KOLUMNA: Glas s ulice // Sunčece presvetlo!

07:17h
0
autor-perkov

KOLUMNA: Glas s ulice // Sunčece presvetlo!

Presvetli

 

„Sunčece ti presvetlo!“ poznata je podravska poštapalica, znate već od koga. Sunčece presvetlo želimo si svi, jer fakat nam je dosta ove zone sumraka. Već je početak ožujka, a ulice zabijelio prokleti snijeg, vani je hladno za poludit, a tmurni dani dočaravaju pravu zonu sumraka. Zona sumraka, kako se čini, nije samo u vremenskoj prognozi, već i u današnjem ludom društvu u kojem živimo. Pa idemo redom…

 

Tko to prosvjeduje i zašto?

Aktualna tema u zadnje vrijeme su ti nekakvi prosvjedi po Hrvatskoj, bilo ih je i u Koprivnici. Bilo je u Zagrebu i sukoba s policijom, koje su svi osudili. Ništa neobično, to je sastavni dio svakog prosvjeda u Europi. Naravno, svaki bačen kamen na policiju pokrenuo je desetak novih tema, samo da se narodu odvrati pozornost od tekućih problema. Navodno, prosvjednici su plaćeni po 250 kn da se sukobe s policijom i izazivaju nerede. Masa mojih nezaposlenih poznanika je reagirala riječima „Daj, pa tko to plaća prosvjednike? Idem i ja bacati kamenje na policiju ako ću dobiti za to 250 kn!“. Danas se izvor prihoda bogme ne bira, jer nije lako. Prosvjedi - ZagrebČinjenica je da sve manje firmi radi, činjenica je da mnogi ne dobivaju plaću ili su potplaćeni. Činjenica je da ti nakon nekoliko godina učenja na faxu ni diploma ne garantira posao. Ovi prosvjedi su djelomice i tragikomični jer svi žele jedno – da odstupi sadašnja Vlada. A tko će vladati nakon toga? Tko će voditi državu? Politička scena nam je jad i bijeda, dno dna. Vijesti odavno ne pratim, jer što više saznajem novosti iz politike, sve sam živčaniji. Davne 2000. smo imali kao nekakvu alternativu, Mesić, Račan i kompanija, obećavali su brda i doline i doimali se kao svjetlo na kraju tunela. Naposljetku, ispalo je da ni oni nisu cvijeće.

Sve je to tako i sve to mi znamo. A koliko god zatvarali oči pred činjenicom da lagodno živimo, to je evidentno. Neka svatko bude iskren prema sebi i na papir napiše koliko je u zadnjih nekoliko mjeseci potrošio na gluposti, kave, cigarete, dokolicu i sl. Tu se postavlja pitanje što je zapravo život, a što životarenje, no kako god okreneš, nikad nije bilo lako. Ni u Jugi, ni u devedesetima, a pogotovo nije sada. Prije bilo bolje? Možeš si mislit… I dok mi pričamo o nekakvom radu i neimanju osnovnih sredstava za život, kafići su puni. Japanski turisti po povratku doma pričaju kako je u Hrvatskoj svaki dan štrajk, jer ulice su pune ljudi koji ne rade. Također sam čuo da postoji velika potražnja za pastirima, dimnjačarima i sličnim zanimanjima. Još ne znam nikoga tko se odlučio za spomenute karijere. Po fejsu ljudi non stop nabacuju neke statuse u svezi poskupljenja goriva. Ne dira me, vozim se tramvajem (za koji ne plaćam kartu). Ako dođe kontrola, „Dobar dan gospođo, ja vam NEĆU platit kartu, idem van sad i ući ću u sljedeći tramvaj. Doviđenja gospođo!“ rekoh neki dan debeloj kontrolorki. Uostalom, Koprivnica je grad bicikla. Činjenica je također, unatoč neimaštini, da nam je nacija sve više pretila – ne bi bilo loše da se putem do škole/faxa/posla pedalira, kako bi se uštedio benzin i u isto vrijeme skinule kile. Možemo se baviti i temom kako većina mladih uopće nije politički educirana, dobar dio ih ne glasa jer ne želi, i onda imamo situaciju da „narod ima vlast kakvu i zaslužuje“.

„Lako je tebi!“, kažu ljudi. Je, lako mi je… Mnogi bi se iznenadili kad bi saznali da mi po pitanju plaće debelo konkuriraju radnici šumarije, vozači tramvaja, konobari…

Ponekad nije ni bitno tko ima kolika sredstva za život, već kako njima raspolaže. Pa vi recite da nije tako! 

PolicajkaNijedne nema bolje od naše policije

Šeće momak ulicom, trkne slučajno policajca, a ovaj ga upuca iz pištolja. Onako, bum bum! Ni zbog čega drugog, već iz čiste obijesti. I gotovo, ugašen je jedan mladi život… nemam daljnjih komentara. Na drugoj strani grada jedan policajac vodio je grupu ljudi koja je maloljetnice prisiljavala na seks i snimala ih. Pravi primjer malog poduzetništva, moram napraviti case study da to isprezentiram studentima na idućem predavanju. Sinoć sam sanjao onu policajku iz Koprivnice, ne znam više kak se zove al im ružne cipele, koja mi je prije dvije godine napisala zabranu za ženski rukomet (rk Podravka svi uzrasti, te hrvatska muška i ženska repka, svi uzrasti). Sanjao sam da sam bio na šalteru za vize na nekom aerodromu i genijalka mi je naplatila vizu za Alžir 1000 kn. Dok sam pitao zašto, rekla je da u tu cijenu idu keksi i višnjevac. Onda sam se derao na nju da uopće nije fer i da je samo čekala da joj naletim na šalter pa da me „oženi“ za neke novce. Onda sam uzeo te kekse i višnjevac i otišao doma. Još sam se pitao, a za kog vraga bih uopće išao u prokleti Alžir? Ma nemam pojma, snovi su luda stvar.

 

„Tamo vam je jedna mala mafija…“

ŠtimacUpravo to je rekao predsjednik Ivo Josipović dok su ga u inozemstvu pitali o stanju u hrvatskom nogometu. Stanje kulminira – Marković i Štimac bore se za mjesto glavešine. Obojica mutni tipovi, iza kojih pitaj boga tko stoji. U današnje vrijeme samo budala može pratiti nogomet, a većina koja ga prati više nisu ni dinamovci ni hajdukovci – navijaju, kako smo se prije šalili, za „svoj džep“. Dakle jedini interes praćenja nogometa za većinu je kladionica, a utakmica se prati s upaljenim teletekstom. Na stadione više nitko ne ide – ne zbog huligana, nego jer je nerazumno dati 40-50-60 kn za ove naše trošne oronule livadarske stadione na kojima ti bahati policajac određuje kad smiješ, Vlatko Markovića kad ne smiješ na wc (na većinu stadiona se ne smije unijeti kišobran, a krova naravno nemaju).

I gle ti vraga malog – Michel Platini dolazi u Zagreb na sastanak s premijerkom Kosor u svezi velikog problema hrvatskih huligana! Iako u zadnjih godinu dana nije bilo nijednog incidenta osim onog u kojem su na Maksimiru policajci ispendrečili ljude, (otad BBB ne idu na utakmice zbog bojkota), iako su nam stadioni sablasno prazni, a na utakmicama reprezentacije u Zagrebu incidenata već dugi niz godina nema. Naravno, sve je to priča za javnost – zna se da je Platini došao baš u vrijeme ovog cirkusa sa Štimcem i Markovićem. Dabogda izbacili Hrvatsku iz UEFE i da nam propadne nogomet, samo da ta mafija više nema otkud krasti i neka otperjaju negdje dalje – po mogućnosti, u podzemlje zajedno s Ivom Pukanićem i Ivanom „dead girls don’t scream“ Hodak. Kao dugogodišnji navijač, ponosan sam što više ne pratim hrvatski nogomet!

 

RHSGde je sunčece presvetlo? U kulturi!

Sunčece presvetlo sjaji u koprivničkom kulturnom životu, ljudi moji! Sjaji, sjaji i obasjava naše drage sugrađane umjetnike, na ponos našeg gradića, njih samih, nas koji ih obožavao i njihovih djela koja će ostati budućim generacijama. Koprivnički reperi RHS Coolektiv snimili su preodličan spot za pjesmu Svojom stranom mosta (izdavač Aquarius records), a kao pjevačica gostuje i lijepa koprivničanka Sanela Stupar. Znam tu djevojčicu još odavno, otkad je bila (i još uvijek jest) velika obožavateljica Toše Proeskog. A ovi koji pjevaju, Bojan Horvat u narodu poznat kao Horz i Matija bez premca… Ne moram ih hvaliti, znaju oni sami koliko su dobri. Sviđa mi se njihov stil, njihova samouvjerenost i smirenost bez pretjerane glume i preseravanja uobičajenog za ovakve bendove. Spot je sniman na lokacijama diljem grada (željeznički kolodvor, trg, krov jedne osmerokatnice) i zbilja je kvalitetan. Ako vas zanima, ukucajte u jubi tubi „RHS Coolektiv – Svojom stranom mosta“ i uživajte u ovom djelu.

Milivoj ŠtefanecKoprivnički novovalac Milivoj Štefanec bit će sve manje poznat kao novovalni roker, a sve više kao umjetnik u domeni instrumentalne glazbe. Nakon odličnog albuma „3×3“ kojeg je izdao lani i mnogo dobrih kritika, odlučio se za novi projekt. Novi album Milivoja Štefanca zove se Monah (izdavač Come2music), a sadrži 13 skladbi prožetih depresivnim, ali nadasve živahnim i zanimljivim tonovima. U cijelom albumu dominira samo distorzirana gitara kombinirana sa zanimljivim, posve neobičnim i ponegdje agresivnim efektima (zvuk koride, zvuk grmljavine, konjskog topota, vlakova). Ovaj prilično neobičan album stvorio je veliki raskol među glazbenicima i javnosti općenito. Dok neki album smatraju bezveznim tandrkanjem, drugi ga ocjenjuju remek djelom (među njima hrvatski rock kritičar Vladimir Horvat i svima poznati Arsen i Matija Dedić). Kako bilo, zvuči zanimljivo i preporučam za slušanje.

U zadnjoj kolumni spominjao sam knjigu mladog Petra Rikića. Ovaj Koprivničanac proputovao je preklani svijet motociklom za nekoliko mjeseci, te na kraju izdao knjigu. Jedan razlog je taj da je putovanje bilo bogato raznim detaljima koje bi bilo šteta zaboraviti i ne podijeliti s javnosti, a drugi je skupljanje novca prodajom knjige za novu ekspediciju. Bio sam na promociji knjige „Oko svijeta“ u Biker’s baru u zagrebu. Pred mnoštvom okupljenih Petar je napravio dvosatnu prezentaciju knjige, pustio odlični promotivni spot koji su napravili, te na kraju dijelio autograme. Petar i DominikMoram se pohvaliti da sam kupio prvi primjerak i jedva dočekao dolazak doma da legnem u krevet, umotam se u dekicu i krenem s čitanjem. Knjiga ima oko 220 stranica, zanimljivog je dizajna, kvalitetnog papira puna zanimljivih slika (u boji, naravno). Cijena knjige je samo sto kuna – tako da je fakat pristupačna svima. Nakon što sam je pročitao bio sam skroz oduševljen, pun inspiracije za razne stvari, a svidio mi se stil kojim Petar lako opisuje svoje avanture i dojmove s putovanja. Dok ovo pišem, Petar i njegov frend Dominik krstare motociklima Sjevernom, Srednjom i Južnom Amerikom. Na put su se uputili samo s četvrtinom budžeta (zamislite samo) jer nisu skupili potreban iznos, a u planu im je da, ako treba, ondje nađu i neki posao kako bi skupili novac za nastavak putovanja.

 

Regionalna konferencija u Koprivnici – tema „Aktivizam mladih“

Konferenciju organiziraju Čakovčani i Križevčani (KVARK, koji je u našem gradu imao i podružnicu). Tema je aktivizam mladih na svim nivoima. Nedavno sam čitao na ovom web portalu da su izašla neka istraživanja o aktivnosti mladih i tome kako su zadovoljni sadržajima u gradu. Ispada da većina nije zadovoljna, kao i to da većina apsolutno ništa ne radi nego doma češka guzicu i čekaju da im netko drugi nešto napravi, pa da iskomentiraju „Ma to je bez veze“ i nastave doma češkati guzicu. Tijekom tjedana, mjeseci i godina takvog načina življenja, većina nakupi i određenu kilažu koje se ne bi posramili ni „ranjenici“ (pajceki koji se tove jer su predviđeni za klanje). Bio sam na mnogo takvih sastanaka i koliko god ih podupirem, toliko mi se i ne sviđaju. Svi će sjesti za neki okrugli stol, napraviti neki plan, otići na piće i to je kraj priče (barem u većini slučajeva). Dok se i napravi inicijativa za nekakvom akcijom, svi će vrtjeti u životu neki svoj film (ovo mi se neda, za ovo nemam vremena, ovo me ne zanima, ovaj vikend imam ručak kod bake i sl.). Zanimljivo je da postoji određeni broj ljudi (poput recimo Petra Rikića) koji ne čekaju da im netko nešto organizira i servira pod nos, već svaku situaciju shvaćaju izazovom i prilikom da se nešto napravi – te jednostavno krenu u akciju! Ovaj naš grad, ova naša država, ovaj svijet – sve je to jedna velika pozornica. Puno je toga što možete napraviti, čime se možete zabaviti, što možete promijeniti… Ako sami ne vidite smisla u nekim stvarima, nitko drugi vam taj smisao neće pronaći. Pogotovo ne nekakve konferencije i Udruge.

čitam...
Loading...