Nisam mislio da neka nagrada može ulijeniti mozak. A, eto, u proteklih mjesec dana mozak mi je bio na sasvim drugim stranama. Nisam baš pisao. Laptop mi je služio za igrice (FreeCell, Hearts, Soliatire, Spider Solitair, Ches Titans) i za pregled modnih mačaka, pasa i kutaka, da nisam u svoj toj gunguli oko nagrade i javnih nastupa obukao pogrešne čarape, pa onda poslikan. Ili, ne daj Bože (zazivam Boga kao vrlo često naš trener Roy; ne bi ga morao zazivati da ima uz cara Vugu još jednog rasnog strijelca, onda bi Boga upomoć zazivali oni drugi) da sam kao naš gimnazijski profesor filozofije i logike kao grane filozofije Krešić, obukao dvije različite čarape, crvenu i zelenu. Ne bi mi bilo opravdanje da sam to zapravo uskladio s bojom gaćica koje se, doduše, ne vide, ali su u skladu sa čarapama. Ili stavio zelenkastu kapu umjesto crne, recimo. A kritičari ne bi znali da su mi prije svega tu kapu poklonile moje unučice za 69-i rođendan, a i da je predviđena za zimske mjesece i da, stoga, ima emotivnu vrijednost.
Netko tako nosi modno nepripadajući šal, a možda bi mi se i zamjerilo što nosim tu zelenu kapu, nalik na onu koju je nosio/nosi naš Podravec Mladen Markač. Koji je rado dolazio na Slavenove utakmice u 1. ligi, na početku Slavenova puta, a posjetili smo ga u Gračacu u jednoj županijskoj delegaciji odmah nakon Oluje i obišli područje (na vrhu kod odašiljača Ćelavac, kojeg neki pišu i Čelavac, slikali smo se, a i snimali – Pipa – prilog za HTV; slike Jožeka Maljaka objavili smo u tadašnjim Koprivničkim novinama: vidi koprivnički digitalizirani tisak).
IZJAVE I IZDAJE
Ono što se događalo oko nagrade za životno djelo zbog stalnog ispitivanja ”Kako zdravlje?” osjećao sam kao da su sugrađani zaista zaokružili moj životni rad, a, bojim se, i vijek. Ne samo radni. No, uz dosta čestitaka bio je i jedan ”ispravak” moga životnog puta, uz koji sam se prisjetio knjige Slaveka Prvčića ”11 izjava i jedna izdaja”, jer me naslov asocirao na situaciju od prije mjesec dana: uvijek se nađe netko, a tko drugi nego kolega, da ”odcinka” (njemački zinken = dojavljivati; u hrvatskom jeziku svojedobno mislilo se na cinkanje miliciji ili komitetu) svoju istinu, ma kako lažna bila.
Nagon za ispravljanje povijesti duga je vijeka. Sjećam se rada na monografiji ”Podravka”, kada su iz knjige izbacivani pasusi koji su govorili o zaslugama prijašnjeg generalnog direktora. Ja, pa ja sistem, sustav, kako hoćete. Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Ta su ispravljanja povijesti uzele velikog maha, pa sam se početkom osamdesetih maknuo iz građenja svojevrsnog kulta ličnosti, kada sam u tvorničkom listu morao objavljivao po 20-ak slika određene osobe.
DIREKTORE, DOSTA SMO STEZALI REMEN, HOĆEMO VEĆE PLAĆE
U srijedu je u Podravki održan tzv. okrugli stol o budućnosti tzv. korporativnog novinarstva i tom prigodom govorili su urednici i glasnogovornici raznih korporativnih glasila. Prepoznali smo neke dileme iz vremena uređivanja Podravkina glasila, ali razgovore s ljudima i predstavljanje tadašnjih OOUR-a, tj. poduzeća u poduzeću, mi smo imali prije 50 godina. To govori o tome da je pojam sloboda novinarstva vrlo rastezljiv, jer, kad čujemo da se neke ideje teško mogu realizirati u poduzećima ili radnim sustavima gdje država vlada, onda je sloboda i danas vrlo upitna. Međutim, recite, bi li se danas, kao sedamdesetih, moglo objaviti tekst u kojem se VKV radnici obraćaju generalnom gazdi ovim tonom: ”Direktore, dosta smo stezali remen, hoćemo veće plaće”? Bi li se slobodno prisustvovalo svim sastancima gdje su se donosile odluke, ili bi se žeđ za informacijom, utažila stereotipnim teško shvatljivim priopćenjima, koja su, rekao sam to za prilog na HTV-u (ali nije vlezlo) ubojstvo za novinarstvo. Jer, kako je na okruglom stolu prevladavala teza, svatko je novinar i svatko može biti novinar ako objavi, skoro pa SMS, onda je novinarstvo suvišna kategorija u nomenklaturi zanimanja (dugo nas nije bilo u specifikaciji, sada jesmo).
NOVI MEDIJI NEĆE (SASVIM) POJESTI NOVINE
U bojazni za budućnost tzv. tvorničkih listova, vidim da vlada strah od novih medija. Neće pojesti novine. I dalje će se listati. Nemaju svi građani kompjuter i internet, a ne postoji ni navika njegova redovitog otvaranja, a kamoli svestranog korištenja. Prva crta obrane je – naučiti baratati elektronikom i stvarati pozitivni odnos prema novitetima, a onda na svojim spoznajama graditi ”gard” prema njemu i ustrajati i na nečemu što se zove tradicija i nečemu što je 50 godina staro. Kao što je to uspjela Podravka, bez obzira na osobna mišljenja o sadašnjem koloriranom biltenu (naziv nisam izmislio, do 1969. godina, kada smo, a bio sam novinar i kasnije urednik u Podravki, da znate od kuda vjetar puše, promjenili biltenski format u prave novine). Izlaz je u kvalitetnijem sadržaju: volim reći – da se ima kaj pročitati. Ljude osim velikih korporacijskih uspjeha i lijepih koloriranih slika vodećih mladih ljudi (vidi se da su slike prošle oštru selekciju, jer je make up savršen) zanima, kao što sam u broju uz 50 godina lista napisao, kaj dela Štef popodne i kak’ mu napreduju gorice. Ili tak’ nekak’.
KAKVO JE STVARNO ZANIMANJE ZA TVORNIČKE LISTOVE?
Kao i nekad, i danas se urednici hvale distribucijom svojih biltena, časopisa, kao što smo se mi nekada hvalili i zapošljavali sve više novinara, budući da smo izdavali ne jedan, već 5-6 različitih listova-priloga. No, neostvarena želja generalnog Pavla Gažija bila je: ”A da probamo list prodavati radnicima, makar za jedan dinar, da vidimo kakav je stvarni interes za naš Bilten?”.
I ostalo je samo pitanje, koje bi se moglo postaviti i danas. Možda bi se iz odgovora radnika moglo vidjeti gdje smo, kamo idemo i kakva nam je budućnost. Kao ”tvornički novinari” s tiražom, nakladom, bili smo u privilegiranom položaju u odnosu na ostale tiskovine koje su se prodavale. Danas je isto, ali to se više ne uspoređuje. Nekad da, jer, naime, nezadovoljni Glasom Podravine, morali smo, zbog informiranja naših radnika, u Biltenu, pa kasnije u listu Podravka, početi praćenje i koprivničkih događanja i biti zapravo svojevrsna konkurenija lokalcu, za čitatelje besplatno. Danas lokalci u našem gradu suvereno vladaju količinom i brzinom informacija. Bez obzira što mislili o njihovu sadržaju, činjenica je da ih nije ”ubila” elektronika, već se njome koriste na razne načine, pa i u brzini tiska.
Ovo o zanimanju za novine moglo bi se prenijeti i na knjige. Izdaju se razne knjige, financijeri-sponzori daju novac, knjige se besplatno dijele, poneka se nađe u prodaji. Netko je izdao sto knjiga, osobno imam samo jednu (fotografije). Sumnjam da bi tu jednu kupilo puno ljudi. I da nije dijeljena besplatno iz arhive sponzora, vjerojatno bi ostale hrpe u skladištu. I sumnjam da se naše knjige kupuju kao knjige eminetnih autora beletristike.
NEPLODNO TLO ZA INICIJATIVU ANGELA IZ LONDONA
Eh, da se početkom osamdesetih shvatilo i poslušalo Anđelka Zgorelca, Koprivničanca u Londonu, koji je predlagao Glasu Podravine sustav izrade i prenošenja stranica elektroničkim putem! A kak’ bi ga se poslušalo, kad su se novinarske bilješke radile na zgužvanom kockastom papiru iz zadnjeg lijevog džepa, kad se još tuckalo po pisaćoj mašini s obaveznom cigaretom pod nosom, pa nosilo u tiskaru na slaganje, pa onda prelamanje (formiranje stranica u olovu i cinku), pa tiskanje do duboko u noć, pa tek onda u distribuciju. Angelo (e, hvala Ti na čestitki na ovom webu, stari pajdašu!) je, inače, u Londonu svojim časopisom Personal Computer World, koji je osnovao u veljači 1978. godine, napravio revoluciju, jer je bio prvi mikroračunalni časopis u Velikoj Britaniji. Nemojte misliti da osuđujem druge. I sâm sam bio duduk za te nove ideje. Dakle, ne osuđujem, jer taj razgovor se vodio u hodniku Glasa Podravi
ne, gdje je bila soba dopisništva Vjesnika i Večernjeg (tzv. Informativno poslovni centar), iz kojeg smo se redakcijama javljali UKV uređajem (pritiskom na dugme dobili smo centralu Vjesnika) i diktirali tekstove stenografkinjama i stenografima do besvjesti. A mislili smo da je taj UKV tehnološka revolucije i jako smo se ponosili time. A kad smo u prizemlju otvorili dopsiništvo s tri prostorije i kad nam je županijska poljoprivredna služba dala na uporabu fax aparat kojim smo slali tekstove, mislili smo da je cijeli svijet naš. Sjećam se da sam 1995. godine odbio pisati na računalo tekstove za Prvčićeve Koprivničke novine (iako sam im bio i izvršni urednik), jer ”ja to ne znam” a novine su se tiskale izradom filmova na računalu kod Gorana Kučića (”Delta”) i tiskale kod Straha. S računalom sam se upoznao tek kod Švace u Podravskom listu, a potom sam kupio prvi laptop i slao slike (uglavnom iz inozemstva) putem infracrvenih zraka i to u punom formatu, jer me nitko nije uputio u foto shop. Alaj je to koštalo! Ipak, manje-više na vrijeme, shvatio sam prednosti novih tehnologija i ne bježim od njih, tj. ne bojim se da će poništiti sav rad koji sam ostavio iza sebe u tiskovinama diljem Hrvatske. Jedno nasljeđuje drugo. I crno-bijela fotografija se u zemlji i svijetu vraća.
REĆI ŠTO MISLITE BEZ POSLJEDICA, JE LI TO MOGUĆE?
Možda ne bi bilo loše da ovo pročitaju i studošice i studoši na Medijskom faksu, jer su ih dileme iznijete na okruglom stolu mogle pokolebati, a naročito kad ih se zapitalo kako se oni vide u budućnosti. Ni ot’klen odgovora. A ne treba se bojati. Treba težiti novinarstvu s ljudskim likom (ne mislim na ”socijalizam s ljudskim likom”, protiv čega su se inače prvi pobunili sudionici Praškog proljeća još 1968. godine). Ma što to značilo i kako se tumačilo. Da se na stranicama tvorničkih glasila više pojavljuju nenašminkani radnici, njihove obitelji, njihovi problemi i razmišljanja, ali bez straha od posljedica. Znate, do radnog mjesta je teško doći, a frkneš dok si rek’o keks. Korporatvnim jezikom priopćenja rečeno: dok si rek’o – cookie (djeco, učite strani jezik, ali ne osiromašujte hrvatski).
SVE TO HUDRI-BUDRI, GDE MORAŠ TU VUDRI
Kad sam naletio u Krleže u Zastavama na izraz hudri-budri, mislio sam o tome napraviti neki dosadni traktat, ali onda bi netko mogao povući crtu sa sličnošću naziva časne udruge, pa sam odustao. No, baš mi je zgodno reći: sve je to hudri-budri. I ovo što sam napisao u vjetar je hudri-budri.
Hudri-budri nađe se i u mađarskom jeziku (Crvena kraljica, Vörös Regina: ”Samo polako, moji sinovi, ne hudri-budri”). Kod Krleže ima hudri-budri i u romanu ”Na rubu pameti”, Lamentacije Valenta Žganca zvanog Vudriga: ”…znutrašnjeg genutja nemre silu držati, neg napred, forverc, šturm, hura, pak hudribudri, gde moraš tu vudri”.
Tak’: sve je to hudri-budri. Pratim saborsku raspravu: sve je to hudri-budri. Pratim cijenjene sindikate: sve je to hudri-budri. Pratim i sam sebe: sve je to hudri-budri.
Samo da je više novca. Sindiklisti i novinari na telki stalno govore novci, što nije neuobičajeno u govornom jeziku, ali novac je pluralia tantum i imenica je sama po sebi množina. (Detaljno na: http://bujicarijeci.com/2012/05/novac-ili-novci/)
Peti padež, vokativ, od imenice novac u našem jeziku je – novče (Pravopis hrvatskoga jezika Anić-Silić).
Oj, novče, kad ćeš mi sjest’ na tekući!