KOLUMNA : Svijet gljiva // Medena puževica i lovci na kestene

07:23h
0
autor-nenad-homar


Oko 10 stižem na parking. Malo je teže naći mjesto pa se nekako naguram između jednog bijelog zagrebačkih registracijskih oznaka i onog sivog čakovečkih.

A, ima i naših-pomislim.

Po mojoj slobodnoj računici, otprilike dva na jednog.

Situacija postaje sve napetija iz minute u minutu.

Samo da ne dođe do zveckanja oružjem i govora mržnje.

Izlazim vadeći svoju opremu.

Upućuju mi mrke, ali i pomalo znatiželjne poglede.

Što ovaj ovdje radi?

Što mu je to?

Vadi neku torbu, pa nešto duguljasto u futroli, pa onda neku košaru.

Čudan neki tip.

Dobar dan-velim.

Dobar dan -oprezno će oni.

Stara me samo mrko pogleda. Tek kad prođem nastavljaju sa svojim poslom. Vjerojatno im je laknulo. Izgleda da nije konkurencija. Al’ nikad ne znaš. Treba ga držati na oku.

Čemu mu je sve to. Vidi ga. Vadi ono duguljasto, pa još to razvlači. Pa sad iz torbe vadi neku složenu napravu. Kleknuo je. Pa neće valjda i zaleći. Gleda u to. Nešto namješta. Okida. Da mi zalegnemo?

Isuse! Pa on to slika gljive!

Mora da je totalno poludio. Neće valjda i brat’ te ludare. Bolje mu je da bere kestene. K’o mi. Tako se bar neće otrovati. Il’ možda bolje nek’ jede gljive. I ovako nas je previše. I u šumi i inače. Još ćemo se potuć’ oko ovo malo kestena.

Situacija naravno nije tako drastična. Al’ da ima berača-ima.

I to iz svih krajeva lijepe naše.

U stvari ne volim kada na samom ulasku u šumu ugledam mnoštvo automobila. Nekako šumu doživljavam kao mjesto u kojem treba tražiti mir i opuštanje, a ne mjesto za druženje sa mnoštvom nepoznatih lica.

No šuma je naravno dovoljno velika da sam se ubrzo izgubio iz vidokruga znatiželjnih berača i utonuo u svoj mir. I u svijet gljiva. Ovaj put sam malo zakasnio, pa gljive nisu više bile mlade i svježe.

Često će vam se dogoditi da u šumu stignete u pogrešno vrijeme, pa da naiđete na mnoštvo gljiva, ali za jelo, pa i za slikanje, što je bio moj osnovni zadatak, nećete moći pronaći gotovo ni jednu.

No nekako sam izabrao po par primjeraka od svake vrste i skupio podosta zanimljivog materijala, za ova naša druženja.

Za danas sam izabrao jednu, meni nekako posebnu gljivu, kojoj se uvijek iznova posebno radujem.

Da li je to zbog njezine ljepote ili zbog toga što predstavlja prijelaz između dvaju rodova pa je po tome posebna i izdvaja se od drugih vrsta, nisam siguran.

Medena puževica (Hygrophorus russula (Schff. ex Fr.) Quel.)Medena puževica (Hygrophorus russula (Schff. ex Fr.) Quel.) ili kako smo je mi godinama zvali, medenka, vrlo je karakteristična gljiva i kada je jednom upoznate teško ćete pogriješiti i zamijeniti je s drugim gljivama, a još teže zaboraviti ovu gljivu, koja kao da je umrljana karakterističnom nijansom crvene boje (u literatutri ćete naći da se radi o boji mesa ili o sivkastocrvenkastoj, dok bi ja nekako prije bio za to da se ta boja opiše kao crveno-smeđa) koja se može razlikovati od primjerka do primjerka, ali već i na pojedinoj gljivi prepoznat ćete razne nijanse boje. Listići su u mladosti bijeli, a kasnije žućkasti s crvenim mrljama. Bijeli stručak također može biti umrljan crvenom bojom.

Jestiva je, mnogi kažu i vrlo dobra, a naći ćete i kako se može pripremati na razne načine pa i konzervirati, ali da nije za sušenje.

čitam...