Posljednjih dana stalno slušamo o WikiLeaksu i aferama vezanim uz njezinog osnivača Juliana Assangea. Mnogi od nas su tek nedavno čuli za WikiLeaks, a neki ni ne znaju što je to. WikiLeaks je međunarodna organizacija sa sjedištem u Švedskoj, koja objavljuje anonimne dojave odnosno na drugi način nedostupne dokumente uz istovremeno čuvanje anonimnosti svojih izvora. Smatraju sami sebe kao dobavljače za istraživačko novinarstvo. Govori se da je u posljednjih 4 godine, otkada postoji, WikiLeaks objavio više tajnih dokumenata nego ostatak svjetskih medija zajedno. Zabrinjavajuće je da je mala skupina aktivista sposobna objaviti više informacija takve vrste nego ostatak svjetskih medija zajedno.
U travnju 2010. objava video-snimke poznate pod nazivom Collateral Murder od Wikileaksa je učinilo glavnim portalom za neovlašteno objavljivanje priča, dokumenata i video-snimki s udaljenih bojišta. U srpnju iste godine je Wikileaks objavio Afganistanski ratni dnevnik, kompilaciju više od 90 000 dokumenata o ratu u Afganistanu s kojima javnost prethodno nije bila upoznata.
U intervjuu koji je Julian Assange dao Chrisu Andersonu prikazan je i kratak isječak iz gore navedene video-snimke u kojem se može vidjeti prvi od tri zračna napada koja su se dogodila u toj sceni. U tom zračnom napadu ubijeno je jedanaestero ljudi uključujući i dva zaposlenika Reutersa. Objavljivanje te snimke izazvalo je masovan bijes u javnosti.
Pitamo se kako funkcionira taj sustav, kako aktivisti dolaze do informacija te kako štite identitet izvora? Assange obašnjava da postoje klasični zviždači koji šalju informacije na različite načine: kroz e-mail, običnu poštu, šifrirane i nešifrirane… Zatim aktivisti istražuju te podatke poput svake obične medijske organizacije i oblikuju ih. To je ponekad vrlo zahtjevan posao jer se radi o velikim bazama podataka. Nakon istraživanja, podaci se objavljuju i onda slijedi obrana od neizbježnih pravnih i političkih napada. Wikileaks ulaže veliki napor da potvrdi da su dokumenti legitimni, ali gotovo nikad ne saznaju identitet izvora.
Assange u intervjuu također objašnjava zašto je dobro poticati curenje takvih informacija. Govori da je pitanje kakva je vrsta informacija bitna za svijet, kakva vrsta informacija može dovesti do promjena. Najčešće su to one informacije za koje organizacije troše novčana sredstva da ih zataškaju. To je dobar znak da će nešto dobro proizaći iz nje kad informacija ugleda svjetlo dana. Također, Assange smatra da curenje informacija nema i ne može imati nikakve nenamjerne posljedice za umješane ljude i društvo u cjelini jer WikiLeaks ima politiku prevencije štete. Prilikom istraživanja informacija imaju poseban način na koji se odnose prema informacijama koji imaju određenu vrstu osobnih informacija u sebi.
Ključni limitirajući faktor za WikiLeaks su ljudi kojima mogu vjerovati, financiranje plaća novinarima i/ili novinari volonteri. WikiLeaks je organizacija kojoj je teško rasti zbog vrste materijala kojom se bave. Informacija je sve više, a broj aktivista se ne povećava u istom razmjeru s količinom informacija. Stoga se moraju restrukturirati da bi imali ljude koji će se baviti sa stvarima najviše nacionalne sigurnosti, a onda sa manjim slučajevima.
U Hrvatskoj, pa tako i na globalnoj razini mnogo se govori o sve liberalnijoj slobodi govora i transparentnosti, međutim danas smo svjedoci da se razina slobode govora nije ni malo povećala. Julian Assange, čovjek koji je zajedno sa svojim aktivistima imao hrabrosti objaviti dokumente koji su nedostupni nama, običnim ljudima, a koji su bitni za globalnu ekonomsku i političku situaciju, uhićen je pod izlikom navodnog silovanja u Švedskoj. Zašto je uhićen sada, nakon što je objavio važne depeše iz SAD-a, a ne ranije, možemo samo nagađati. Njegovi aktivisti su najavili da ih to neće spriječiti u objavljivanju novih informacija, a i mi se nadamo da će biti tako, te da ćemo uskoro saznati za neke nove tajne dokumente. (Obradili studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu)
U video ispod možete uključiti i hrvatske subtitlove.