9.1 C
Koprivnica
Četvrtak, 18. travnja 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Kolumna: Otvorene gradske karte // NE MOŽEMO KUPITI SVE ŠTO NAM SE SVIĐA…
K

Ne propustite

NE MOŽEMO KUPITI SVE ŠTO NAM SE SVIĐA, TO BI BILO PRESKUPO // Slikovnica od prije trideset i kusur godina o našim aktualnim sportskim i inim apetitima // Pokojni Zdravko Vidas Kizdra: Je l’ vi uopće znate kak’ ‘zgleda rukometna lopta? Je l’ okrugla il’ ima četiri ćoška?

 

Predlažem da se raspiše referendum o uvođenjU dozvola za uzbunjivanje stanara sa zvonjavom s ulaznih vratiju i da se pri tom zabrani izdavanje glasnih naredbi: Reklame! Vrata! I to kad se tko sjeti. Referendumsko pitanje bi glasilo: Jeste li za to da vam se stalno zvoni? Vi odgovarate s da ili ne. Tome bih priključio i nekoliko stotina tisuća postojećih potpisa, jer i ja tražim nešto za obitelj, mir, bez nepotrebnih uzbunjivanja reklamama koje nitko ne čita, već ih odmah baca u kutiju za papir. …emti dućanskih devet devdesetdevet.

Ne bih se usudio mijenjati Ustav u dijelu koji se odnosi na korištenje djece u politikantske svrhe, osobito u sportu. To je toliko ukorijenjeno da bi propali portali i još ponešto iz javnog mnijenja da se to ukine. Naime, žale se na to ljudi, a i sâm sam primijetio.

 

PUSTITE DJECU NA MIRU

Kritizirati rad s djecom i uvlačiti u to maltene političke konotacije primitivno je i promašena tema. Prikladna je za televiziju, gdje se ionako skakuče po raznim terenima, smrzava se pred institucijama držeći mikrofon u drhtavim rukama i tumači kako je sve dobro. Od željeznice na dalje. A nije. Pustite djecu, uhvatite se u koštac s lopovima koji su nas okrali i s lopovima koji su ih podržavali, a ništa im pod kapom nebeskom nije. A usudimo se reći da je dio kritičara današnjice imao svoj vagon priključen na taj vlak gospodarske smrti. Istražujte, a ne kačite svoj novi vagon na već viđeno. Budite temeljiti, ma o kome se radilo. To se očekuje od vas mladih žurnalista. Da hodate ravno po pruzi. Za to smo se već uvježbali. A bome i borili.

Ali nešto se ipak moram zapitati. Ako ste novinar, i sin ili kćerka su vam novinari, ili žele tek biti, s vašim malim udjelom tek u upućivanju u struku, ništa materijalno, bez korteširanja, mogu li to biti, a da ne kriknete budalaštine o nepotizmu. Nema u nas većine roditelja takve moći, jer da sam, recimo, bio tako moćan, onda bih imao redovitog posla kad sam pet godina u demokraciji bio bez posla. I kod lijevih i kod desnih.

Ako sam trener i moja je kćerka talentirana rukometašica, smije li ona trenirati, smije li se dijete baviti sportom, ili će se dušni brižnici bez grizodušja, pardon, mi smo razumljivije govorili grižnje savjesti, obrušiti na sve potomstvo ovoga svijeta. Ti jarca, pa kaj nismo navodno svi postali od Adama i Eve? Svi smo rođaci. Smije li sin liječnika biti liječnik? Pa, u krajnjoj liniji, ako netko naslijedi oca u komunalnim poslovima, zar je to krimen? Mogao bi netko reći: bolje nego da laprda u novinarstvu. Imate drugih lopova, a ne da obrušavanjem na sve i svakoga pokušavate ograničiti bavljenje profesijama, ili samo hobijima, ili samo rekreacijom, zato što je netko iz obitelji u istom. Koga vraga vas smetaju djeca?

 

JE LI LOPTA OKRUGLA ILI NA ČETIRI VUGLA

Problem je jednostavan. Da bi se nešto kritiziralo, ili, ‘ajde, popravilo, treba poznavati stvari, materiju teme. Pokojni Zdravko Vidas Kizdra na jednom sastanku Sekretarijata Rukometnog kluba Podravka, kod rastajanja od Bepa Samaržije, kad je zbog neslaganja s politikom kluba (je, i onda je toga bilo) odlazio u Švedsku, u Lund, dakle Kizdra je ljutit zapitao predstavnika tvrtke, odnosno sponzora, Duška Dučića:

– Drug Dučić, je l’ vi uopće znate kak’ ‘zgleda rukometna lopta? Je l’ okrugla il’ ima četiri ćoška?

Za istinitost garantiram, jer sam bio član tadašnjeg Sekretarijata RK Podravke. Kizdra je locirao naš jalnuški hrvatski, podravski, problem: svi se u sve razumijemo, od kadrovske politike, ekonomije do nogometne lopte. A kad je lopta vrlo važna stvar čak i u politici, onda je normalno da vam iz loptačkog svijeta dijele lekcije i igrači i treneri, a građani misle sve znaju o kretanju lijeve vanjske u situaciji ”jedan na jedan”, ili izbjegavanju ofsajda u formaciji romba. I u svemu tome smo isključivi. Ne predlažemo mi. Mi zahtijevamo!

Zato nam tak’ ide. Umjesto okruglo, na ćoškove.

Nek ide sve u tri ćoška.

 

TAKO VAM JE BILO NEKOĆ VINKA VOŠICKOG I SLIKOVNICA S MAMOM U DUĆANU

Puno je rukometašica otišlo iz najljepšeg malog srednjeeuropskog gradića. Neke za boljim životom, jer su to zaslužile, a neke s boljim predznakom recentnog igranja u Podravki s upitnikom jesu li to zaslužile. Ne treba ni plakati, ni vikati. Nije to povratak amaterizmu. Ma kakvi! Joj, da vidite zahtjeve curica koje su jedva stupile u punoljetnost. Jer, recimo naš slavni rukometni klub ima samo šest profesionalki, a ostale su, zbog godina, a dugo su tu i u prvoj ekipi, na stipendijskom ugovoru. Shodno zakonima. Ali money, money, ili da lakše shvatimo: mani, mani…

Možda da povjerujemo i to: navodno da neke igračice nisu htjele prihvatiti uvjete koji su povoljniji nego tamo gdje ostaju ili kamo idu. Biste li vi igrali nekakvi polurukomet (to jest, nikad ne znaš na koju nogu je vječiti talent ustao, pa se neke čeka godinama da proigraju) za, recimo 23-24.000 kuna mjesečno? Toliko traže, pa onda neće doć’!

Vrijeme Vinka Vošickog i njegovih fantastičnih bajki u brošurama Tako vam je bilo nekoć prošlo je. Nema amaterizma, bez brige. Sve je živa lova. A sve nam je to Europa dala. Rukometna Europa i njeni transferi bez limita. Tako kapitalizam od klubova besplatno dobiva balkanske talente. Jer klubovi nemaju ništa od skupih angažmana u drugom klubu. Ni od Krima, ni od Astrahanočke, ni od Viborga…

Zato se i dogodi da nekoga godinama treniraš, učiš, naučiš, a onda se pojavi s menadžerom i zahtijeva lovu do krova.

U ono vrijeme, kada su rukometašice i radile na radnom mjestu i trenirale, dogodila se slična situacija s odlascima kao i sada. Naime, nakon ispadanja iz 1. lige 1976. godine, osam je igračica istodobno napustilo rukomet iz raznih razloga. A nisu bile bilo tko u tadašnjem rukometnom svijetu. Evo: Dlaka (Vilenica), Čičin-Mašansker (Špoljar), Knežević, Sokač, Šimek (Lakuš), Tkalec (Kalinić), Vrhoci i Tomašek.

Zaključno: ima jedna slikovnica iz 1979. godine koja se zove S mamom u dućanu, autorice Nade Iveljić. Djeca bi htjela i ovo i ono. Osobito skupu čokoladu. Onda ih mama pouči: Ne možemo kupiti sve što nam se sviđa. To bi bilo preskupo! I vrati kutiju sa čokoladnim bombonima na policu. I otišli su na sladoled. Jeftinije.

S mamom u ducanu

I tako, iz slikovnica učimo. Ma kako stare bile. Točno: nemamo toliko novca da kupimo sve što nam se sviđa. Nemamo novca za kupovinu preskupih zvijezda. Jedna zvjezdica košta koliko šestogodišnji budžet za rukometnu školu. Ma koji amaterizam!

 

LEGALIZACIJA

Bliže se izbori. Pa referendumi, pa štrajkovi. Bolji život? OK, dajte ga već jednom. Jeftinija legalizacija? OK. Hvala na obećanju. Ali ne znam što trebam napraviti da bih prvo imao nešto nelegalno i onda dobio popust?

To te ja pitam.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Kakve su vaše teorije?

Što je sad ovo? Čitatelj snimio neuobičajen trag na nebu: Očito avionu ne valja katalizator!

"Čisto" nebo, gušći zračni promet i društvene mreže vrlo brzo postanu zatrpane išaranim plavetnilom. U prvom dijelu rečenice krije...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×