta mržnje, Mitezers, Lude krawe i sl. Mnogima je poznat i Sixpack iz Msederevske Palanke, za kojim hrvatske klinke luduju već godinama i koji je u nekoliko navrata rasprodao velike zagrebačke dvorane.

Đorđe je gostovao i u Koprivnici Reperima je poznat Ajs Nigrutin, bile su hit jedno vrijeme i Bičarke na travi, Beogradski sindikat, ima toga još ali hip-hop baš i nije moja struka. Imaju li Srbi kvalitetan pop ne bih znao, ne slušam taj žanr iako mi nije loša ona stvar „Molitva” s kojom je Marija Šerifović pobjedila na Eurosongu (za nagradu su joj sredili da nije obvezna pristupiti u vojsku). Ali da s one strane Drine ima kvalitetne glazbe – ima. Nisu sve narodnjaci kako mnogi žele prezentirati javnosti, a na vama kao slušateljima ostaje da se odlučite što ćete slušati bez obzira na to što novine govorile. Duško Miličić ili Ateisti, Seka Aleksić ili Boye – vaš je izbor. E sad ulaženje u neke rasprave oko toga da li je Halid Bešlić fina muzika ili narodnjak, to je osjetljiva tema koju bih želio izbjeći, no prema mom ukusu i mišljenju nikako ne spada u nekakav kontekst „urbanog” niti me zanima kako i zašto „iznad Tešnja zora sviće”.

„Balkanski melos”

 U zadnje vrijeme provlači se neki tajnovit pojam „balkanskog melosa” koji neki pod svaku cijenu forsiraju na pop sceni jer, zamislite vi to, „Europa baš to želi” i to je „apsolutni hit”. I tako smo spali na to da nam državu na Eurosongu prezentira nekakva Severina sa štiklama, evo gledam srpsku pobjednicu za Eurosong i vidim nekog tipa feminiziranijeg od Josipa Katalenića koji pjeva o balkanskim ljepotama. Autor te grozote je cijenjeni Goran Bregović, štovan diljem svijeta i čovjek takvog autoriteta da mnogi ne žele ni pomisliti da radi nešto krivo. Ako je nekom sumnjivo što se događa s pop glazbom i zašto su svi na sceni podivljali u seljačkom štihu, rezolutni odgovor je „Bregović je rekao”; što je čak i jače nego da si šezdesetih poklopio nekoga sa „Drug Kardelj je rekao!”. Koliko Europa to traži, pokazuju brojem glasova nama iz bivše Juge, a mi se i dalje trudimo pronaći formulu kako bi svijetu dali kvalitetan „balkanski melos” koji oni baš traže. Pritom zaboravljajući da te balkanske melodije nisu specifičnost većeg dijela Balkana, te da nam se ta nekakva „balkanska kultura” kultura silom nameće od strane raznih Bregovića kako bi se valjda očuvala nekakva tradicija koja nikada nije bila naša.

Romska glazba i narodnjaci u Kuglani

Scena iz filma Cigani lete u nebo Nisam bio u Koprivnici već neko vrijeme, a ljudi mi javaljaju kako su svi generalno poludjeli, da se Kuglani organizirao koncert romske glazbe i još je najavljena stanovita Slađa iz Noćne more, poznata po… Pogledajte sliku pa zaključite sami. Ovakav repertoar Kuglane nije nužno poseljačivanje i nedostatak urbanog, uostalom i zagrebački klubovi poput Močvare i Tvornice imaju koncerte romske glazbe (i da, posjetitelji ne ostavljaju bicikle doma u strahu da ih netko ne ukrade). Romska glazba ionako je „in”, ne mora nužno značiti da je loša, iako sa sobom nosi sociološke fenomene specifične za naše podneblje: prvo, na takvim koncertima gotovo da i nema Roma. Šokantno mnogima, ali mladi Romi puno više vole turbo folk i njihov svevremenski idol je DJ Krmak sa hitovima „Puši puši mala”, „Gastarbajter” ili „Šumaher”.

Slađa iz Malnarove „Noćne more“ Drugo, gotovo svi posjetitelji koji ovakve evente posjećuju i romantiziraju romsku glazbu uglavnom nemaju i nikada nisu imali prijatelje romske nacionalnosti, da ne govorim o ljubavnim partnerima. A toliko volimo govoriti da su svi ljudi isti i među rasama nema razlike! Što se tiče narodnjaka u Kugli, oni su vrhunski, i pravi istinski trash, pa zašto se ne bi prezentirali kao takvi? Trash večer smo ionako imali, ovaj put neka bude i svirka. Za Slađu bih prvi platio ulaznicu i mislim da bi vrijedila svake kune jer bi se njoj tj. takvim nakazama vrlo slatko nasmijao – ista stvar kao da platim ulaznicu cirkusu, s iznimkom da cirkusi više ne posjećuju Hrvatsku. Trash kraljica iz Novalje poznatija kao Sandra Dabo puni zagrebačke klubove bez problema, ljudi je obožavaju – ne naravno kao pjevačicu kvalitetne glazbe, već kao nakazu koja je odlična meta za sprdanje i ismijavanje.

Ivan Hrvatska, zabavni trash Jedini momak iz tog žanra koji nije meta sprdanja, već mnogi prema njemu gaje poštovanje, jest Ivan Hrvatska, Amerikanac hrvatskog podrijetla koji dolazi ovamo svake godine, ima zanimljivje pjesme o hrvatskoj rakiji i otocima, pjeva na matricu koju si sam pušta s iPoda spojenog na razglas, a koncerti su mu luda kuća! Ne vjerujete? Nedavno je u Zagrebu rasprodao dvoranu Pauk, ulaznica je bila 60 kn.

Lollobrigida, umjetni trash na tragu Le Tigre Njegov ekvivalent , no nešto manje poznat je Jura Klavijatura koji ponekad svira u zagrebačkom Krivom putu, a koketira sa svim žanrovima glazbe koji se nakon preslušanog jednostavno mogu nazvati trashom. Umjetnog trasha u stilu Lollobrigide ili njihovih uzora Le Tigre mi je pomalo dosta. Uostalom, ovakav program Kuglane bez problema bi se konceptualno mogao nazvati „Mjesec trasha” ili nešto slično. Čemu panika? A ako želite nešto drugo, sami poduzmite inicijativu za to.

Trash kultura kao nešto novo

Prizor s buvljaka S obzirom na to da smo zemlja u kojoj se zbilja može svašta vidjeti, čuti i doživjeti, nije ni čudo da obilujemo trashom bez ikakve namjere da se neke stvari prezentiraju kao trash kultura – one su jednostavno uvijek tu negdje i spadaju u svakodnevicu. Tako gledano, trash večer se u Koprivnici održava apsolutno svakog vikenda na više-manje svim lokacijama. Kako funkcionira trash npr. u metropoli, možete vidjeti svake nedjelje na Hreliću, koji sam posjetio s frendovima ovog vikenda. Zaista spektakularan doživljaj, odlična zabava i cirkus kakvog možete vidjeti na Milićevim emisijama o uličnoj tržnici u Hong Kongu ili skopskoj Šutki. Nema čega nema, sve jeftino i možete se cjenkati, a artikli su svojevrstan vremeplov jer ima masu stvari iz bivše Jugoslavije koje su me podsjetile na djetinjstvo – kasete Tajči i Vice Vukova iz osamdesetih, bedževi Madonne i Tine Turner dok su bila mlađahne, stare igračke koje sam zadnji put vidio valjda prije rata, uniforme JNA koje mogu odlično poslužiti kao modni dodatak tijekom vikend-izlaska i slično. Razgledavanje vam ometa urlanje prodavačice kojoj se nije svidjelo što neka baba nastoji spustiti cijenu Levisica sa 10 na 5 kuna, a odjednom dopire glas iz megafona „Lude cijene padaju, jedna jakna 10 kn, 3 jakne isto 10 kn!!!”. Iz auta trešte narodnjaci koji odlično pristaju uz ovakav ambijent (pa pristaju, neće valjda pristajati indie rock ili house). Na jednom štandu su nam, ne biste vjerovali, ponudili i dijete za samo 3 kune! Šteta, mogao sam kupiti i ponosno objaviti mami da je postala baka, a s obzirom da se dijete ne može brinuti za dijete, iznajmljivao bih klinca djevojkama koje se spremaju za majčinske dane, neka se malo praksiraju. Mogao bih ga aktivirati i da skuplja lovu po semaforima, jer i to spada u tradiciju njegovih predaka. Na kraju nakon dobro pazarenja naravno, ništa ne „leži” tako dobro kao pivo i super extra masni ćevapi u trošnoj brvnari zatrpanoj smećem i kartonskim kutijama znamenitog naziva „Kod Zlatka”. Ako nemate prilike otići do Zagreba, isto, ali u manjoj mjeri možete vidjeti na koprivničkom sajmištu ponedjeljkom.

Detalj na rukama onih koji žele biti bliže NjemuNakon lijepog prijepodnevnog provoda vraćamo se doma, sjedamo u naslonjač i gledamo TV ili pak čitamo vijesti na nekom web portalu. A kad tamo, vidimo da je ovo što smo prijepodne vidjeli dio zabave koju možemo, a i ne moramo odabrati za razbijanje monotonije – vidimo da nam je svijet u kojem živimo debelo zatrpan ozbiljnim smećem (trashom) kojim je zatrovana naša okolina: od pop kulture (Gotovčevi, Hrvatska traži zvijezdu, Dikani i Dikanice, Farma), do politike (Jaca, Ivo1, Ivo2, Anto Đapić), ekonomije (od kumskog zapošljavanja do trošenja budžeta firme na koješta), a tu je i sveprisutna religija (Vatikan osniva komisiju koja će istražiti ukazanja na nekakve gospe u Međugorju). Nakon takvih stvari, pogotovo ove zadnje, zabezeknuto gledaš u praznu točku i pitaš se zašto se ljudi ponašaju kao da smo u četrnaestom stoljeću. Na kraju ti ostaje samo da slegneš ramenima i kažeš si „to je jednostavno tako”.

čitam...
Loading...