Kolumna Goran Šafarek

Moj afrički Božić

07:00h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Već smo treći mjesec po planinama i savanama Južne Afrike*, tražeći zmije, guštere i ostale gmazove na projektu izrade Crvene knjige ugroženih gmazova.

Za razliku od većine turista koji prate dobro uhodanim stazama na desetke tisuća drugih turista, mi našom Toyotom Hilux krstarimo svim zakutcima ove velike zemlje opterećene naslijeđem apartheida, ali i ratobornih plemena te nemilosrdnog iskorištavanja od strane Europljana.  Dok zbog straha od razbojništva i silovanja, većina turista čak doslovno iskače iz autobusa za backpackere u hostel, pa nazad u bus i tako redom (hop-on-hop-off), mi moramo biti svugdje. Tako smo jednu noć proveli na podu jedne male farme crnačke obitelji pored nacionalnog parka Ado. Vlasnik nam je uz sitnu naknadu dopustio da prespavamo u jednoj praznoj prostoriji. Pogledao sam dvorište – vidljivo siromašna obitelj nije bog zna kako živjela, ali je bilo uredno i čisto. Kuća i gospodarski objekti okruženi su visokom ogradom kroz koju teče struja, jer nedavno su imali posjet lava. Uvidjet ću to kasnije da je to ovdje pravilo, zaštita što od divljih životinja, što od ljudi, odnosno razbojnika. Nisam uspio dokučiti od čega žive, jer se uokolo protezala samo polupustinja s kaktusima. Vjerojatno od stoke, no nisam je vidio.

_MG_0156_RAWKoji tjedan i koju hiljadarku kilometara kasnije, ispraznili smo prepun prtljažnik na farmi Fassie Opermana u Mpumalanga provinciji gdje ćemo ostati nekoliko dana. Naša leđa mogu se konačno izravnati od neprestane vožnje, pa skakanja van za zmijama ili gušterima, ručajući na sjedištu vozila. Ovdje ćemo ostati čak nekoliko dana – kojeg li luksuza, ali pod nadzorom Hompiea Kedompia, golog i okruglog stjenovitog uzvišenja s sjenovitim udubinama poput očiju nekog okultističkog ćelavca. Konačno imamo vremena i za opuštanje, skakanje sa stijene i plivanje u mutnoj i tamnoj rijeci te istraživanje okolnih šumaraka, livada i stijena. Također i za razgovor s našim ljubaznim domaćinom, crkvenim tipom koji piše psalme po obližnjim stijenama na njegovom posjedu. Iako se nije javno očitovao, osjetio sam da žali za apartheidom. Gledajući ga, nije mi teško stoga zamisliti prve bijele koloniste Bure (u biti tadašnji Nizozemci) koji su se kroz divljinu probijali s puškom u jednoj,  a biblijom u drugoj ruci, vodeći sa sobom obitelj u drvenim kolima s konjskom zapregom. Slično kao američko osvajanje zapada, tekla je i ovdje kolonizacija divljine, ali i gaženje postojećih plemena poput !Xosa ili Zulu (Ovaj znak ! označava klik koji se čuje kod izgovora, sjetite se filma Bogovi su pali na tjeme). Pioniri zvani voortrekkers i danas su izvor mnogih legendi. Za razliku od pomorski orijentiranih Britanaca po obali, Buri su bili uglavnom zainteresirani za zemlju pa je danas većina farmi u Južnoj Africi u glavnom njihova.

Andre-2Poslije NP Kruger nema dalje na istok, to je najistočnija točka do koje smo stigli. Dalje je već Mozambik, zato ćemo skrenuti prema sjeveru. Usput zastajemo na još jednoj farmi. Igrom slučaja tu nas je usred tih savanskih prostranstava zatekao Božić i nema smisla da ga provedemo na kotačima te prihvaćamo poziv za gostoprimstvo na nekoliko dana, pod dobrim izgovorom da je baš tu poveća rupa u podacima rasprostranjenosti gmazova. Obitelj Villa umjesto Biblije, njeguje pivu u ruci, sluša hard rock, hoda se bos i bez majice, pričaju masni vicevi. Mladi gazda Johannes Villa ponosno nam pokazuje svojeg Harley Davidsona s kojim je prokrstario pola Afrike, a bio je i u Europi. Tu je i kolekcija različitih brandova pivskih boca, suvenira sa putovanja. Pored kuće je bazen, kupamo se i sunčamo u prosincu u kupaćim kostimima, zajedno s mladim i vrlo liberalnim kćerima Ville. Osim motora, Villa obožava i svoj roštilj, ali je posebno ponosan na Brei, vrstu kotlića. Roštilj i kotlić nisu samo  tipični načini pripreme jela za bjelačku Južnu Afriku, to je i smisao života Bura. S velikom pažnjom pazio je na svaki komadić pečenog mesa, pazeći istovremeno na kotlić u kojem se mirisan gulaš krčkao na laganoj vatri pola dana! Kad smo konačno krenuli na objed, sunce je već dobrano oslabilo! Poslije večere i nakon nekoliko piva, odlučio je da nas je njegov devetogodišnji sin provoza sa svojim Land Roverom po mraku i groznom makadamu na vrh brda. Na sreću sin još uvijek pije voćne sokove, ali je i razvio već izvrsne vozačke sposobnosti!

Na žalost, Božić je prošao, a unatoč svima dražima farme Villa, moramo dalje. Južna Afrika je ogromna, a posao čeka, a ja s tugom gledam posljednje građevine na farmi Villa…  

*Država koja se za apartheida zvala Južnoafrička Republika je padom bjelačke vladavine nazvana Južna Afrika. To čak i novinari ne znaju kad izvještavaju, iako na službenim stranicama hrvatskog MVP piše lijepo JA, a ne JAR.

čitam...
Loading...