Dok u Rijeci imate u kvartu oko sportske dvorane Zameta besplatni internet i na ulici, jer u Rijeci kažu, već sam to jednom napisao, da internetsku vezu koja ide zrakom ne naplaćuju, jer zrak je besplatan, dotle na Rabu u skromnom hotelu bez posebnih sadržaja 10 minuta veze na internetu naplaćuju 15 kuna. Za to dobijete Login i Pasword, pa se veselite. Za jednu uru 90 kuna, dakle. To je koliko se plaća kartica (i to je previše) za normalnu uporabu mjesečno. Tko koga voza zrakom nije mi jasno, ali mi je jasno da neprobavljivo zvuče pritužbe i optužbe operatera kad im se malo zađe u njihov profit.
Ma, da nema tih lažljivih kalkulacija kako nafte nema i ne bude je, da ima hrabrosti i priznati da bi struja mogla biti dostupna i besplatno (nešto je, je li, Tesla navodno prtljao po tome), bilo bi nam bolje na ovom svijetu, a ti nadljudi sa Zapada ne bi bili ništa vredniji i bogatiji nego ljudi u Indokini. Ili Hrvatskoj.
No, zato, zbog visokih cijena, a zanemarivom izvanpansionskom ponudom, gostiju je malo. U velikom turističkom naselju jedva sretneš čovjeka. Po noći se gasi javna rasvjeta (štednja, nego što), pa je čovjeka u doslovice mrklom mraku pomalo i strah hrvatskog turizma kako ga neki vlasnici shvaćaju. I onda se jadaju da imaju gubitke, a prstom ne maknu da barem naprave bolju sliku na satelitskom teve programu.
TKO TO TAMO ŠUŠTI
Uz TV, naročito sada kad su se gledale nogometne utakmice, nešto se i gricne. Već dulje vremena razmišljam o vrećicama u kojima se nalaze štapići, bobići, pereci, bomboni i tome slično. Naime, zašto moraju biti tako šuškave? Kad kod kuće svi lijepo odu spavati, pravo je vrijeme da se nešto od tih privlačnih stvari potajno gricne. I što se događa? Vrećica s keksima tako je bučna da budi ukućane i onda gazdarica uleti u dnevnjak i podvikne: Aha, uhvatila sam te. Opet jedeš slatko!
Vrećice ruže u kinima, prijevoznim sredstvima, u kuhinjama, dnevnim boravcima… Zamislite koliko bi svijet oko nas bio mirniji kad ne bi bilo šuškavih vrećica!
O PRIDODANOM PREZIMENU ILI KAKO SE GUBE KORIJENI
Jedna sezona nogometa završava, druga počinje. Pa se tako može pročitati i ponešto o našem Slavenu. A njega čak i vlastiti igraču u razgovoru s novinarima nazivaju Belupo. Samo po ”prirodanom prezimenu”. Čudo da se rukometni klub ne naziva samo Vegetom (ili kak’ je naked bilo: Dolcelom), iako se igračice, ne samo Podravkine, imenuju raznim pernatim nazivima (kokice, labudice), ili čak opasnim egzotičnim krvoločnim nazivima (lavice, tigrice).
Nogometni klub Slaven ima tradiciju svog imena. Svaka čast pridodanim sponzorima, jer bez njih se ne može, ali kad čujem da netko izgovara samo Belupo meni čudno. Ili da je ranije netko govorio samo Bilokalnik (Slaven Bilokalnik ušao je u 1. ligu).
Možda zato što imam i ja pridodano prezime. Pa mi čudno ako me netko zove samo časnim drugim prezimenom, jer se u takvom tituliranju gube obiteljski korijeni. Tako je i s klubovima, pa i Slavenom. Izostavljanje jednog i korištenje samo drugog”prezimena” čini mi se nepotpunim. Gube se korijeni, Mogao bih iznijeti više argumenata o tome kako bi se barem u tisku, na radiju i televiziji trebali koristiti puni nazivi. Jer, zamislite da netko kaže samo 1961. A odnosi se na Istru 1961.
Ma tko nas uopće uči vlastitom jeziku! S ekrana, kod onog malog kviza, od voditeljice čujete svašta (šta umjesto što, pa kako ste mi vi, kao da smo mi njoj nekako), ali velika nepoznanica za većinu faca s ekrana je kako pozdraviti kad padne mrak. E, tu sam te ček’o. Neću duljiti, kaže se – dobra večer. Ne dobro veče, ne dobar večer. Ali, tko će to naučit’
RONALDO ZAKASNIO, ALI JA VODIM 2-1
Čitam danas, u subotu, kako je Ronaldo otišao u zračnoj luci po pecivo, pa mu odletio zrakoplov s reprezentacijom za Portugal. A on ostao još tri i pol sata grickati pecivo.
To su zgodne situacije. Vodim protiv Ronalda s 2-1. Ako se netko sjeća kad je gore spominjani Slaven Belupo ”okrenuo” Dinama s 2:1 u Maksimiru, tada sam, te godine i tog dana, putujući s rukometašicama iz Švedske oko podneva ostao na aerodromu u Münchenu, jer sam u zrakoplov išao sâm, a u međuvremenu je promijenjen broj izlaza. Pa sam ostao na ispijanju kava i grickanju pita od sira do mraka. Ekipa, skupa s mojim sinom, primijetila je da me nema tek u Zagrebu. Tak’ je prošao i Ronaldo. Nisu ni vidjeli da ga nema. Nije to utakmica.
Drugi puta je bilo ”vrhunsko” zakašnjenje. Oko podneva pri ulazu u avion u Frakfurtu za Oslo klupski liječnik, mlađi, i moj sin, stariji, baš su zaželjeli popiti jedno malo pivo. Pa me pozvali da ih gledam. I onda sam ugledao kako zadnji naši izlaze. Sekundu poslije izlaz, tj. ulaz u avion je zatvoren. Slijedilo je čekanje, mijenjanje karata, nadoplaćivanje, u Oslu čekanje na vlak i oko pola noći stigli smo u Larvik.
Ostali smo predmet zafrkancije. Fantastičan trio. Tri Fantastikus.
A kad je čovjeku najteže, onda ga gaze. Vidite li kako najedamput cmizdravica postaje egzekutor kad treba dodatno kalkulirati s odlukom pravosuđa. Pojavljuje se broširana dama, presuđuje, sipa političke floskule na ljudsku tragdeiju, a zaboravlja kako smo, kako neki na forumima pišu, kradezeom, a i s njom na čelu, otišli u materinu, a oni su uzrokom mnogih ljudskih egzistencijalnih tragedija. A uz takve se uvijek pojavi i poneko s bradom i pokušava biti duhovit. S bradatim vicevima. To su one besmislice što ih sipa kroz bradu. Zato su vicevi bradati, a narod izluđen.