“Ljeto za sjećanje” Atača i Domijana u Galeriji Koprivnica

22:02h
0
Jedna od slika Zlatka Kauzlarića Atača // Foto: http://www.muzej-koprivnica.hr

“Ljeto za sjećanje” zajednička je inspiracija Miljenka Domijana i Zlatka Kauzlarića Atača, baš kao što je svojedobno bila proza Antuna Gustava Matoša Bruni Gamulinu. Svi imamo svoje “ljeto za sjećanje”, koje se tek ponekad, poput kolačića “madeleine” Marcela Prousta, u traganju za izgubljenim vremenom vraća potaknuto vjetrovima, mirisima, zvukovima, bojama… Mare Hadriaticum poput doma zavodljive morske vile uvijek iznova prebire po zakutcima našeg pamćenja; burom donosi hladnoću, jugom vlagu i maglu, dok maestralom ublažuje ljetne sparine. Sjećanja su poput valova, nose emocije i prividne slike trajanja… srebrne mjehuriće koji s tirkiznim morem prolaze između prstiju, vlastite opsjene u kojima se tijelo i more spajaju u jedinstvenu sliku i trepere u plavetnilu koje puteno obavija nago tijelo. “Kao da je morska vila / sve je moje snove ostvarila / na obalama vrelim / neprospavane noći / kao da je dio plime / modro more šumi njeno ime / i sklada tihe pjesme / pjesme o samoći / kao da je dio sna / što me nosi zvijezdama … (Marijan Ban “Morska vila”, 1994.)


Združena izložba slika velikog formata Zlatka Kauzlarića Atača i fotografije Miljenka Domijana u Galeriji Koprivnica prizivaju miris borova i okus soli na preplanuloj koži, mreškanje valova i plavetnilo skrivenih jadranskih uvala. Pokušaj je to prožimanja dviju različitih objektivnosti i poetika, poetike sjevera pune ekspresije, doživljaja i oduševljenja kratkotrajnim ljetnim strastima i one južnjačke, morlačke predanosti svetim smirajima morske površine teške poput površine maslinova ulja, smirene i ispunjene tisućljetnom mudrošću i ljepotom Jadranskog mora. Izlažući njihove radove u kontrapunktu nastao je nijemi dijalog dvaju istinskih umjetnika, slikara i fotografa čije se poetike i ugođaji nadopunjuju u jedinstven misaoni kod. Slikarska virtuoznost i fotografska preciznost, osobna mreža sjećanja i pamćenja, u pokušaju zaustavljanja slike i vremena u trenutku trajanja otiskivanje je u osobnu, ali i kolektivnu svijest.

Miljenko Domijan hvata vlastite trenutke za pamćenje // Foto: http://www.muzej-koprivnica.hrDomijan unutar polja fotografske umjetnosti izdvaja krajolik kao osobnu vizualnu impresiju, optički svjesno bilježi smiraje i mijene, hvata vlastite trenutke za pamćenje. Slojevi sjećanja i nezapažena ljepota prožeti su osobnim fizičkim i duhovnim iskustvima, nebrojenim prelascima preko mora vlastitog djetinjstva. Stvarnost svake pojedine fotografije tek je faktografska bilješka iz podsvijesti, digitalni memento slike koja je trajno utisnuta u misaoni kod autora iz kojeg izvire sigurnost odabira motiva. S druge strane Atač zaustavlja sliku u najerotičnijem trenutku spajanja tijela i mora, slika ekspresiju trajanja i prožimanja, vibrirajućim bojama i slikarskom snagom energičnih poteza zaustavlja sjećanje i zavodi. Atač i u odnosu tijela i mora pronalazi erotski naboj i kreaciju, uzbuđenje i ljepotu, pri čemu uvijek iznova nastoji naglasiti koketnost i ugodu zaustavljenog trenutak koji “grije” misli u hladnim zimama: “Ovde je hladno, ovde je zima / ovde je mrak, ja nemam posla / i nemam s kim da spavam / ovdje je hladno, ovde je zima / ovde je mrak… (Milan Mladenović “Jadransko more”, 1993.)

Suprotnosti koje se međusobno nadopunjuju zaustavljena su sjećanja na ugodu i ljepotu, pritajenu snagu i životnost. Pritom naglašavaju kako vrlo često male, naoko nevažne stvari, poput plivanja u moru ili zalaska sunca na pučini, mogu biti važne. Zajedno Miljenko Domijan i Zlatko Kauzlarić Atač pjevaju ditirambe malim stvarima i Jadranskom moru, prkose zaboravu i naglašavaju vrijednost sjećanja koja se talože u zakutcima naših vlastitih života.

čitam...