Nakon slomljene noge na nogometnoj utakmici novinari kontra omladinskog komiteta početkom osamdesetih (izbjegoh tako velika prozivanja u aferi Gaži – tri i pol mjeseca bolovanja), kada sam bio zaposlen u Vjesniku i Večernjem listu u okviru novootvorenog Informativno poslovnog centra u Koprivnici (opet smo bili prvi kad je…), a nedavno, 30 godina poslije, napala me grdna gripa, doslovice ubijao kašalj, a nakon nje čitave čete i bataljoni bakterija. Eto, mjesec i pol nigdje me nije bilo. Prvo krepavanje doma, pa nakon osam dana hitno na Hitnu, pa s Hitne hitno na zarazni odjel, pa osam dana infuzija, ljekova, pregleda, snimanja, uz vrhunsku pažnju svekolikog medicinskog osoblja, pa produžetak obaveznog mirovanja, bez ikakvog interesa za svijet i događaje oko mene. Izbjegao sam za dlaku upalu pluća, rekoše mi, a to bi nosilo onda i veće i trajnije posljedice, osobito za posao kojeg i pet godina nakon umirovljenja, još uvijek intezivno obavljam. Kratko i jasno: izvukli su me naši medicinari.
Nekoliko smrti
Tek sada, nakon mjesec i pol, vraćaju mi se maglovite misli koje sam imao bdijući noćima. Nekad su to u životu i crne misli, ali ja ih ne bih mogao nazvati tako. Obolio sam isti dan kad je bio sprovod Ivana Bratkovića Caka, mada su neki simptomi bili i od ranije.
A onda nakon Caka zaredalo je: u istoj zgradi gdje sam ležao, ali na plućnom odjelu, umro je prijatelj slikar Ivan Večenaj, ljudska i slikarska veličina. Koji dan poslije vidim na televiziji da je umro prijatelj režiser Krsto Papić, a na oporavku doma vidim da je smrt odnijela i snimatelja Maria Perušinu. Možda još koga, ali ne pamtim dobro zadnjih 50-ak dana. Četiri smrti o kojim ste možda nešto i načuli, ali vam nisu puno značile. U jednom polusnu u kojem sam strpljivo proživljavao bolest, ni emocije nisu jako izražene. Tek, srce reagira na najmilije u obitelji, a ostalo, što se može – tako je, nije uopće bilo važno.
Tek sada, nakon prizdravljenja mora se platiti dug ljudima koji su otišli. Makar ponekom slikom i sjećanjem. Jer svi ovi mrtvi ostavili su trag u Koprivnici.
Cakovo mućkanje jogurtom
Cakovo mućkanje jogurtomSa Cakom sam dulje vrijeme surađivao u listu Izvor, gdje je bio urednik (ranije nešto i u šapirografiranom biltenu tvornice obuće Sloga) te u dopisništvu Večernjeg lista, gdje je objavljao novinarske i tajničke poslove (iz tog vremena je i fotografija koja vizualno točno određuje gdje je i kako radio).
U Izvoru sam, na Cakovu inicijativu, od 1982. do 1988. godine napisao šezdesetak kolumni s nazivom Zašto se (ne)volimo. Moglo bi ih se slobodno okarakterizirati kao onovremene Otvorene gradske karte. Pogled na njih danas otvara drugačiji stav prema često podcjenjivanim vremenima. Naime, tekstovi su bili otvoreniji i bez ”crvene lampice”. Danas se doista mora paziti što o kome ili čemu se piše, jer je sve toliko umreženo da ostaje tek mali slobodni prostor: ako želiš preživjeti, dobivati novac (danas od reklama): onda piši kao dječarac od 15-17 godina o rupama na asflatu i muhama u izlogu. O gužvama za ulaznice za kino predstave danas ne možemo pisati, jer gledatelja se može nabrojiti na prst jedne ruke, a često je dovoljan i samo jedan prst. To su moje teme iz početaka novinarstva.
Cak u dopisništvo Večernjeg lista imao je uobičajene izlaske na cigaretu i, Bože moj, pivicu, a u dopisništvo se uvijek s pauze vraćao s čašicom tekućeg jogurta, mućkajući ga i govoreći: Šefe, to je zdravlje! Svaki dan jedan jogurt. Na sebe je primao telefonske pozive frustriranih urednika iz Zagreba, za koje nikad nisi znao kako dišu, hoće li se izderavati, ili će hvaliti. Bio je maksimalno strpljiv, nije pokazivao emocije, samo je naglo otišao zapaliti cigaretu.
Ali, dobro se honorirao posao, pa je nešto valjalo i izgutati. Kad govorim o dobrom honoraru, reći ću vam da je za mjesečni posao honorar mogao biti i do 10.000, a, recimo, ja osobno, napustio sam dopisništvo kad su za cjelomjesečni rad, isto posao kao i prije, plaćali desetak puta manje, 800-900. U jedinoj državnoj agenciji za cjelodnevna dežurstva i javljanja plaćali su 315 kuna mjesečno. Kad sam protestirao dobio sam otkaz, jer nisam bio sluga pokoran režimu.
Cak, koji je jedno vrijeme imao i privatnu firmu u dvorištu kuće Žarka Marjanovića na Trgu mladosti, iz Večernjeg je otišao opet u slobodne vode, a onda sam ga izgubio iz vida. Ukinut je i stari dobri kafić Croatia na uglu Meštrovićeve prema busnom kolodvoru. Na busnom se Caka moglo povremeno pronaći na ćevapčićima u onim barakama, a u Croatiji kod Žaca brusila se politika od jutra do noći, pričale priče iz stare Koprivnice, pogotovo kad je u uglu šanka lijevo od ulaza sjedio Viktor Flatz, čiju su pojavu opisivali (i opjevali) Prvčić Prf i Cak, ali i drugi.
Cak je bio i dobar nogometaš i, da se razumijemo, znao je pisati. Nikad nećemo saznati zašto nije malo više kuckao po stroju ili kompjuteru, iako su mu nuđana radna mjesta (Podravski list, primjerice). Jednostavno se postupno udaljavao od života i polako, gotovo neuhvatljivo, skrivečki, ali ipak iznenađujuće brzo, nestao zauvijek. Događa mi se poslije toga kako ga moram nešto upitati, kao što mi se i dan danas događa, kad sam u nedoumici oko neke riječi ili rečenične konstrukcije, da želim nazvati Ivana Peterlina Špica, odličnog poznavatelja jezika, ali i on je tamo sa Cakom. Mrtvi su živi dok ih ne zaboravimo.
 |
 |
Fotosi sjećanja na starog majstora
Ivan Večenaj bio je uvijek otvoren prema novinarima. Posjetili smo ga nebrojeno puta. Na Koprivnica.netu u rubrici Slike prošlosti možete pronaći reportažu iz prošlosti u kojoj je razgovor s velikim majstorom i uz fotografije tada snimljene. Uz njegovu smrt na našoj stranici korištena je fotografija koju sam snimio osamdesetih, a ta ista, nakon majstorove smrti, bila je izložena i nekoliko dana u galeriji, sačuvana s izložbe fotografija. Iz bogate arhive izvukao sam još dvije fotografije. Jedna je posjet delegacije kući Večenaj u Goli osamdesetih godina, snimljena ispred zida iza kojeg je kasnije uređena galerija, a na kolor fotografiji je Ivan Večenaj u vlastitoj galeriji u Goli za vrijeme proslave njegova 90-og rođendana.
Papić, prijatelj Koprivnice od 1970. godine
Za smrt Krste Papića saznao sam u bolnici. Znamo se od 1970. godine. Preko Narodnog sveučilišta organizirali smo premijeru filma Lisice (snimljen 1969., snimatelj Vjenceslav Orešković). Što je mnogima smetalo. Takva su bila vremena. Uz Lisice, 29. prosinca 1970. premijerno je prikazan i film Petra Krelje Budnica (snimatelj ivica Rajković), snimljen u Koprivnici, o željezničarskoj limenoj glazbi i s (revolucionarnim) kadrom na prozoru nage tek probuđene mlade Koprivničanke, a na premijerama u Domu kulture uz režisera Krstu Papića bili su i glumica Jagoda Kaloper, glumac Fabijan Šovagović, snimatelji Vjenceslav Orešković i Ivica Rajković. Vodio sam tu premijeru i znam da je za vrijeme razgovora s Fabom Šovagovićem tadašnji sekretar SUP-a Pero Vajagić izašao iz dvorane (stajao je sasvim na dnu), kako ne bi čuo što to Fabo zbori, i tako išao na ruku organizatorima, da ne bi bilo nekih kažnjivih posljedica (znate da je iza 1970. slijedila 1971.). Bili smo mu zahvalni.
 |
 |
Kiko Papić je ovdje uhvatio ideju o snimanju dokumentarca Nek se čuje i naš glas (o namnoženim seoskim radio stanicama) i snimao ga 1970. godine u okolici Koprivnice i Varaždina.
– Imam običaj da snimam dokumentarne i igrane filmove. Obično radeći dokumentarni film dobivam ideju za budući igrani film. Da li će to i ovog puta biti slučaj, kada ovdje snimam film o masovnoj pojavi radio-stanica u okolici Koprivnice i Varaždina, to ne znam. O toj pojavi ima različitih mišljenja: govori se da je to nepotrebno, mislim, da postoji toliko radio-stanica, ili da u jednom selu postoje čak tri, što može izgledati i apsurdno. Međutim, mene je zanimao fenomen: zbog čega ti ljudi prave radio-stanice i što ih tjera da svaki dan emitiraju program. Istina, tu postoji određeni materijalni interes, ali dobrim dijelom, a to je ono što mene zanima, ima tu neke duboke potrebe da se čovjek na neki način izrazi. Za mene je to neka vrst narodnog stvaralaštva – izjavio je tada Krsto Papić.
Znao je navratiti i kad je imao, ili je tražio neke druge ideje, na razgovor. Te godine sudjelovao je u (tada tek šestoj po redu) radio emisiji na Radio Koprivnici Autobus u nepoznato, u kojoj su gostovale poznate osobe iz raznih područja, a koju sam vodio dugo vremena.
Obilazili smo Podravinu, prijateljevali sa slikarom Josipom Turkovićem. Papić je poslije snimio i film za Podravku. Imali smo i premijere filma Izbavitelj (snimljen 1976.) i Život sa stricem (snimljen 1988.) s glumcima.
Na slikama vidite posjet filmske ekipe Podravki (fotografiju snimio Vladimir Kostjuk), s lijeva: Fabijan Šovagović, Krsto Papić, Jagoda Kaloper, Ivica Rajković, a kolor fotografija (snimio autor) je slučajni susret s Krstom Papićem na doručku u hotelu Podravina 8. studenoga 2005. godine.
 |
 |
Perušina je snimatelj Mariške banda
I na kraju vijest da je umro Mario Perušina sigurno nije, osobito mlađima, govorila mnogo. Taj sjajni i plodni filmski i televizijski snimatelj vezan je uz Koprivnicu zauvijek. Ne zbog toga što je za Televiziju Zagreb snimao u Koprivnici i Podravki Smjerom putokaza, a znalo se ga vidjeti i kod snimanja dokumentaraca Igora Michielia i drugih dokumentaraca, već zbog snimateljskog rada na danas već legendarnom kratkom filmu režisera Petra Krelje Mariška Band iz 1986. godine. Perušina je taj film snimao filmskom kamerom, a fotografije sa snimanja filma u tadašnjem Galerijsko scenskom prostoru u prizemlju na Zrinskom trgu snimio je Vladimir Kostjuk.
Nastavak života
Iako sam imao zabilješke za neke drugačije oblikovane Otvorene gradske karte, povukle me ove smrti dragih osoba, a o rupama na cesti i muhama u izlogu – u nastavku života.