KOLUMNA : Svijet gljiva // Siva maglenka i sivo bijeli dani u zelenoj šumi

08:27h
0
autor-nenad-homar


Crnogorične šume su s gljivarskog stanovišta jedna po svemu posebna priča. Naviknuti na bjelogoricu u našem okruženju, mnogi se neće ni sjetiti zaviriti u crnogorične lugove u potrazi za gljivama. A i nema ih mnogo pa nekako i nisu uvijek pod nosom ili pak na dohvat ruke.

Ali, vjerujte mi, uvijek se isplati zaviriti u crnogoričnu šumu. Ako to, u potrazi za gljivama, još nikada niste učinili, biti ćete bogatiji za jedno iznimno, novo iskustvo.

Jer, mnoštvo je vrsta zajedničkih crnogorici i bjelogorici, ali crnogorica nudi i pregršt vrsta koje su se specijalizirale za rast samo u njoj. Tako da ćete sigurno upoznati mnoge nove vrste, koje do sada niste imali prilike vidjeti. Osim toga, ambijent ovih šuma potpuno je drugačiji.

Tlo je, u svjetlijim dijelovima, obično prekriveno tepihom od prekrasne zelene mahovine.

Miris! Pa znate i sami.

Iglice, za razliku od lišća, rijetko će skrivati razvijene primjerke gljiva, pa je i to svojevrsna prednost. Možete ih ugledati iz daleka.

Osim toga u crnogoričnim šumama ćete puno duže, do u kasnu jesen, pa i zimu, moći pronaći poneke vrste gljiva, u vrijeme, kada je u bjelogoričnim šumama sezona već davno završena. Bar kada je riječ o vrstama koje rastu na tlu.

Zato često zavirim u obližnje crnogorične šume ili šumarke.

Šalovica mi je posebno draga i zato se nikako ne mogu naviknuti na pustoš koja je ostala nakon sječe onog dijela koji je bio pokriven borovima. No ostala je predivna šuma smreke, već dovoljno velika i uglavnom prorijeđena, tako da se većim dijelom šume možete nesmetano kretati. Još kada ne bi bilo smeća u rubnim dijelovima šume, doživljaj bi bio potpun.

Ali nisu samo crnogorični dijelovi ove šume zanimljivi. Uvijek volim zaviriti u dijelove pokrivene topolom trepetljikom, zbog turčina i topolovog djeda koji tamo rastu. Kako se ovaj dio šume nalazi u depresiji, ove je godine izostalo uživanje u ovim vrstama jer je taj dio šume većim dijelom godine bio pod vodom.

Zato su kiše pogodovale razvoju gljiva u drugim, višim dijelovima šume, koji se već mogu smatrati odgovornima za neke od prošlih priča ovog gljivarskog serijala, za fotografije nastale u njima, jednako kao i za ovu priču o gljivi koja nije tipično crnogorična vrsta, ali ćete na nju često i ovdje naići. I to baš u kasnu jesen pa skroz do zime.

Siva maglenka (Clitocybe nebularis Batsch. ex Fr.)Sivu maglenku (Clitocybe nebularis Batsch. ex Fr.) vjerojatno ćete najprije zapamtiti po njenom karakterističnom mirisu.

Njen miris je vrlo jak, ali ga je prilično teško opisati, no kada ga jednom zapamtite teško ćete ga zaboraviti.

Listići se spuštaju po stručku, što je karakteristika roda Clitocybe, pa i kada naiđete na netipičan primjerak maglenke, što se meni nedavno dogodilo, listići će je prvi odati. U tipičnih primjeraka tu je i i magleno siva boja, tamnija prema sredini klobuka, koji je kao posut svijetlim prahom, koji pak podsjeća na maglicu.

Klobuk je u mladosti uvrnut, a stručak je prema dnu zadebljan.

Zbog vrlo jakog i karakterističnog mirisa ova gljiva neće prijati svakom kušaču. No kako to biva sa dvojbenim delikatesama, ova gljiva ima i svoje obožavatelje. Poznajem jedan broj ljudi koji ukiseljenu maglenku ne bi mijenjali za nijednu drugu gljivu.

Iako ne spadam u bezuvjetne obožavatelje maglenke i neke pokušaje spremanja ove gljive još  uvijek pamtim kao prilično nemile događaje, ukiseljenu varijantu doživio sam kao zanimljiv i ugodan prilog jelima.

Stoga, uspijete li ispod prvih snjegova još pronaći pokoji primjerak u stanju pogodnom za spremanje, probajte ukiseliti maglenku na način kako se to uobičajeno radi sa bilo kojom vrstom povrća i vjerujem da nećete zažaliti.

čitam...