KOLUMNA: Otvorene gradske karte // Zidić u Meštrovićevoj ulici već više od 60 godina služi svim naraštajima koprivničke djece

14:23h
0
111102-icm-karte

KARTE BROJ 63 // Zidić u Meštrovićevoj ulici već više od 60 godina služi svim naraštajima koprivničke djece // Gledam kako i danas bebeki rade prve korake u održavanju ravnoteže hodajući po tom zidiću // Tu i tamo na zidić se popne i poneki pesek, ali o pesekima nije riječ // Danas bake i djedice, mame i tatice, unuke i unučići, jure pločnikom biciklima kao sumanuti i definitivno su opća opasnost ovoga grada // Što raspravu o tome ne pokrenete na Gradskom vijeću?

Opet nered u državi, županijama, općinama i gradovima: past će snijeg! To je idealna prigoda da se popljuje druga strana. Oporba može reći ”Mislite nam bjelinom zamazati oči”, a pozicija može reći ”Sve naše dosadašnje uspjehe pokrili ste bijelim pokrivačem, sram vas može biti”. Tajkuni će iz prikrajka gledati bjelinu i sanjati sanjke iz djetinjstva, možda s natpisom ”Pupoljak” kao u Wellesovom filmu ”Građanin Kane”, i prisjećati se vremena kad su još bili siromašni i nevini i nije im Linićeva porezna sjekira visila nad vratom. Može se iskoristiti ona stara o tome kako snijeg pada da bi zvjerke ostavile tragove, ali sve u svemu činjenica je da je za napredak ove navodno bogate države gotovo svima stalo kao do lanjskog snijega. Brigo moja… Važna je vlast, vlastita stranka i vlastiti probitak. Svi protiv svih. Nema nikakve ljubavi, ni bratske, ni dobrosusjedske, ni kršćanske.

No, ipak, dobro je da se vide tragovi, da znamo kakav je tko, koliko je pismen i tko vodi brigu o nama. Dovoljno je čitati komentare. Ako vam ne dosadi i to. Kad smo već spomenuli djetinjstvo i nostalgiju za vremenom kad smo bili mladi (molim vječne kritičare da to ne povezuju s komunizom i socijalizmom, jer u neko vrijeme smo se morali roditi, kao ja u NDH), onda bih skrenuo pažnju na nešto, odnosno pojavu, što bi moglo dobiti naziv, ime.

Ulica Ivana Meštrovića, ranije Moše Pijade, bila je blatni klanac u vrijeme kad je Viktor Flatz džipom nazvanim Gazela (jer se vozilo kao gazela propinjalo na kvrgama u klancu) vukao jedrilicu i letio s njom nad poljima kukurza između današnje Meštrovićeve i Križevačke. Na raskrižju bilo je prilično vode, zimi se zaledila, pa je bilo jedno od koprivničkih klizališta, gdje je klizao onaj koji je imao sličuhe, kao doktor Milošić koji je stanovao u Basaričekovoj u kući čiji je vlasnik danas obitelj Švarc. Kasnije je klanac pretvoren u ulicu.

Ranije se prema željezničkom kolodvoru išlo nasipom s desne strane, ulica je bila bez rasvjete i za nas klince bila je avantura otići navečer potajno po čokoladicu na kiosk nasuprot željezničke stanice. U čokoladicama su bile slike nogometaša.

Pedesetih godina izgrađen je niz od pet zgrada, tri bočno prema ulici, a dvije u dvorištu s pogledom na ulici. To su bile zgrade za vojna lica i njihove obitelji. I danas su tu. Prema ulici izgrađen je zidić visok oko pola metra, nas starije podsjeća na zemljani nasip iz djetinjstva, koji je i dan danas opstao, tu i tamo oštećen od zuba vremena, ili zubatog nevremena. Taj zid već više od 60 godina služi svim naraštajima koprivničke djece. Gledam kako bebeki i danas rade prve korake u održavanju ravnoteže hodajući po tom zidiću. Tu i tamo na zidić se popne i poneki pesek, ali o njima nije riječ.

Djeca tako već sedmo desetljeće, uz pasku mamica, tatica, baka i dedica, hodaju tim zidićem. Koje li tradicije! Ne sugeriram to za turističku atrakciju, jer to ne spada u srednji vijek, niti je naiva, ali zidić je dosta dugačak, mogao bi konkurirati po dužini turističkoj palačinki ili jegeru.

Nekad su djeca mirano hodala tim zidićem i mamice su bile bez straha, mogle su djetešce ispustiti iz ruku da samostalno pokuša hodati. Danas to ne mogu, jer druge bake i djedice, mame i tatice, unuke i unučići, jure pločnikom biciklima kao sumanuti i definitivno su opća opasnost ovoga grada. Što raspravu o tome ne pokrenete na Gradskom vijeću? Zaboga, zašto smo vas birali? Samo za vaša kadrovska prepucavanja? Maknite bicikliste s pločnika radi pješaka i sa zebri radi vozača automobila. Slušate li vi uopće vaše birače?

A svi bi se digli na stražnje noge kad bi se na pločnicima dogodila svojevrsna balvan revolucija, tj. da se biciklistima postave zapreke. Ili da se pješaci organiziraju i zapriječe jednorednim strojem živih tijela od Basaričekove do Kolodvorske. Za početak. A poslije u svim kritičnim ulicama. A vjerujem da bi nadležne službe prvo na informativni razgovor pozvale začetnika ideje o ometanju biciklista na pločnicima. Pa bih dobio, skupa s borcem za naša prava Ivanom Haramijom Hansom, naziv Don Kihot od Meštrovićeve, ili Glista Idealista: ovaj naziv je parafraza naziva iz stripa u poslijeratnom dječjem časopisu Pionir nakon onoga rata, a strip se zvao Glista sportista.

No, onda kaj? Hoćemo li taj zidić nazvati nekako, ili ćemo i njega zatvoriti za male pješake i uvesti ekvilibrističke seanse baka i dedeka, mamica i tatica i ostalih, koji će voziti osim pločnikom i tim zidićem i pokazivati svoju sposobnost progona svih koji drugačije misle i hodaju pješke.

I na kraju, s radošću konstatiram da se u našoj državi osjeća određeni napredak.

Više se ne piše, a naš uvaženi rječiti sportski komentator ne govori, da se nešto odigrava u Katru, već u Kataru.

Mali korak za jezik i čovjeka, a veliki za naše uši i živce.

čitam...
Loading...