Koprivnički planinar // Nakon Mont Blanca, Matej Perkov osvojio i najviši vrh Sjeverne Afrike: Strašan je osjećaj držati život u svojim rukama

K

Bivši prijatelji s tribine ne mogu vjerovati čime se sad bavim, a ovi sadašnji umiru od smijeha kad na internetu iskopaju neke slike na kojima s deset kila više mašem zastavama, palim baklje i stojim na ogradi, ističe Perkov, koji je prije uspona na Toubkal, visok 4167 metara, pješice prešao više od 280 kilometara.

Koprivničanac Matej Perkov (31) vratio se iz sjevernoafričke države Maroko gdje je u sklopu ekspedicije “From sea to summit” osvojio najviši vrh gorja Atlas, Toubkal, visok 4167 metara. Ekspedicija je trajala od 26. veljače do 2. travnja, a Perkov je u samostalnu nesvakidašnju avanturu krenuo s obale Atlantskog oceana. Prije uspona na Toubkal i još šest Atlasovih vrhova viših od 4000 metara pješice je prešao više od 280 kilometara. Iza Perkova mnogo je planinarskih pustolovina, među kojima i osvajanje 4810 metara visokog Mont Blanc, drugog po veličini europskog vrha.

Na Atlas si nosio medu Ivicu, zašto nisi poveo neko živo biće?

Trebala je sam mnom ići frendica, ali je odustala zbog ozljede Ahilove tetive. Medo Ivica je maskota koja marketinški odrađuje ono što meni ne uspijeva, kupili smo ga prije osam godina na nekom festivalu i nosili na koncerte, onako čisto iz zezancije. No, pitanje je ozbiljno… Danas u Hrvatskoj gotovo da nema ekspedicionizma jer ljudi nisu spremni žrtvovati se i odvojiti vrijeme, novac i energiju kako bi se posvetili velikom cilju. Uspon na vrh ne traje nekoliko dana ili nekoliko sati, već 365 dana u godini. Nevjerojatno mi je da ja, bivši žderonja i panker, koji se opijao svaki vikend, živim život sportaša sa svakodnevnim treninzima, gutam proteine, s guštom idem u šoping sportske odjeće i opreme, noćima ne mogu spavati jer sav ustreptao čekam jutarnje trčanje… Sve počinje od hrvatskog stava ‘ne moram ja ovo’. Ljudi si ponavljaju ‘ne moram ja trenirati, nisam ja na normu, ne moram se mučiti, ne moram se nikom dokazivati’, smislit će milijun i jednu ispriku zašto da nešto ne rade. Na kraju, kad se približi datum polaska, ljudi, naravno, nisu fizički ili financijski spremni da odu na ekspediciju. Ili, još gore, odu nespremni i riskiraju stradavanje ili neuspjeh projekta. Jednostavno nemam s kim ići na ovakva putovanja – ljudi ili nemaju novca ili nemaju želje za visokim vrhovima ili nisu fizički spremni, niti su psihički spremni promijeniti svoj životni stil i dovesti se u stanje da redovito treniraju i odreknu se uobičajenih stvari. Dakle, ako imaš velik projekt, ako moraš napraviti trening, onda nema krstitki od sestričninog malog, nema cure, nema dečka, nema prijateljeva rođendana, kave s njim ili izlaska. Zvuči radikalno i čudno, ali je tako. Ljudima je nepojmljivo da za planinarenje treba biti fizički spreman. Naravno, nije isto planinariti Kalnikom i alpskim četiritisućnjacima, kao što nije ni isto igrati u Barceloni i igrati dva na dva ispred zgrade s frendovima nakon roštilja.

Svi te pitaju što planiraš iduće, a ja te pitam što planiraš najluđe?

Odat ću ti tajnu. Naime, ne volim raditi stvari stihijski, volim imati dugoročni plan. Čitao sam materijale s jednog sportskog seminara koji je usmjeren na psihologiju i kontinuiran rad sportaša te sam se susreo s pojmom ‘petogodišnji plan u sportu’. Napisao sam to na papir i sad je to – to. Ekspedicija ‘From sea to summit – Morocco 2015’ pilot je projekt koji je prošao uspješno i pokazao da mogu ispenjati visok vrh krenuvši od razine mora. No, ne znam da li bih tako nešto volio ponoviti jer sam vrijeme provedeno na pristupu planini mogao provesti osvajajući vrhove na toj istoj planini. Svi me pitaju kad ću na Everest jer vide da sam uhvatio neki zalet koji ide na sve više i luđe, no takvi projekti su u današnje vrijeme turističke eksploatacije visokih vrhova izuzetno skupi. Taj Everest košta toliko da za te novce možeš godinama ispenjavati vrhove koji su niži, jednako lijepi i možda još teži i izazovniji. Recimo da mi je svakako želja popeti se na bar jedan osamtisućnjak, ali to je zasad samo želja. Izazova ima bezbroj, ne moram ići u Južnu Ameriku ili na Himalaje da bih uživao u onom što radim. U narednih nekoliko godina planiram ispenjati sve alpske četiritisućnjake, kojih ima 60-ak. Zasad sam ih ispenjao 16, prekrasna su to iskustva koja su vrijedila silnih treninga, znoja, proživljenog straha i muke oko prikupljanja novca. Imam ciljeve, ali ne želim da mi ljubav prema planinama postane matematika, ne svodi se sve na to koliko je tko vrhova osvojio i koliko visokih. Ima tu puno stvari, kulturoloških, umjetničkih i duhovnih. Zato volim planinarenje. U velikoj većini drugih sportova ili si pobjednik ili si gubitnik, nema trećeg. Možeš biti odličan i zabiti četiri gola, ali ako je protivnik zabio gol više, nitko ne pamti tvoju dobru utakmicu. U penjanju je drugo – nema natjecateljskog karaktera, ne gubiš bodove, ali možeš izgubiti život. Kad se držiš za stijenu, za cepin zaboden u led ili uže, doslovno držiš život u svojim rukama. Strašan je to osjećaj.

Kako bi mogao otići u Afriku dao si otkaz na poslu, nije li to suludo u ova teška vremena?

Svašta je suludo, reći ću to kao 31-godišnjak koji je ogorčen svijetom oko sebe. Suludo je oženiti se osobom koju ne voliš, neplanirano dobiti dijete, uvaliti se u kredit u švicarcima, izgubiti ušteđevinu, plaćati alimentaciju. Suludo je trpiti posao koji ne voliš i šefove koji te omalovažavaju i ponižavaju, a zatim doći doma i čitati mailove od poznanika koji su emigrirali i šalju vijesti iz nekog drugog svijeta. Suludo je i raditi u uvjetima koji te čine nesretnim u svakom pogledu. Radio sam kao predavač i knjižničar na jednom privatnom fakultetu te sam s poslodavcima došao do točke kada su trebale nastupiti neke promjene oko mog statusa. Unatoč dobrim ocjenama studenata i predavačkom imidžu kojim sam reklamirao fakultet te promjene nisu nastupile, odnosno postalo je i gore pa smo se u lijepim riječima razišli. Dok prolazim kraj faksa, malo svratim, pozdravim ljude, popijem kavu s kolegama i namignem studenticama kojima prije nisam smio namigivati. Nisam više klinac i karijera mi se prelamala, trebao sam donijeti važnu odluku i donio sam je jer previše cijenim sebe i svoje sposobnosti. Nisam dao otkaz radi putovanja, putovanje u Afriku jednostavno se poklopilo. Općenito, ovo je bio jedan od primjera ‘šuti i radi, drugima je i gore pa se ne bune’, ali to je naš mentalitet. Rekao je jedan moj frend ‘za sebe, svoju ženu i dijete ne želim dobar život, želim izvrstan život, tome težim i to ću postići’. Sviđa mi se taj stav, možda baš zato što u ova vremena zvuči suludo. Volim ljude sa stavom, a žalim ljude koji hodaju kroz život šuteći i gledajući u pod. Preselio sam se kod roditelja da ne bacam lovu na stanarinu, plaća koju sam imao jedva je dostajala za podstanarski život. Samostalni život o kojem svi pričaju sprdačina je ako razmišljaš da li kupiti kruh za četiri ili za pet kuna, pojesti jedan ili dva obroka dnevno, kupiti Podravkin kečap ili Cleverov, kupiti wc papir ili ga donijeti s posla. Doma te dočekaju cimeri s kojima si prisiljen živjeti jer si ne možeš priuštiti da budeš sam u stanu, a po kući hodaš s kapom na glavi jer su prozori stari 70 godina i gazda nema para da ih zamijeni pa ne pališ ni radijator jer sva toplina pobjegne van. Ne, ne sramim se što sam se vratio mami i tati – mislim da je to nužan korak unatrag kako bih sutra, prekosutra mogao napraviti korak naprijed. Budimo realni, znam hrpetinu ljudi i mogu reći za troje koji žive u stanu od kredita kojeg sami otplaćuju. Svi drugi su dobili stanove od pokojne bake i dede, roditelja, ili čuvaju stan stricu iz Kanade, ili su se cure preselile kod dečkiju, ili neki dečki kod cura. Sretan sam zbog svih njih, zaista, ali ne dopuštam im da mi drže predavanja o samostalnosti. Većina ih jede kod roditelja svaki drugi dan jer nemaju za kruh. I zato sam ogorčen, što mladi ovako žive, što nas se gazi.

Član si Hrvatskog planinarskog društva Kapela iz Zagreba…

Učlanio sam se u planinarsko društvo Kapela jer sam upoznao zabavnu ekipu iz omladinske sekcije. Premda nismo omladinci, većina nas je odavno prešla tridesetu. No, vodimo planinarsku školu i svake godine nam se priključi nekoliko mladih, dobra smo klapa i izleti su zabavni. Kapela je planinarsko društvo koje njeguje obiteljski odnos unutar članova društva, što me podsjeća na odnose između ljudi kada smo išli na utakmice. Nema tu puno razlike s navijačima ili pankerima – dijelimo iste strasti, imamo iste teme, putujemo, zabavljamo se i zezamo, pjevamo, popije se poneko pivo. Ispunjava nas to što radimo, ima nas različitih, ali povezuje nas ista ljubav prema planinama i rekreaciji. Kuća na Bijelim stijenama naš je drugi dom i svi planinari koji dođu tamo osjećaju se dobrodošli.

Mladi i planinarenje, ide li to zajedno?

Kad sam rekao frendu na jednom izletu da se nadam kako ćemo sresti zgodne mlade planinarke, on mi je uzvratio da sam rekao tri pojma koja ne idu u istu rečenicu. To je bilo prije tri godine i puno se toga od tada promijenilo. Mladi su masovno izašli van, sad više zgodnih cura možeš vidjeti na Sljemenu ili nasipu, na stazi oko Jaruna, nego u centru grada. Biti ‘fit i sportivo’ postao je način života. ‘Bravo, samo tako’ rekao sam jednoj punijoj curi koja je u znoju stenjala trčeći po nasipu. Podrška okoline puno znači, i ja sam je imao, kao i riječi nevjerice ‘zašto trčati, ako možeš jesti roštilj i piti pivo, čemu trenirati, čemu se mučiti’. Da se razumijemo, popijem pivo i volim roštilj, ali ljudi u životu nemaju ravnotežu. Velikog maha uzeo je biciklizam, trekking, trčanje, ljudi su odjednom postali maratonci, planinari, penjači…. Zagrebačke teretane su krcate, nasipom nekad ne možeš proći jer je gužva kao nekad u Kugli na trash partyjima, planinarske škole odbijaju višak zainteresiranih. Prekrasno je što su mladi otkrili čari rekreacije i postali svjesni zdravog života. Više poznatih ljudi također ću sresti na nasipu ili sljemenskim stazama, nego na nekim koncertima. Preko tjedna idemo u knjižnice i planinarska društva na predavanja o ekspedicijama, gutamo planinarsku literaturu, a zatim puni inspiracije trčimo, pumpamo sklekove, penjemo se po umjetnim stijenama, da bi vikendom jurnuli u planinu i s ogromnim zadovoljstvom, u dobrom društvu, uživali u pogledu s niskog ili visokog vrha. Još mi je luđe vidjeti starije ljude koji su nakon razvoda ili nakon odlaska u penziju krenuli u rekreacijske vode te najavili konačni obračun s viškom kila i zdravstvenim problemima. To je sjajno.

Mnogi te u Koprivnici pamte kao predsjednika Kluba navijača RK Podravke, ali navijački život je iza tebe…

Bivši prijatelji s tribine ne mogu vjerovati čime se sad bavim, a ovi sadašnji umiru od smijeha kad na internetu iskopaju neke slike na kojima s deset kila više mašem zastavama, palim baklje i stojim na ogradi iznad transparenta kojeg smo zajednički radili. Navijački život donio mi je mnoga iskustva i lijepe uspomene. Kada je na planini teško, brojim korake, svakih 30 koraka posvetim nekoj osobi. Pri usponu na Biguinnosenne, najteži vrh Atlasa visok 4002 metara, strminu sam svladavao tako da sam svakih 30 koraka posvetio nekom od bivših prijatelja i poznanika s kojima sam išao na utakmice. I mladima i starima, moleći se da im se tog dana dogodi nešto lijepo. Često tako nešto radim. Mnogi ljudi mi jako nedostaju, naša druženja, rukomet nas je povezivao. Mislim da je i prelazak Podravke u novu, ali dvoranu ‘bez duše’ utjecao na to da mnogi okrenu leđa rukometu. I sada kada se sjetim onog huka s tribine ‘ustanite Podravci’, nabijanja po limenom stropu u galeriji, cijela dvorana na nogama, odjekivanje bubnjeva i papirići koji lete naokolo, protrnem, stvarno. Drago mi je da sam imao prilike živjeti u tim vremenima. Kada sam se vratio s ekspedicije ‘Onda romantica 2014’ s Mont Blanca, pozvao sam par frendova, popili smo par piva na Gornjem gradu i s vidikovca ispalili signalnu raketu staru 25 godina koju sam dobio od prijatelja s TKZ-a, čuvao sam je za posebne prilike. Jako je ‘zašištalo’ i crvena raketa obasjala je centar Zagreba, cijeli trg je to vidio. Onda smo pobjegli da nam netko ne napiše prijavu, u tom trenutku opet sam bio onaj stari koji je mahao bakljama nakon Podravkinih utakmica.

Kako to da si od navijača postao visokogorac? Što se dogodilo da si napravio tako radikalnu promjenu, buku sportske dvorane zamijenio prirodom?

Hiperaktivna sam, dinamična osoba, volim akciju. Ne mogu sjediti doma pred televizorom. Dugi niz godina kao navijač sam pratio rukometašice Podravke, bio je to jedan turbulentni život pomalo nezamisliv za mali grad poput Koprivnice. Nikad nam nije bilo dosadno, stalno smo nešto radili, putovali, dobro se zabavljali. Paralelno sam pratio i rock te punk koncerte, uvijek iz prvog reda. Postao sam svjestan da tako dalje ne ide i trebao sam promjenu, a promjena je nastupila kada mi je jedna frendica nakon koncerta rekla ‘e, Matej, debel si’. Pogledao sam svoje najnovije fotke i rekao si ‘stvarno, debel si, ždereš, piješ, ne pamtiš kad si potrčao zadnji put, imaš 26 godina i cure te zovu okruglasti”. Odlučio sam vratiti se hobiju iz djetinjstva – planinarenju. Krenulo je dobro, radi kontinuiteta smatrao sam da bi bilo lijepo da redovito idem na dva izleta mjesečno. Neplanirano, uzelo me i planinario sam svaki vikend, fino smršavio, smanjio izlaske i krenuo nekim drugim pravcem. Sad kad se nakon teških i opasnih uspona nađem sam na visokom vrhu, pitam se jesam li pretjerao. Kad trčim u masi rekreativaca na nasipu, pitam se jesam li to ja. No, sviđa mi se ova nova osoba u koju sam se pretvorio.

U Zagrebu si već osam godina, ali uvijek naglašavaš da si ti Koprivničanac…

Kako godine idu stvari se mijenjaju – sve više gubim kontakte s nekim ljudima iz Koprivnice, sve manje dolazim jer više ne idem na rukometne utakmice, koncerata nema, niti onih fešti koje su povezivale ekipu s kojom sam se družio. Ljudi su se raštrkali, oženili, neki su u grobu, neki u zatvoru, neki na psihijatriji, neki su se odselili. Ukratko, to je život! No, nemoguće je proći koprivničkim ulicama i ne sjetiti se svih lijepih trenutaka, svaki kvadrat ulica podsjeća ma ne neke ljude ili događaje. Volim doći doma i sjesti na kavu u Art ili Pixel, popričati sa starim društvom, prošetati našim lijepim trgom. Volio bih se vratiti živjeti u Koprivnicu, ali tužno je što se moji prijatelji vraćaju iz Zagreba s diplomama i povlače debele političke veze da bi bili pomoćni skladištari u Podravki. Jako me to boli, mladi Koprivnice nisu to zaslužili. Nadam se da ćemo svi doživjeti neka bolja vremena, ali trenutačno smo prepušteni sami sebi. Volim raditi s mladima i po fakultetima i udrugama mladih održavam motivacijska predavanja ‘Nađi svoj put’. Želim da se ljudi i sami malo pokrenu. Prekrasno je doći u Koprivnicu održati neko putopisno predavanje i vidjeti stotinu ljudi od kojih dobar dio strpljivo sat i pol stoji na nogama – to mi puni baterije i održava taj plamen ljubavi prema rodnom gradu.

U današnje vrijeme sve prisutnijeg šund novinarstva, jesi li zadovoljan medijskom praćenjem svojih pothvata?

Danas možeš biti sretan ako te netko uopće doživi. Jednostavno novinarstvo je otišlo u smjerovima koje nitko ne može definirati. Kužim Rozgu i Severinu – lijepe su, poznate pjevačice, snimaju filmove, narod ih voli, ali dok vidim koliko medijske pažnje dobivaju marginalni likovi poput nekakvih modnih mački, kvazi pjevačica i heroja reality emisija, jednostavno mi nije jasno zašto im itko posvećuje pažnju. I onda krene lavina – ti ljudi su poznati jer svi o njima pišu, a onda svi o njima pišu jer su poznati, dok se zapravo nitko od njih ničim ne bavi. Niti su sportaši, niti su glumci, niti su po bilo čemu posebni. Medijska pažnja mi je i te kako bitna, ne zbog ega, već zbog privlačenja sponzora, publiciteta koji će privući više ljudi na moja predavanja. Nedavno sam napisao knjigu ‘Planinarenje je način izražavanja’ i naravno da mi je cilj prodati je u što više primjeraka te napisati novu. Postoji u Hrvatskoj mnogo sjajnih mladih ljudi koji rade odlične stvari – sportaši, pjevači, putopisci, a nemaju nikakve šanse završiti u nekom mediju ili dobivaju zanemariv prostor. Crna kronika i gluposti uvijek nalaze mjesto na naslovnicama, portali privlače klikove tekstovima poput ‘ta i ta se utegnula u kožne hlače’ ili ‘nećete vjerovati što se dogodilo’. Hrpa informacija koje nikom ne znače ništa, a na kraju dana svi ti kvazi celebrityji su nitko i ništa. Lani me Glas Podravine proglasio za Koprivničanca koji je obilježio godinu i osobu tjedna, nikada nisam bio toliko ponosan. Mislim da je moj jedinstveni uspon na Mont Blanc to zaslužio, ali zaslužili su i neki drugi. Srećom tu su digitalni mediji poput Facebooka koji omogućuju da direktno komuniciraš sa svojim fanovima. Ljudi ne idu čačkati po portalima, rijetki kupuju novine jer su pune gluposti i skupe, sve manje ljudi gleda televiziju. Na Facebooku su svi non-stop, više ljudi će pročitati tvoju objavu i pogledati slike, nego što će te pratiti u medijima. A opet, objava u medijima ima neku težinu. Na kraju, najvažnije je da tvoja poruka dođe do dijela javnosti do kojeg je tebi stalo, a u planinarsko-avanturističkim krugovima vijesti brzo kolaju. Uvijek postoji alternativa koju zanemareni talenti mogu iskoristiti kako bi privukli pažnju.

I za kraj, trenutačno nisi u vezi, ima li to kakve veze s tvojim planinarenjem?

Inače volim komplicirati, ali i situacija se sama komplicira dok dođeš u neke godine. I cure i dečki postanu sitničaviji, zahtjevniji, gledaš neke druge stvari. Teško da bih se mogao odreći ovog što radim ako bi mi u život uletjela cura koje se ne bavi nečim sličnim ili koja bi od mene tražila da se prestanem time baviti. Također, imaš danas svakakvih tipova cura. Imam na Facebooku širok krug ljudi i svakodnevno doživljavam šokove. Zar je na razini jedne cure, zapravo zrele žene od 30 godina, da u krčmi slika šalicu kave pa to objavljuje na Facebooku istog trena? Ili fotka svoj kompjuter pa stavi status ‘na poslu sam”. Samo se stresem i sjetim istrijanske izreke ‘Bolje sam, nego slabo kumpanjan’. Radije odabirem samoću, nego da radim kompromise te gubim vrijeme i energiju na nekog tko će me ograničavati. To je moj izbor i zasad sam sretan s njim, a moram reći da mi mnogi zavide jer su mi otvoreno rekli da ne mogu raditi ovo što ja radim zbog veza koje ih ograničavaju. Ja pak zavidim njima što se imaju uz koga navečer stisnuti u krevetu pa tako svi živimo uživajući u svojim životima i zavideći jedni drugima. Život kao život!

Opsežnija fotogalerija – privatni album:

{vsig}fun/04-2015/perkov{/vsig}