KOLUMNA: O nama ili priča o užasnoj sreći

07:10h
0
autor-masansker

Užasno zadovoljstvo

Užas je gorozota i strahota. Užasan je, ili u određenom obliku užasni, je pun užasa. Ili straša, strahovit. Užasno, nama iz teve i radio emisija dobro poznati učestali prilog, znači pun užasa, strašan, stahovit.

Pa gledam neku mladu skijašicu, koja vjerojatno prati one ”in”, a meni ”out” magazine i otuda možda crpi bogatstvo jezika inspirirana Vlatkom i Gotovcem, kako kaže da je užasno sretna svojim skijanjem. Zabije tip gol nakon tri mjeseca i užasnut je time, pardon, kaže da je užasno zadovoljan.

Evo, tako se i ja nisam javljao užasno dugo, ali sam se sada probudio iz zimskog medvjeđag sna. Medo Brundo, da bude jasnije novim naraštajima, starijoj generaciji bilo bi dovoljno i Medvjed Brundo, po Nazorovoj poemi. U međuvremenu sam u kompjuter zapisao da sam bio užasno sretan zbog najave braka Rusa i Sloge, tvrtke koja je nekad bila poželjno mjesto posjeta. Bila je jedan od rijetkih u kojoj su novinari bili užasno dobro primani. U međuvremenu su je užasno dobri menadžeri sredili. Ne znam zašto se uvijek sjetim Jože Volfa, nekadašnjeg omladinca, pa nogometnog suca, pa predsjednika općine i užasno dobrog direktora šusteraja, kako je on sam volio reći.

Užasno kvalitetno

Kad opet zaigra repezentacija, sukomentator će biti svestrani bivši nogoloptaš, trener i privilegirani teve suradnik Igor i počastit će nas tokom prijenosa 300 puta izrečenim prilogom – kvalitetno. U kombinaciji s užasom, možemo dobiti složenicu ”užasno kvalitetan pas”. Užasno kvalitetno proigravanje.

Kako su me zimski mjeseci dosta prikovali uz teve, a i uletio mi je maksteve, to sam dosta vremena provodio gledajući dnevnike. Taman kad sam htio glasno prosvjedovati protiv tenora iz naših krajeva zbog njegova izvještačena govora, koji se, nažalost, uči kod stručnjaka za jezik i govor, a on maknut’. I još su neki meni kvalitetno užasni maknuti. Neću se imati na koga srditi, a to me užasno ljuti. Kakve je to dan bez ljutnje. Dan bez srđbe sigurno je dan bez tevea. Kao u Francuza: dan bez vina je dan bez sunca. Ali, hvala Bogu i ljudima, bilo je pametnih koji su napravili reda i maknuli klonirane voditelje.

Užasno dosadno

No, žalosno je slušati i one poluamatere u županijskim panorama i lokalnim televizijama. Čak je i razglas u koprivničkoj dvorani življi od njih. Koprivnica je s teve kanalom prebačena u Varaždin i moram priznati da pomalo žalim za Bjelovarom. Ne zato što su u oproštajnoj emisiji od analogne televizije i koprivničkog studija pustili moj kratki voditeljski uradak, koji je urađen u živo iz bjelovarskog studija 1993. godine, nego zato što mi najedanput nedostaje dinamike u vođenju i u prilozima. Bez obzira što sam se i tamo borio protiv slavoniziranja jezika, u kojem su svi naglasci bili na prvom slogu od ”Koprivnice” do ”tradicije”, ipak bjelovarski voditelji nisu govorili tako užasno pospanim glasom kao Zagorci i Zagorke sada. Gotovo svaki prilog izgovara se užasno prigušeno, kao da se radi o komemoraciji. Nema živosti. Onaj voditelj naše gore list, koji je maknut s Dnevnika, iako negledljiv, bar je u glas pokušavao unijeti živost. Ova novinarska ravodnušnost užasno me ubija. Negledljivo.
Užasno fali lokalna teve

Uvođenje makstevea u moj dom s desetak lokalnih ili regionalnih televizija, u meni je probudilo davno stišan revolt. Prepoznajem sada neke teve studije za čije je ustrojstvo novac išao i iz Podravke u ravnu Slavoniju, pa me srce boli što Koprivnica nije napravila svoju lokalnu televiziju. Televiziju koja bi u rukama mladih obrazovanih ljudi, koji nisu prošli ziherašku školu državne televizije i u kojoj bi se moglo raditi i užasno ozbiljno i užasno otkačeno, koja bi promovirala naše vrijednosti, a putem makstevea slika bi ulazila u domove svih Hrvata, pa i šire. Čudi me da užasno samoljubivi političari nisu skužili da bi mogli biti često na teve isto kao tihogovoreći ministar Bajs ili glasnogovreći (njemu ne treba glasnogovnik) Šuker (onaj fizički jači Šuker). Mogli bi uspoređivati tko je ljepši: Mršić ili Biondić, Koren ili Ledinski. Dva bradata protiv ”ćosatih”, a u In magazinu bi one dvije-tri djevojke-žene ili dva-tri muža-dečka, iz modnih priloga jednog koprivničkog tjednika, mogli oživjeti i progovoriti koju riječ, da vidimo kakva ih užasna pamet krasi, kad su tako užasno privlačni fotićima.

Ili je to rabljenje jednih te sitih lica i tijela nalik na razdoblje kad je Glas Podravine bio smješten u zgradi gdje je sada vjenčaonica. To je bilo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. U rubrici Građani predlažu naslikani su u godini dana svi zaposleni u krugu od 50 metara (trgovine, plac, općina), koliko je trebalo (foto)reporteru da bez dodatnih fizičkih napora obavi užasno zahtjevni posao informiranja pučanstva. Tada smo, doduše pučane, zvali građani ili seljaci.

Lokalna televizija dobra bi bila za preispitivanja uspješnosti gradonačelnika i ostalih čelnika u gradu (zašto ne, primjerice, u kulturi i turizmu, aha). Mene fascinira kada diljem Hrvatske hvale užasno uspješne gradonačelnike, od Bandića do Kreuma. Pa, ljudi moji, o kakvoj uspješnosti govorimo? Pa oni barataju novcem građana, dakle našim novcem. Nisu li, zapravo, uspješni građani koji stvaraju novac, koji onda gradonačelnici i naši zastupnici u lokalnim parlamentima užasno troše?

Užasno šalno

I na kraju, kad već toliko govorimo o jeziku, poštapalicama ili novim riječima, jeste li čuli kada za riječ – šalno? Niste. Niste ni mogli kad je izmišljena u meni bliskom okruženju. Kako sam inače, kažu, uvijek užasno namrgođen, nastaje pravo obiteljsko veselje kad počnem valjati štosove, osobito na svoj račun. Tada moj potomak kaže:

– Kak je tata danas šalni!

Tata se užasno šali. Šalno! Zgodno. Primjenjivo na ove ljude koji nam užasno kvalitetno vode državu. Oni su u svojim optimističkim izjavama užasno šalni. Za krepat.

čitam...
Loading...