Javne kuće ili bludišta bile su nekad su bile legalne i otvorene stotinama godina. Zabranjene su kao takve 1934. godine. Do tad se čak vodila i evidencija o prostitutkama koje su imale obavezu odlaziti povremeno i na zdravstvene preglede.
Marin Horvat, profesor povijesti iz Koprivnice, tijekom šest mjeseci bavio se istraživačkim radom koji se odnosio na prostituciju i javne kuće u Koprivnici.
Prema tome, kažu podaci da je u gradu nekad postojala samo jedna prava i zakonski standardizirana javna kuća. Nalazila se u Mosnoj ulici, na mjestu današnjeg kućnog broja 14. Vlasnici su bili Mađari – Ladislav i Bara Palić.
Vodila ju je Bara sve do 1927. godine, kad se u Koprivnici one ponovno zabranjuju. Ladislav Palić pak 30-ih godina vodi legalan posao taksi prijevoza, što dokazuje i jedna fotografija iz fundusa Muzeja grada Koprivnice, na kojoj je vidljiv automobil marke Fiat 508 – Balilla koji se ne proizvodi prije 1932. godine.
Na fotografiji je i dalje vidljiva ‘crvena lampa’ koja je najčešće bila jedini dozvoljeni oblik obilježavanja da se na tom mjestu nalazi javna kuća. Također, vidljiva je i ograda koja je bila viša od dva metra te rešetke na prozorima. Ova javna kuća zasigurno je nastavila sa svojim radom u obliku tolerirane prostitucije na periferiji grada sve do početka Drugoga svjetskog rata, kada obitelj Palić odlazi iz Koprivnice.
U tadašnjoj Gospodarskoj ulici bila je još jedna takva lokacija, koja se oslanjala na kuću Malančec, a osim nje najmanje još jedna u gradu.
– Postojale su u Koprivnici minimalno još dvije kuće u kojima su se nudile usluge prostitutki. Spominju se i četiri, no za to ne postoje relevantniji podaci. Jedna se nalazila u samom središtu srednjovjekovnog dijela Koprivnice. Točnije, u današnjoj Ulici Đure Estera na kućnom broju 10. To je zapravo bila gostionica s adekvatno uređenim sobama na katu. Jedina kuća čije obrise imamo i danas nalazila se u današnjoj Ulici Ante Starčevića, navodno pod kućnim brojem 24. Ovu začudo nije vodio Mađar, već Slavonac koji isto tako vrši gostioničarku djelatnost no redovito registrira svoje seksualne radnice kod gradskog redarstva – ispričao je Marin Horvat.
Nadalje, u svojem radu navodi da je u Banskoj Hrvatskoj pitanje prostitucije bilo je regulirano je Kaznenim zakonom iz 1852. godine.
Gradska poglavarstva izdavala su tzv. Bludilišne pravilnike u kojima su se uređivali pravni temelji javnih kuća, način vođenja, odnos vlasnika prema radnicama, podjela profita i druga prava radnica vezana uz način održavanja osobne higijene, liječničkih pregleda, ali i načina na koji se smije odnosno ne smije pojavljivati u javnosti.
U Koprivnici i Križevcima on se počinje primjenjivati tek neposredno nakon Prvog svjetskog rata.
– Primjerice, vlasnica javne kuće mogla je biti samo ženska osoba. Prostitutkom je mogla postati djevojka s napunjenih 17 godina. Usluge javnih kuća nisu smjeli koristiti mlađi od 16 godina. Prava prostitutki su bila čista posteljina svaki dan, 1/3 zarade, nitko je ne može prisiliti da obavlja posao više od tri puta dnevno. Uz to, četiri obroka dnevno, uvjeti za obavljanje osobne higijene, 2-3 sata šetnje dnevno, redoviti liječnički pregledi. No,nisu smjele posjećivati kazalište, koncerte, plesove, restorane… – ističe Horvat.
Također, zanimljiv je i podatak da su bile registrirane četiri prostitutke u Koprivnici početkom 20.stoljeća.