KOLUMNA: Otvorene gradske karte // Osim što je mjesec ljubavi, veljača je i mjesec poreznih prijava…

08:23h
0
111102-icm-karte

KARTE BROJ 67 // Osim što je mjesec ljubavi, veljača je i mjesec poreznih prijava, od siječnja, pa preko veljače, porezne službe intezivno rade // Ne kažemo da inače ne rade, ima posla // Građani pridonose državi porezom, kojeg žele uredno prijaviti, a mada se, hvala im, sve može doma napraviti na kompjutoru, poneko pitanjce ostaje u zraku // Neka dilema koja ima jednostavno rješenje //Ako su državni službenici ustali na desnu nogu // Ako su na lijevu…

Mjesec veljača poznat je po Valentinovu i beskrajnoj ljubavi u ružičastim prospektima, koji vas vabe da potrošite novac i kupujete besmislice i smislice za svoju draganu, ženu ili babu s kojom živite, poslije vam je pun stan uvenulog ljubavnog cvijeća. Može i obratno, kupuju i ženske za svojeg dilbera, zločestoga muža ili ostarjelog frajera s kojim žive. No, proglašena je veljača na neki način mjesecom ljubavi (što je sa svibnjom kojeg smo nekad zvali maj?). Trgovci trljaju ruke. Ali, ne smijemo zaboraviti ni ulogu mačaka u veljači, njihova dernjava također se uklapa u ljubavni zov ili ljubavne krikove februarskih večeri. Ovo februarskih, internacionalno, da ne ponavljam stalno veljača, veljača.

 

MUKE PO POREZNOJ PRIJAVI

Ali nema svugdje ljubavi. Mjesec veljača je i mjesec poreznih prijava, od siječnja, pa preko veljače, porezne službe intezivno rade. Građani pridonose državi porezom, kojeg žele uredno prijaviti, a mada se, hvala im, sve može doma napraviti na kompjutoru, poneko pitanjce ostaje u zraku. Neka dilema koja ima jednostavno rješenje.

Ako su državni službenici ustali na desnu nogu. Ako su na lijevu, onda možete dobiti odgovor tipa:

– Ako ne znate ispuniti, nemojte ispunjavati. Nismo mi knjigovodstveni servis. Dođite u poreznu.

Ako mislite da je to izmišljena rečenica, nije. To je citat.

Hm, da dođemo u poreznu za svako pitanje. A stanujemo, recimo, u zaseoku blizu Drave, ili negdje gdje biciklom treba potegnuti do busa? Da skočimo dva-tri puta na dan, a nismo sigurni ni kako ćemo proći na sučeljavanju. I tko bi našao toliko buseva da nas voze?

Telefonska veza zuji nervozom. Nešto nevalja sa žicama, pardon, sa živcima.

Pređimo s telefonske veze na šaltere. Koji su postavljeni radi komunikacije s poreznim obveznicima. Na mojem početnom slovu vlada nervoza. Ne, nisam ja došao s prijavama, pak’ ja se v račune ništ’ ne razmem. Dječji pjesnik.

Ali tu vlada mladost-živčanost, rekla bi moja generacija. No, uskače zato gospođa stare škole i tumači nervozu mlađe državne službenice: uskoro je vrijeme za gablec, pa… Gospođa preuzme naše papire i zasjedne kod svojeg šaltera. Nije moje slovo, ali to nije važno. I slova se rastope kad je netko ljubazan.

Predmijevate, ova gospođa sušta je suprotnost onome što smo preživljavali u obitelji prepričavajući telefonske razgovore, neljubaznost, a i nervozu na istom mjestu. S puno pažnje, osmjeha i odgovornosti prema poslu problem je riješen, hrpa prijava prihvaćena i zbrisano je ono doživljeno negativno.

Ali, znate da je ovo rubrika polusatirična, poluozbiljna, pa ćemo uskliknuti: Hej, šjor Linić? Koga i zašto plaćate? Želimo olakšanu proceduru, delamo posel doma da vam olakšamo, a birokracija, činovništvo, duboko je u srcima dijela vaših službenika.

Znate da je čovjek u kritičnom trenutku, ili bolje reći u prvom trenutku, i osvetoljubiv, ali što bi donijela prijava takve osobe njoj, a što nama? Ništa, sve bi išlo po starom. Bahatost, nervoza, tradicionalna pojedinačna činovnička odioznost prema ”strankama”.

Rejting nam pada u svim segmentima. Jer imamo neefikasnu upravu. Svake vrste. A neefikasnost počinje od službenice na telefonu.

 

IDE TIKA TAKA I ODBROJAVA VRIJEME

Nisam mislio da ću se uzrujavati zbog nogometa, jer odavno atmosfera u našem najboljem klubu nije ni blizu one kad se igralo Intertoto i neke druge europske lige. Ne zato što nas je, novinare, Belupo uzimao u busove i zrakoplove da možemo s lica mjesta raditi svoj posao (ja sam radio, recimo, za lokalne medije, za Hrvatski radio – zabadava /!/, Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju – kao redakcijsku obavezu za oba lista, udvojeno, Vjesnik…), već zato što smo živjeli nogomet zajedno. S trenerima kao što su Scoria, Petković, pa i Jurčić, mogli smo razgovarati o nogometu, o sportu općenito. Nismo smatrani neprijateljima kluba. Ma, dobro: ne kod svih i od svih. Dobro smo došli u Plavi salon. Doduše, bilo je trenutaka kada su nam spočitavali ili davali do znanja da smo mi mi, a oni oni, ponekiput smo im i smetali. Jednom sam usred strane države glasno rekao da ako im smetamo, nisu nas trebali voditi.

A moram napomenuti da redakcije nisu bile spremne platiti put i boravak bilo kojem novinaru, pa je benevolentnost tvrtke i Uprave spašavala i infomiranje. A nije ni to bez računice: kilometri tekstova, hrpa slika, sati i sati riječi u prijenosima na radiju i u početnoj fazi kilometri teve slike, a u svemu se spominje tvrtka i grad…

Kad danas gledam te dečke na terenu, pitam se, za većinu njih, ak’ im se neće, tko ih, zaboga, tjera da igraju nogomet? Tko nema zadovoljstva u igri, kome je to dvosatni teret na javnoj sceni, nek’ ide doma. Doduše, netko ih je probrao. Među tolikim kvalitetnim valjda smo izabrali najkvalitetnije. Mislim, ovaj. Halo!?

Ova zadnja utakmica s Osijekom (1-4) bjelodano je pokazala da je naš ligaški nogomet precijenjen. I u pohvalama i financijski. To ne vrijedi toliko. Slavenova tika taka. Ma, hajte, molim vas, poštedite nas. Treneri i igrači neka vode igru, klub ima tko voditi. Klub nije privatno vlasništvo i nema mendažera koji će davati svoju lovu i dirigirati kako treba biti.

A stvari na terenu stoje ovako: u obrani curi, kapa kapa, u vezi šljapa šljapa. U napadu se tri oniža napadača pokušaju prošuljati kroz noge gorostasnim obranama. Kapa kapa na sve strane. A što se tiče tika taka igre, ona je u potpunosti ostvarena. Ali tika taka ne krasi igru, nego odbrojava vrijeme. Sate, minute, sekunde možda.

Tik, tak, tik, tak…

čitam...