A jesam vas, ha?
Otvorili ste ovo jer vas je baš zanimalo što to stoji iza naslova.
A, kad ono jedinice za posebna djelovanja mirno roštiljaju i ispijaju pivo.
A nema ni pokreta vojnih i policijskih snaga većih razmjera.
No ako ste neoprezni sakupljač gljiva ili to tek kanite postati, pročitajte ovaj članak do kraja. Možda će vam ipak spasiti život.
Jer danas se bavimo najljućom od svih otrovnica, strahom i trepetom naših šuma- zelenom pupavkom.
Moje stare znance, redovne čitaće ove rubrike, sam spomen roda Amanita, kamo pripada naša pupavka, odmah će podsjetiti na naše bavljenje ovim rodom na samom početku našeg druženja, na to da je ovaj rod poznat po nizu svojih otrovnica, ali jednako tako i po nizu pravih delikatesa.
Zelena pupavka (Amanita phalloides (Vaill. ex Fr.) Secr.) svakako zaslužuje posebnu pažnju. Već zbog toga što je prilično česta, a k tome još i nimalo neugledna gljiva. Odgovorna je za niz, gotovo svakogodišnjih, teških trovanja. Jedna odrasla gljiva dovoljna je da usmrti odraslog čovjeka, a i oni koji se izvuku zahvaljujući pravodobnoj i ispravnoj pomoći liječnika u pravilu imaju doživotne posljedice. Kod djece smrtnost je gotovo 100%.
Zelena pupavka sadrži desetak letalnih toksina, a najzastupljeniji su faloidini (faloidin, falocidin, falizin) i amanitini (alfa, beta,gama delta, epsilon).
Ovi toksini uzrokuju takozvani faloidinski sindrom trovanja, a prvi znakovi trovanja pojavljuju se 6 do 27 sati nakon konzumacije i to najprije probavnim smetnjama, povraćanjem i općom slabosti, sa pojavom vrtoglavice, suhim ustima, žestokim bolovima u trbuhu i jakim proljevom. U agoniji koja može potrajati i dva tjedna, raspadaju se jetrene stanice, puls slabi i na kraju otrovani padaju u komu i umiru.
Iste sindrome prouzročiti će i srodnice zelene pupavke bijela pupavka (Amanita verna) i smrdljiva pupavka (Amanita virosa). Na vašu sreću (ali moju nesreću jer za mene bi bilo posebno zadovoljstvo susresti se sa ovim ljepoticama) ovo su vrlo rijetke gljive u našim krajevima. Osobno nisam pronašao ni jedan primjerak ovih gljiva. No to ne znači da ne treba biti oprezan i da baš vi nećete biti te sreće da naiđete na neku rijetku vrstu.
No, upoznajmo se prvo sa našom čestom suputnicom na gljivarskim putovanjima.
Zelena pupavka ima 6-15 cm širok klobuk, najprije zvonast ili jajolik, zatim konveksan i napokon otvoren. Na klobuku u pravilu nema ostataka ovoja, ali u mlađih primjeraka na rubovima možete pronaći tu i tamo koju krpicu (kao što je vidljivo i na slici razvijenih primjeraka), no u pravilu je klobuk gladak i sjajan. Boja je u pravilu neka varijanta zelene, bilo da je maslinastozelena, žutozelena, sivozelena ili smeđezelena, no nije rijetko da se pronađe žućkasta ili pak potpuno bijela forma (var. alba).Listići su bijeli, a bijelo je i meso, kao u ostalom (kako smo već ranije naučili) kod svih otrovnih Amanita.Stručak, visok 5-11 cm, na sebi nosi opnast vjenčić, a na dnu je zadebljanje, unutar vrlo izražene čašice, ostatka ovoja (Velum universale).
Zato savjet. Kada ubirete gljive, pokušajte ih ubrati cijele, tako da vam se ne polomi donji dio, pa da vam ne promakne neka bitna značajka. Najlakše je to učiniti laganim zakretanjem ili pak ljuljanjem-lijevo- desno-naprijed- natrag-i istovremenim laganim povlačenjem prema gore. Svakako ne nasilnim čupanjem, jer tako riskirate da gljiva pukne, a s druge strane postoji opasnost da ćete oštetiti micelij iz kojeg gljiva raste. Ako nakon što gljivu uberete u tlu ostane rupa, zatrpajte je, kako bi zaštitili micelij od mogućih zaraza. Na taj način osigurat ćete da i naredne sezone na istom mjestu možete uživati u istim vrstama.
I na kraju još jednom- budite oprezni. Posebno kad berete mlade, nedovoljno razvijene gljive. Često se baš među takvim, mladim pečurkama (Agaricus) ili krasnicama (Russula) može potkrasti poneki mladi primjerak zelene pupavke.