Iz dnevnika istraživača

Ne biste vjerovali kakvi lopovi postoje, a tek koje taktite koriste

09:30h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

U povratku smo odlučili prehodati do hostela, kad li nas na pola puta zaustavi jedan gospodin. „Oprostite, ali imate senf na hlačama“ rekao nam je dakako na španjolskom jeziku. Hm, senf?!? I stvarno pogledam Krunine traperice, bome dobro je prošaran žutim!

Hodali smo Kruno i ja Quitom, glavnim gradom Ekvadora, zadnji dan prije povratka u Hrvatsku. Odlučili smo pozdraviti poznati Centro Histórico, lutati u sjeni uskih uličica i kamenim starim građevinama. Zvona katedrala kao da još odzvanjaju od vremena kad su Španjolci ovdje podigli grad na temeljima još starijeg grada Inka. Uokolo je pravi labirint ulica i trgova, svaka od njih natječe se povijesnom važnošću, starošću, umjetničkim nabojem… Čovjek može ručati, uživati u kavi u jednom od brojnih restorana, hraniti golube u parkićima, čavrljati s prolaznicima ili upijati prošlost, slušati kako kamenje govori priče uklesane u pročelja. Jedna od njih je priča o Franciscu Orellani, prvom zapadnjaku koji je prokrstario Amazonu, a krenuo je baš iz Quita. Tako smo i mi zasjeli i pojeli – hot dog!

 

Siromaštvo na ulicama Tane_Madagaskar // Foto: Goran Šafarek
Siromaštvo na ulicama Tane_Madagaskar // Foto: Goran Šafarek

U povratku smo odlučili prehodati do hostela, kad li nas na pola puta zaustavi jedan gospodin. „Oprostite, ali imate senf na hlačama“ rekao nam je dakako na španjolskom jeziku. Hm, senf?!? I stvarno pogledam Krunine traperice, bome dobro je prošaran žutim! „I ti si !“ Viknuo je kolega s Instituta RB. Pa kako je to moguće, pomislih. Hm, žvakali smo hot dog u onom restoranu, pa možda je bilo senfa na stolici.  Ljubazni nas je gospodin, tek ga sad dobro osmotrih, kao Bora Todorović u Vrućem vetru, izvadio nekakav rupčić i počeo nas brisati. Uto se oglasio alarm. Prekršio je moje najvažnije pravilo: Ako osoba nije od povjerenja (i ako je, s rezervom) ne smije se približiti ili dodirivati u krugu od pola metra. „Seor, Gracias i lagano sam odmaknuo, što je moguće ljubaznije“. Tad sam i uočio ključan detalj – senf je bio još u tubastom obliku, znači da je svjež. Da smo sjeli na njega na stolcu restorana, bio bio sav razlićen. Dakle prijevara. Vjerojatno je naš „ljubazni prijatelj“ išao iza nas i iz tube nas pošpricao. I nesvjestan da sam ga razotkrio, nastavio je s igrom. Tu blizu je javni WC, idite unutra da se operete. Naravno da ne, pomislih, a unutra ekipa s noževima ili čak pištoljima. Previše sam se po Južnoj Americi naslušao priča o brutalnim razbojstvima. Svejedno, nisam htio izazivati vraga, već sam vrlo glasno i sa smješkom poručio da nam je hotel blizu i da ćemo se ondje oprati. „Adios“.

Bio sam zadovoljan što sam još jednom otklonio opasnost, ali i ljut što su mi upropastili posljednje čiste hlače. Ne stignem ih više oprati i osušiti, pa ćemo večeras morati ovakvi u avion!!!

 

Quito // Foto: Goran Šafarek
Quito // Foto: Goran Šafarek

Kad putujete, možda ipak nema većeg parazita od samih ljudi. Jesu li to sofisticirani korporativni i bankarski paraziti ili oni najmanji lopovi, sve je to isto. Kada putujete trećim svijetom, to je vjerojatno najveća briga – ostati živ, te da te ne pokradu. Zato se uvijek držim pravila od pola metra. Počeo sam ga primjenjivati od prvog Madagaskara. Na ulici nam se približio prosjak, jedan od tisuća na ulicama Antananariva, glavnog grada ove otočne zemlje. Bio je ljubazan, ali prilično uporan. „Monssieur, donnez-moi“ i približio obrnuti šešir. To ga je izdvojilo od ostalih i ono što je automatski upalilo lampicu bilo je to što je objema rukama držao šešir i što ih zbog toga nismo vidjeli i što se gotovo nagnuo na nas. Da smo nasjeli i počeli prčkati sitniš po novčanicima, jednom rukom bi nastavio držati šešir, a s drugom… Željko ga je lagano odgurnuo pa je ovaj posrnuo, a u okolici je tada izbio smijeh. Očito je da su kolege vidjele kako smo ga prozreli .

 

čitam...
Loading...