KOLUMNA: Gradske boje // Zauzeti, oduzeti, nesretni ili nespretni!

17:19h
0
Gradske-boje-vekica

Pa gdje su ti frajeri? Gdje su se sakrili? Svaki put nakon izlaska iskrsne to pitanje. Nešto je slab izbor za nas koje smo prošle 25 i koračamo prema 30-oj. Svaki put kad mi uleti frajer i pita za godine, već mi je ustaljen odgovor, pa ono više od tebe ziher, što obično i biva tako, teško da kad fulam. Mogu im biti babysitterica. Zbilja sam stara, bemu!

Frajeri mojih godina vjerojatno su već odavno oženjeni ili zauzeti, a ovo malo što je ostalo upitni su materijali za obveze. Nekima jednostavno prija ta furka neobaveznih susreta i zajebancije. Njima jednostavno ne možete staviti lanac oko vrata. To su vječni Clooney neženje. Što će njemu brak sa staricom od 50 godina kad može uživati u svim blagodatima modela i turbo komada. Nije blesav, zar ne?

Neki dan smo malo otišle do Hypo centra u susret jednom bankaru i već pri prvom stisku ruke sam „pomalo“  zatitrala. Mlad, zgodan i uspješan. Gdje ćeš bolje od toga. No ubrzo je splasnulo to moje prvotno oduševljenje, jer pri ulasku u njegov ured primjetih burmu i sliku dječice na panou iza njegove glave. Mislim si, oh šteta, kakva šteta! Gdje si bio prije par godina, gdje, gdje? Na kriva mjesta sam izlazila. Dok se on muvao po centru, ja sam išla na žabokrečinu Jarun, a tamo sve sami somovi.

Sve teže je naći dečka vani. Uz more cuge nekako vam se i percepcija drastično mijenja. A i ako ostvarite neki kontakt, to je samo za tu noć i nema više, briši kući, propalo je. Ponekad možda i uspijete dogovoriti neki spoj, pa onda čekate k’o budala tko će naići jer ruku na srce više se ne sjećate njegove face. Onda izbezumljeno gledate face u prolazu i u mnoštvu stranaca tražite „prepoznatljivo“  lice. Onda sjednete na tu mučeničku kavu i skužite da zbilja nemate ama baš ništa zajedničko. Though luck!

U današnje vrijeme svi su zauzeti poslom i ganjanjem karijere te imaju sve manje vremena za izlaske i zajebanciju, pa sve više ljudi traži potencijalnog partnera preko interneta, mada će rijetko tko to priznati. Onda na pitanje gdje su se upoznali, zamuckuju kao da se srame činjenice da su se upoznali online. Nema ništa loše u tome, mnogi to rade, samo rijetko tko otvoreno o tome priča. Kako to ima svojih prednosti, isto tako ima i mnoštvo mana. Doduše, situacija je puno bolja nego nekada. Sad imate fejs i na njemu možete chekirati sve slike i otprilike skenirati frajera, za razliku od prije kad toga nije bilo. Tada su frajeri i cure mahom slali lažne fotke i opisivali se u superlativima, a stvarno stanje je bilo i više nego drugačije. Sjećam se jednom da sam išla na spoj s nekim tamo frajerom, kad ono došao maltene Žak Houdek, a nije da ga nisam pitala kako izgleda. Odgovor je bio da cure kažu da je sladak i zgodan. Eh, sva sreća da se ukusi „ne“ razlikuju. Bila sam mlada i naivna, što ćeš, ali sve vrijedi u životu probati, zar ne? Ja nisam imala te sreće da upoznam svog princa ili konja, tak svejedno, na taj način, ali zato znam neke ljude koji su se upoznali tako i dan danas su sretni. Tako mi se frendica uskoro udaje za jednog takvog, a dečko je stvarno na mjestu.

Zbilja nije važno gdje frajera upoznate, ali važno je da ispravno izaberete, jer to je najbitnije na kraju krajeva. A to je već malo teže. Nikad mi nije bilo jasno kako neki par koji je 10 godina bio u vezi prekine zbog nepomirljivih razlika, nazovimo ih tako. Zar se već nakon nekoliko mjeseci ljudi ne prikažu u pravom smislu te riječi? Zar je zbilja potrebno 10 godina da nekog dovoljno upoznate i shvatite da to nije čovjek ili žena vašeg života? Nisu li zapravo i ranije bili svjesni toga, ali su neke stvari gurali pod tepih u nadi da će se promijeniti? Ako vas je jednom udario, ajde još nekako, ali ako je to učinio i drugi put, učiniti će opet, bez dvojbe. Ista stvar s varanjem i ostalim stvarima. Stvarno mi je žao što si neke žene to dopuštaju. Misle, vole ga, promijeniti će se, ali to nema više nikakve veze s ljubavi. Prvo trebamo dobro voljeti sebe da si ne dopustimo da se nađemo u takvoj situaciji, a ako se i nađemo moramo na vrijeme pobjeći glavom bez obzira.

Kad jednom izaberemo svog životnog druga, pretpostavlja se da je za to za cijeli život, pa si stoga ne smijemo dopustiti pogreške u izboru. Kao što postoji jedna priča o dvoje ljudi koji su se beskrajno voljeli u mladosti, ali je dečko ostavio curu zbog nadasve glupog razloga, a to je zato što se njihove mame nisu slagale. Neš’ ti problema. I tako, vrijeme je prolazilo kako to uvijek bude, oboje su zasnovali obitelji ali se još uvijek nisu preboljeli. Na 20-oj godišnjici mature napio se k’o ćuskija i pitao je njenu kolegicu da gdje je ona, da ju još uvijek nije prebolio i da još uvijek misli na nju. Ona je naravno poludjela na to jer gdje je bio kad je trebalo! Jednog lijepog dana uputila se ona u mesnicu raščupane kose i u trenirci (žene, uvijek morate biti dobro spremljene – hint), kad ono iz kvartovskog birca čuje nekog da se dere:“Smiljo, Smiljo, stani, to sam ja!!“. Na što se ona okrenula, stala nasred ceste i raskoračila noge kao kauboj i viknula:“A jel, sad me zoveš, što hoćeš sad? Što nisi zvao kad je trebalo!“. I tako je završila ta neslavna priča kao i njihova neslavna ljubav. Kako bolna, tako i komična. Kakve li smo samo budale zbog ljubavi. Kako je samo teško ostati razuman.

I bilo kako bilo, ako ne uspijete naći tu crazy little thing called love, uvijek možete raspisati javni natječaj! Tko zna, možda upali!

čitam...