Kolumna: I istina će vas osloboditi // Cijeli svijet je pozornica

07:01h
0

Ne znam što je Shakespear točno mislio kad je izgovorio ovu rečenicu, ali definitivno je bio u pravu, cijeli svijet je pozornica!

MarioneteIzuzmemo li malu djecu, skoro pa svaka osoba na ovoj planeti, igra svoju ulogu, skoro svaka osoba glumi, da je, ono što nije. Pa tako glumimo, igramo ulogu hrvata, srbina, slovenca, kršćanina, pravoslavca, trgovca, kupca, ulogu bračnog partnera, vojnika, političara, suca, učitelja, policajca, ulogu vođe, … itd. Ljudi danas ne igraju samo jednu ulogu, već mnogo, mnogo uloga, ovisno o mjestu, događaju, društvu, okolini, odnosno o situaciji u kojoj su se našli, u kojoj se nalaze. Kada smo sa ženom, jedno smo, kada smo sa prijateljem, drugo smo, igramo drugu ulogu, kada smo sa drugim prijateljem, igramo treću ulogu, kada smo sa šefom, igramo četvrtu ulogu, kada smo …… i tako skoro pa u nedogled. Ovisno o situaciji, zauzimamo ulogu primjerenu toj situaciji. Dali je to normalno? Naravno da nije.

Ako nismo ono što jesmo, ako glumimo da smo ono što nismo, tko smo?

Da bismo cijeli svoj život održali ulogu sa kojom smo se poistovjetili, ulogu hrvata, kršćanina, policajca, vojnika, učitelja, vođe, … potrebno je uložiti enormnu količinu energije, dok sa druge strane, biti ono što i jesmo, ne zahtjeva nikakve napore, nikakvu ulaganje dodatne energije, jer da budemo ono što jesmo, dovoljno je samo da prestanemo igrati uloge, da prestanemo glumiti ono što nismo. Biti ono što jesmo, je prirodno stanje, samo održivo, ono jednostavno jest. Sve što radimo a zahtjeva napor, ukazuje da se krećemo u krivom smjeru, od, samih sebe, od naše prirode, onog što jesmo. . .

Svako ulaganje truda, da budemo ono što jesmo, udaljavanje je od onoga što jesmo.

Uzmimo za primjer cvijet. Cvijet je cvijet, cvijet ne može biti ništa drugo doli cvijet, to je njegova priroda, to je ono što jest, da bi to bio, ne mora raditi ništa, ne mora učiti kako da bude cvijet, jer on to jednostavno jest, cvijet. Kada bi se cvijeta od samog izlaska na svijetlo dana, učilo kako da bude cvijet, kada bi cvijet prihvatio to učenje, i kada bi cvijet pokušavao biti cvijet, svom se snagom trudio da bude cvijet, od toga trenutak on bi  zaigrao ulogu cvijeta, ulogu onoga što su ga naučili da jest cvijet, kako se kao cvijet trebao ponašati, razmišljati, što je dobro a što loše, kakav bi trebao biti, što se od njega očekuje kao od cvijeta, ..itd.  Iako bi i dalje cvijet bio cvijet, prihvaćanjem uloge, poistovjećivanjem sa ulogom cvijeta, on bi se udalji od svoje biti, ono što jest, cvijet. Da bude ono što jest, cvijet, nije potrebno da uložiti ikakav napor, jer ono to jest, ali za ulogu cvijeta, potrebno je uložiti mnogo napora, energije, vremena, jer igrati ulogu cvijeta iz trenutka u trenutak, zahtjeva ogroman napor, ogromnu količinu energije.

 Ova priča o cvijetu, ukazuje na ono što se desilo današnjem čovjeku, čitavom čovječanstvu. Čovjek, baš kao i sve u prirodi, je savršen točno onakav kakav jest, usklađen sa prirodom, tu se ne može ništa dodati niti oduzeti, jer svako dodavanje ili oduzimanje, bilo bi udaljavanje čovjeka od same njegove prirode, onoga što jest. Sam pokušaj da se čovjeka učini čovjekom, da ga se nauči kako da bude čovjek, jest udaljavanje od same prirode čovjeka. Čovjek je po prirodi slobodan, sretan, pun ljubavi, pokušaj da se čovjeka nauči, učini slobodnim, sretnim, punim ljubavi, jest udaljavanje čovjeka od njegove prirode, … Što rade roditelji, što radi okolina, čitavo društvo, kompletan sustav;  školstvo, religija, …? Pokušavaju čovjeka naučiti da bude ono što jest, čovjek, a samim time udaljavaju ga od onog što jest.

Baš kao što je cvijet cvijet, tako je i čovjek, čovjek. Svako učenje čovjeka da bude čovjekom, je izvrtanje prirode čovjekove, onoga što jest. Odnosno čovjek je i dalje čovjek, samo što je njegova priroda, bit, prekrivena igranjem uloge čovjeka. Čovjek je po prirodi slobodan, što znači i ne nasilan, ne poznaje sram, mržnju, vlasništvo, posjedovanje, kontrolu, vladanje nad drugima, jednom riječju ne poznaje strah. Čovjeka se od rođenja uči tome, čovjeka se uči da igra ulogu čovjeka, kao hrvata, srbina, katolika, pravoslavca, muškarca, žene, vojnika, poslodavca, radnika, vladara …

Ljudi  znaju samo ono što im je rečeno, što ih se nauči, a pošto živimo u društvu laži, što današnji čovjek može naučiti nego li laž, sa čime se današnji čovjek poistovjetio nego li sa laži, što je današnja uloga čovjeka, misao čovjeka o čovjeku, nego li laž. Istina, znanje se ne može znati, ono se može samo živjeti, sve ostalo je laž.

Sve što jest, jednostavno jest, a ono što jest, ne potrebuje nikakvu energiju da bude. Energiju jedino zahtjevalaž, iluzija, jer se samo na takav način može održati na životu kao stvarnost. Od malih nogu nas se ući da vjerujemo u laž, da stvaramo dodatne laži na temelju naučene laži, a sve kako bismo održali laž, iluziju kao stvarnost. Svaka misao je iluzija, jer misao je upravo to, misao. Misao o cvijetu nije cvijet, riječ cvijet koja proizlazi iz iluzije misli, nije cvijet. Misao, odnosno riječ u najboljem slučaju može ukazivati na cvijet, ali ono nije cvijet. Cvijet jednostavno jest, svaka misao o cvijetu, jest stvaranje iluzije o cvijetu.

Svrha uma nije da tumači stvarnost, jer što se tu ima tumačiti, stvarnost je ono što jest, svaka misao o stvarnosti, je udaljavanje od stvarnosti. Svrha uma je da percipira stvarnost, i ništa više.

 Ono što jest, ne zahtjeva energiju, jer ono što jest, jest energija. Energija je svijest, što znači da je svijest energija. Energija/svijest je ono što jest, stvarnost. Kako stvarnosti nije potrebna energija, jer ona jest energija, tako i čovjek ne potrebuje energiju, jer on jest svijest. Ne potrebuje čovjek energiju, jer on jest energija, energiju potrebuju misli, iluzije, uloge sa kojima se čovjek poistovjetio. Uloga se može održati jedino u koliko je konstantno održavamo, odnosno neprestano igramo ulogu, stvaramo nove misli, iluzije o onom što jesmo.

Energija/svijest je vječna, ona jednostavno jest, dok sa druge strane, misli, iluzije koje proizlaze iz misli mogu trajati samo do onog trenutka do kada ih održavamo novim iluzijama, mislima. Iluzije, misli da bi se održale, zahtijevaju energiju, dok stvarnost, svijest, jest energija. Misli, riječi, uvjerenja, vjerovanja, odnosno sve na učeno, sve što je tvorevina uma, može se samo održavati tvorevinom uma, ili ti iluzijama, jer misli, riječi, uvjerenja, vjerovanja, jesu iluzija. Iluzija se jedino može hraniti iluzijom.

Misao o Bogu, nije Bog, riječ Bog, nije Bog. Misao, riječi o Bogu su tek misli i riječi o Bogu. Uvjerenja, vjerovanja su manifestacija, posljedica misli (iluzije), ona nisu znanje, stvarnost, svijest, ono što jest, ona su dio uloge koju igramo, one su iluzije, kojima se uloga (iluzija) hrani i održava na životu. Čovječanstvo, čovjek, će igrati razne uloge, sve dok stvara uvjerenja, vjerovanja (iluzije) kojima potkrepljuje te uloge (iluziju).

Misao o tome što jesmo, nije ono što jesmo, baš kao i misao o cvijetu, nije cvijet. Misao je iluzija, misao može ukazivati na stvarnost, ali nikada neće, ne može postati stvarnost.

Dakle, pokušaj da budemo ono što jesmo, misao o onom što jesmo, jest udaljavanje, stvaranje iluzije o onom što jesmo. Ne možemo postati, naučiti da budemo ono što jesmo, jer jesmo. Ali se možemo uhvatiti u iluziju misli, uvjerenja, vjerovanja, da smo ono što nismo.

Da budemo ono što jesmo, što smo oduvijek bili, što ćemo zauvijek i biti, energija/svijest, moramo se samo prestati poistovječivati sa umom, manifestacijama uma, mislima, riječima, uvjerenjima, vjerovanjima, … ili jednom riječju, sa svim onim što su nas naučili da jesmo, jer sve naučeno, je upravo to, naučeno, a naučeno nije ono što jest, već ono za što vjerujemo da jest.

čitam...
Loading...