Kolumna o nama, ili – imamo najvećeg jegera i najveća jajca

07:07h
0
autor-masansker

Metropola i provincijalci

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Vrag mi nije dao mira, pa sam išao provjeravati stanje duha u prošlom stoljeću i uspoređivati ima li kakve veze današnjica s tim za neke prastarim vremenima, a za neke prebrzo prohujalim. Spadam u ove potonje. Nemojte misliti da sam pri tome nostalgičan. Ma kakvi! Jednako sam kritičan kao i prije 33 ili više godina. Ako se i danas koji puta ljutimo što iz metropole na nas gledaju kao na provincijalce, sami smo si krivi. Godinama hranimo državu, a država nam ne daje skoro ništa. Ako nam i dâ, onda se to raspali na tako velika zvona da nekakvih milijun-dva kuna izgledaju kao ogromni briljantni darovani broš ili nešto slično. I ono malo kadrova što smo imali, pozatvaralo nam u metropoli.

Nikad nije na odmet nasmijati se na vlastiti račun, a pomalo i na tuđi. Zbog toga nuđam povaj tekst iz 1977. godine. Pokušajte se vratiti u to vrijeme. Mislim da vam neće biti teško, jer – malo se toga promijenilo. Slike sam snimio početkom šezdesetih, u godinama kad smo bili fascinirani Zagrebom.

Provincijalac u Zagrebu

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker ”Ne biste ni pomislili koliko često Podravac putuje u Zagreb! To je danas već skoro tjedni, rutinski posao, za razliku od prijašnjih vremena kada je dolazak u glavni grad republike bio doživljaj o kojemu se danima pričalo.

Danas je provincija daleko dogurala. Mnogo je značajnije i važnije posjetiti provinciju nego glavni grad. Danas Zagrepčani dolaze u posjet u provinciju, u kolonama. Provincija je postala kulturno središte Zagreba.

Zagrepčani bi najradije da provincijalce smjeste u rezervate, u zaštićene sredine, u kojima bi ih razgledali, njih, njihove seljačke kućice i njihovu naivnost.

Zagrepčanin misli da on, provincijalac, dobro živi, jer, zamislite, ima i struju. Provincijalac odlično živi ako ima veš-mašinu i frižider. A o škrinji za duboko zamrzavanje da i ne govorimo. Jer, škrinje su moda današnjice. A, provincijalac, zahvaljujući vlastitom dvorištu, ima što i staviti u nju.

Bicikli u zagrebačkoj Kustošiji 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Međutim, vremena se mijenjaju. Mi, provincijalci, posjećujemo Zagreb iz više razloga. Prvo, da se nadišemo svojim nejakim provincijalnim plućima poznatog zagrebačkog smoga, o kojem imamo priliku samo slušati na zagrebačkoj televiziji.

Dolazimo u Zagreb da bi se naužili vožnje gradskim prometalima, jer to je nešto o čemu mi u Koprivnici ne možemo ni sanjati, iako od jednog do drugog kraja grada imamo sat i pol hoda. U tramvajima uživamo u primjernim međugrađan-skim odnosima. U tramvaju nitko nikoga ne ”šljivi”, a ako stariji čovjek hoće sjesti umjesto jednog mlađeg, mlađi to poprati komentarom:

– Pusti ga, gospon se umoril od života!

Takvi odnosi poremetili bi svakodnevni životni ritam provincije, jer bi plac, odnosno tržnica, prestala biti najvažniji ogovarački centar provincije. To bi postali autobusi.

Provincijalac zato kupuje i blok za vožnju tramvajem da bi prilikom slijedećeg posjeta konstatirao da mu taj blok više ne vrijedi, jer su karte u međuvremenu – poskupile.

Provincijalac dolazi u Zagreb da ne bude prepoznat i to je najveća prednost u Zagrebu, a u našoj provinciji ipak je najdivnija stvar što se svi poznajemo.

Izlog u zagrebačkoj Ilici 60-ih //  Snimio Ivo Čičin-MašanskerU Zagreb poslije Nove godine dolazimo da bismo kupili potrebnu knjigu, ali je ne kupimo, jer sve knjižare na potezu od Ilice 62 do glavnog kolodvora imaju inventuru. Ali zato kupimo kavu i cukora, jer u Koprivnici u to vrijeme imaju inventure svi špeceraji. Nova godina trgovcima je bila provod i ne brinu za vjerne potrošače. I najzanimljivije je da nakon sedam dana praznika i inventure pola artikala nema. Nema, na primjer, ni kave, jer je nisu stigli – raspakirati! U prodavaonice bi trebalo obavezno staviti parole: ”Izgubljene kupce ne vraćamo”.

Razočarani Koprivničanin otići će u zagrebački ”Splendid” i bit će ugodno iznenađeni, jer će odlično koprivničko provincijsko pivo piti po cijeni od šest, dok ga u Koprivnici pije po sedam i pol dinara. Razgaljen, otići će još prije vlaka u fenomenalno zagrebačko podzemlje, htjedoh reći pothodnik, gdje će, mada pod zemljom, platiti za kriglu istog piva visoku cijenu – devet dinara.

Zatim će sjesti u vlak i čim izađe iz gradskog područja na putu prema sjeveru konstatirat će da je ovdje i snijeg bjelji.

Mučit će ga samo pitanje, koje je zajedničko i provincijalcima i Zagrepčanima, hoće li nakon republičkog stići i novi savezni porez?”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 25. siječnja 1977. godine)

Osim vel’kog jegera i dugačkih palačinki imamo i vel’ka jaja

Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb

Naša opsesija starinama je sveprisutna, od kleti na trgu, preko kovača, do jajci (jaja na snimci su poslana su nam iz moderne galerije Zlatni konj u Zagrebu). Spremni smo se zakleti u vječnost naive i najtajanstvenijeg proizvoda prirode, jaje. Ovo drugo je doista vječno i njegovo ukrašavanje nismo izmislili mi, ali smo se, slijedeći jegersku i megalomaniju palačinki, odlučili i jajca pogolemiti, tako da su svi nojevi u okolici od srama kakva minijaturna jajašca proizvode, turili glavu u pijesak. Čudi me da se nitko nije sjetio da bi odličan suvenir bio jajčani broš. A možda i jest, pa se ispričavam ako je epohalni izum već u proizvodnji. No, nas već desetljećima prikazuju ruralcima. Čudo što znamo otvoriti kompjuter, koliko smo u srcedrapateljskim reportažama prikazivani, ne navcima, već primitivcima. Pobunu na takvo gledanje napravio sam 1978. gpodine, ali, izgleda, bez uspjeha. Provjerite uostalom tekst iz tog doba.

Podravina kakvu vam je serviraju

Doista lijepa Podravina: đurđevečki Peski 60-ih // Snimio: Ivo Čičin-Mašansker ”Krajnje je vrijeme da se Podravina, skupa sa svojim ljudstvom i neživim stvarima, strpa tamo kamo i spada – u muzej, gdje bi se ostali regionalni krajevi naše domovine divili podravskim raritetima i čudili stoljetnoj podravskoj naivnosti i primitivnosti.

Podravina je eksploatirana, mada eksploatacije u našem društvu ne bi smjelo biti. Beskrupulozno je eksploatiraju podravski književnici u svojim putopisima i opservacijama, za njih su ruralni krajolik i živalj glavni izvori ideja. U tim seljačkim zapisima nema ni trunke modernih vremena, a ljudi imaju veze sa suvremenošću tek ako se opisuje pokoji nos crven od ”Zrinskog” vinjaka, ili pokoji trbuh nabreknut od ”Panonia piva”.

Takvi književni prilozi nalaze mjesta u posvećenim izdanjima (svetu vodicu obično prospe poneki SIZ ili industrija, jer, zamislite, čak i toga ima među tim priprostim življem!), a takvu sliku nadopunjuju hrpe umjetnika, koji daju i posljednje kapi znoja oruči podravsku zemlju po platnima i grebući kistovima, kupljenim u inoštranjstvu, po sekurit staklima (rame – okvire – za te umjetničke forme nabaviti u Mađarskoj: tamo su najkićeniji i najjeftiniji – oprez na carini).

Istinska vrijednost: medičari Kolarić i Špičko 1982. godine u koprivničkom parku // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Tom društvu prikazivača Podravine priključuju se i vrsni vajari-kipari, koji podravski ženski živalj prikazuju u punašnoj formi, nešto kao simbol majčinstva u starom Rimu, tako da je dojam o Podravkama kao ljupkim figurama prilično izokrenut. To je i normalno, jer naši umjetnici rijetko zalaze u objekte gdje se kreće podravska radost u uskim trapericama (pivnice, kuglana, kafić u robnjaku, diskač), gdje te figurice imaju sasvim drugačije oblike.

Ali umjetničko viđenje žena uvijek je liječilo komplekse određene generacije od stare Grčke naovamo, pa je Podravina za svoje buduće i sadašnje konzerviranje dobila ovjekovječene ”tipične” figure.

Oprostite, Podravke, što se zauzimam za vas upravo na Dan žena (objavljeno . ožujka 1978.). Ne bih želio da me pogrešno shvatite: ja sam za to da se za vas zauzimamo svakog dana.

Eto, tako smo zaokružili umjetničko viđenje Podravine. Kajkavske pjesmice nismo ni spominjali, jer plačljivo-gemištaške pjesme piše svaki pučkoškolac. Te pjesmice u stilu:

Podravina,

to je bačva vina,

jer bez gemišta,

kruha i špeka,

sve je to ništa,

sve je to hrpa…

zaokružuju cjelinu umjetničkom razmatranja o Podravini.

Konac djelo krasi, a TV-emisije daju sliku Podravine iz koje se ona, Podravina, neće tako lako izvući još desetljećima.

Kad u vedro i bistro(umno) ”Nedjeljno popodne” krenu kamere u ravnu Podravinu i brdovitu Bilogoru – spašavaj se narode tko može!

Jer, tko se ne spasi, jao si ga njemu. Čeka ga smrt gora od smrti: ući će u TV-emisiju o svojem kraju, a gori kraj čovjek ne može ni zamisliti.

Also, kak vele stari Podravci, ta naša Podravina na TV već dulje vrijeme sastoji se od pajceka, raca, gusaka, šipražja, Drave koja (zamislite kojeg li otkrića!) teče, sunce koje peče i puste zemljice kojom su (nevjerojatno!) prohujala stoljeća!

A kad se u sumrak zađe u seosku kućicu ili pajdaševu klet (još gledamo TV) onda uz petrolejku (Podravci još nisu sagradili hidrocentralu – ne uklapa se u budući prirodni muzej) i uz obaveznu kupicu vina (što je jedino fino u cijeloj priči), naši stari obavezno pričaju kak’ je negda bilo (k’o da su negda pečeni golubovi letjeli po nebu, umjesto ovih zmazanih raca). Okolo pajdaša, zna se, sve sama starudija: stari vanjkuši, blazina, stari kreveti, stare hoklice, stare zipke, stari ormari, stare preše, stari kolovrati i neizbježne preslice, stare, zaštitni znak Podravine, koje jest da više nikom živom ne služe, ali čovjeka veseli kad vidi kako je daleko na TV dogurao.

Eto, zato ćemo mi našu Podravinu u muzej – da se ljudi čudom čude, a ne da sve ostane samo u TV-arhivi.”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 8. ožujka 1978. godine)

Mora li na kraju svakoga teksta biti zaključak? Ili poučak?

Ne mora. Mogu i tri točke…

čitam...
Loading...