Žene i nogomet
Zub me pakleno bolio, nisam mogao spavati. Stavio sam na lice ledeni oblog i iz dosade vrtio programe na TV-u oko 23h, nadajući se da ću naći nešto pametno. Uskoro naletih na sam početak jednog nogometnog filma imenom „Zaleđe”. Odgledah, oduševih se, te skupih inspiracije za ovu kolumnu koju bi bilo prigodno posvetiti nadolezaćem Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici. Naime, „Zaleđe” je iranski film koji obrađuje tematike odnosa žena prema nogometu u toj zemlji. Iran u Teheranu igra odlučujuću utakmicu protiv Bahreina za odlazak na SP u Njemačkoj 2006., a nekoliko navijačica očajnički želi prisustvovati utakmici i doći na stadion. To je teška misija jer ondje je ženama zabranjeno ići na stadione, tako da se maskiraju u muškarce, dok se jedna čak prerušila u vojnika. Skupina od 5 cura izolirana je iznad tribine i od nervoze se drže za glavu slušajući urlanje mase, a ne znajući što se zapravo događa na terenu. Naposljetku ih prije utakmice odvodi policijska „marica” i neki iranski Samboli, Fijani i Balažinci zaduženi su da ih odvedu posebnoj policiji za ćudoređe, koja će im odrediti kaznu. S njima u kombiju je i uhićeni mladić, koji prvo protestira da nije kriv za ono što ga uhićuju, a onda poručuje policiji da će priznati bilo što, samo da ga ne sramote odvodeći ga na policiju skupa sa ženama (pri čemu ga je jedna nokautirala). U „marici” s prozorima nagovaraju vozača da upali radio kako bi čuli prijenos utakmice do kraja- Iran je sačuvao vodstvo od 1:0 i plasirao se na SP, a „marica” se uskoro trese od radosnog skakanja uhićenika i policije, dok spomenuti momčić vadi iz džepova petarde i baca ih policajcima pod noge. Jedna od djevojaka počinje plakati – kada su je upitali „Zašto plačeš, pa Iran je na SP, veseli se!”, odgovorila je kroz suze „Prije nekoliko tjedana moj prijatelj je bio među onom sedmoricom koja su poginula na utakmici protiv Japana. Danas sam išla umjesto njega na stadion, da popunim njegovo mjesto…”. U sveopćem rpometnom kaosu policajci su izašli van među raspamećenu masu koja je slavila mašući nacionalnim zastavama, dok su uhićene djevojke i mladić iskoristili moment i pobjegli na ulicu. Dok su se udaljavali, mladić je uplakanoj djevojci dao 7 prskalica, koje je nosila upaljene kroz masu aludirajući na gibitak svojih 7 prijatelja. Dakle, jedan neobičan kraj u kojem se izmjenjuju osjećaji krajnje depresije i orgazmičke sreće. Prije spavanja prisjetio sam se malko kako sam ušao u nogometni cirkus – kao i svi, za vrijeme Svjetskog prvenstva.
SP 1994.
Amerika je bila domaćin ovog Svjetskog prvenstva. Taman sam se počeo zanimati za nogomet, završio sam četvrti razred. Na svakoj utakmici izabirao bih neku zemlju koja bi mi zbog ovog ili onog razloga bila simpatična, pa bih navijao za nju. Jedan dan za Norvešku, drugi dan Rumunje, treći dan Njemačku i sl. Bilo je to zanimljivo SP, Brazilci su na penale u finalu pobijedili Italiju (Roberto Baggio promašio penal), Maradona je još igrao za Argentinu, a jedan nesretnik iz kolumbijske reprezentacije upucan je po dolasku u domovinu jer je zabio autogol. Ono zbog čega smo se mi klinci totalno napalili na nogomet i SP bilo je skupljanje samoljepljivih sličica. Kupili bi na kiosku album, te onda fanatički skupšljali sličice i antjecali se tko će prvo popuniti album. U tom kolekcionarskom ludilu znalo se dogoditi da imamo stotine duplikata nekog igrača, i sjećam se da kad god si hodajući gradom naišao na nepoznatog klinca svojih godina, odmah bi ga pitao „Imaš kakve dupliće?”, pa bi nasred ulice krenula razmjena.
SP 1998.
E ovo ćemo bogme pamtiti dok smo živi. Hrvatska je visila u dodatnim kvalifikacijama. Nije se znalo hoćemo li ih uopće izboriti, trebao nam je neriješen rezultat u Grčkoj, gdje je Grčka igrala s Danskom. Utakmica je trajala 120 minuta zbog višestrukih prekida poradi pirotehničkih orgijanja grčkih navijača na prepunom atenskom olimpijskom stadionu. Grci su opsjedali danski gol, šutirali, napadali, no na krajau 0:0. U kvalifikacijama smo riješili Ukrajinu (i to ne lako), u Zagrebu pobijedili 2:0, dok je u Ukrajini Bokšć zabio za 1:1 i tamo smo otišli u Francusku. Nema osobe iz tih godina koje ne zna nabrojati prvih 11, te tičan redoslijed golova po utakmicama. Protiv Jamajke 3:1, Zatim po paklenoj vrućini pobjedili Japan 1:0 u otišli dalje (treću tekmu izgubili 1:0 od Argentine), osmini finala pobjedili Rumunje 1:0 (Šuker dva puta pucao penal, ponavljalo se jer je netko od Rumunja ušao u 16-erac prerano). Legendarno ponižavanje Njemačke 3:0 i Nizozemske 2:1 je povijest. Polufinalna utakmica protiv Francuske bila je nešto nestvarno… Sjećam se dok je pao gol, nismo mogli vjerovati, ma to se vrištalo, tih par trenutaka bili smo u finalu! I dok se vani razilazio dim odbačene pirotehnike, već je bilo 1:1, na kraju smo izgubili. Unatoč tome masovno s eizašlo na ulice, jer ovo je bio velik uspjeh. Šuker, Vlaović, Prosinečki, Asanović, Boban, Jarni, Šimić, Ladić… Priređen je velik doček u Zagrebu na Trgu Francuske Republike. Tata mi je snimio tu kasetu, no negdje se nažalost izgubila… Tek sada vidimo koliko je to bio velik uspjeh, koji teško da ćemo opet ponoviti. Jaka samo reprezentacija bili i ostali, bilo je još poslije velikih pobjeda, ali nikad nakon toga Hrvatska nije nešto znamenito postigla na velikim natjecanjima.
SP 2002.
U Japan i Koreju išla je neka druga generacija. Porazi od Meksika i Ekvadora, te pobjeda protiv Italije je ono po čemu ćemo pamtiti ovo SP. Mnogi naši navijači otišli su tamo, neki i autosopom, neki vlakom. Francuzi također nisu prošli grupu, a prvaci su bili Brazilci. I tada ih je predvodio onaj meni posebno iritantan Ronaldo, koji je na glavi imao izbrijan trokut. Moram reći da u to vrijeme kao da smo već navikli da Hrvatska igra velika natjecanja, pa su se takve stvari uzimale zdravo za gotovo.
SP 2006.
E, ovo SP je bilo posebno zbog blizine, održavalo se u Njemačkoj. Tu smo igrali s Brazilom, Japanom i Auistralijom. Te klokane, koje smo znakli gaziti po 7 ili 8 :0 u pripremnim utakmicama, tu idlučujuću nismo mogli pobjediti. Deseci tisuća Hrvata bili su u Njemačkoj, nerijetki radi đeparenja ili skupljanja boca (50 centi po boci), što se ispostavilo kao isplativa ativnost. Možda mi je i danas žao što nisam bio tamo, nisam imao volje. Mnogi iz Koprivnice su išli i opisali put kao prvorazredan doživljaj. Hrvatska je možda mogla i bolje, ali eto, Australija je bila prevelika prepreka. Šteta! Jer kako sad stvari stoje, tko zna kad ćemo opet na SP.
SP 2010.
Kako god – nismo prošli. Tko je kriv, a tko nije, da li je Bilić sposoban il nesposoban, da li se trebalo neke utakmice pobijediti il
i ne… Treba naposljetku shvatit da je nogomet sport, lopta je okrugla i nije ništa nenormalno ako u nekoj utakmici ostaneš bez pobjede. Promašeni ziceri, stative, golmanske greške.. Sve je to nogomet i upravo zato je on tako čaroban i poseban. Uoči prvenstva novine non stop trube kako bi trebali navijati za susjede, Sloveniju ili Srbiju. Zašto? Nije da ikog mrzim, ha ha ha, ma nisam ja nikakav šovinist! To jest mrzim, ako ćemo pravo, ove kojekakve moderne metroseksualne šminkere koji pune naslovnice denvnih sportskih stranica. Nadam se da će Engleska ispasti iz grupe i da ću urlati kroz prozor „Svi bi vi da vas j… Beckham!!!!”, a s druge strane moji favoriti su Argentina i Grčka.
Grke sam zavolio dok su sovojili Euro u Portugalu, te se veselio uspjehu kao da sam Atenjanin koji dnevno pojede 2 gyrosa s nočnog izlaska na putu doma baci ciglu na prozor McDonaldsa. Paterde su, u svakom slučaju, spremne, makar Hrvatske nema. Argentina? Ako sam ikad ijednog sportaša cijenio zbog njegove naravi i komedije, onda je to Maradona. Nakon što je majstor svim novinarima poručio da mu popuše, neki dan je pregazio novinara autom i posprdno mu doviknuo „Budalo, azšto stojiš na mejstu, zar ne vidiš da te se lako može pregaziti?!”. Ma car! Frend koji radi u jednoj državnoj firmi neki dan je bio u Africi, te veli da je stanje ondje prilično loše – veliko siromaštvo, te ulice pune razbojnika koji te odmah opljačkaju čim vide da si bijelac (i stranac). Prema nekim predviđanjima postoji strah da će u tim razbojstvima biti i mnogo mrtvih, no nadajmo se da ipak neće. Iako bi bilo zanimljivo kako bi neki engleski huligani naziva „Zulu warriors” reagirali da se susretnu oči u oči s pravim pravcatim Zulu warriorsima :D. Kako god, kupite meseko za roštilj, pivice, pripremite petarde i navijajte za svog favorita – dobro nogometa zasigurno neće faliti!