Kolumna Goran Šafarek

Mitovi o istraživačima i dokumentarcima

12:33h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

U kojem god slučaju, nema izgovora da bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici.

Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao  koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stablima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Hej, ovo  mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca.

Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u  ruci snimali kadrove u luksuznom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak bi im se pridružio na slastan ručak kojih 15 minuta kasnije nakon što se popne željeznim stubama. Prva asfaltna cesta je tek 150 m dalje.

Snimanje usred džungle
Snimanje usred džungle

Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Ima „varanja“ i u dokumentarcima o prirodi bez  mišićavih junaka s mačetom, od snimanja pitomih životinja, čak i u zoološkom vrtovima. Gotovo pola zvukova u takvom filmu zna biti lažno (foley), jer primjerice ni jedan mikrofon ne bi zabilježio kako je krcnula grančica ispod  nogu tigra udaljenog stotinjak metara. No i s time, to što rade filmaši prava je umjetnost, ali i krvav posao.

Često sam znao potpuno napetih osjetila zastati u tami šumskog prizemlja, dobro odmjerivši sve od „poda“ do „stropa“. Jednolično hladno i prigušeno zelenilo nije nimalo pridonosilo spokoju, a zbrka vegetacije dovodila bi mi oči do ludila, jednostavno nisu znale na što fiksirati pažnju. Dok sam se  nakon nekoliko dana na to naviknuo, došao je novi problem: gdje su toliki majmuni, ljenivci, are i silne životinje što skaču na ekranima dokumentaraca o Amazoni? S vremenom sam ih i ja uspio viđati, ali s mnogo strpljenja, muke i truda. U filmovima je skuhan koncentrat od nekoliko mjeseci, čak i godina snimanja. Opet, s druge strane, na Galapagosu je najveći problem ne stati na neki rep, šapu ili kandžu dok se hoda uokolo. Životinje se uopće ne boje ljudi, a ima ih u na tisuće! I čovjek bi mogao gledati taj dokumentarac uživo satima!

Pozicija kamermana koji snima tobožnju divljinu
Pozicija kamermana koji snima tobožnju divljinu

U kojem god slučaju, nema izgovora da bi se dobio dobar snimak. Pratio sam kako se jedna ekipa dva sata probija kroz džunglu, natovarena stativima, rasvjetom, kamerama i ostalom opremom da bi snimili našu ekipu znanstvenika u ambijentu brze, brdske riječice usred bujne džungle obavijene lišajevima i paprati i još po kišici. I onda su još snimali dva sata kadar koji u filmu traje manje od pola minute! I onda se čudimo zašto su te strane produkcije tako dobre – kad ne štede ni znoj, ni krv, a bogami ni pare…

Kad smo već kod profesionalizma, nekoliko sam puta naišao na BBC-ijevce, mnogima najbolju ekipu za produkciju dokumentaraca. Po dolasku na neko mjesto, Britanci unajme sve moguće vodiče ako postoje te ih pošalju u šumu, savanu ili gdje god. Ovi se vrate s detaljnim i preciznim izvještajem gdje što ima. BBC-ijevci potom odluče gdje i kako im je najbolje snimati, ne štede na izradi zaklona te se dadu na posao. Jednom pitah naivno „A tko je snimatelj?“, a ovi se samo nasmijaše – pa imamo ekipu specijaliziranu za džunglu, drugu za podvodno snimanje, treću za velike mačke, pa … I kad je sve gotovo, pojavi se glavom i bradom Sir David, izvergla koju rečenicu i ajmo dečki dalje…

čitam...
Loading...