savjeti liječnika

Osobe s invaliditetom i sport

Uz mnoge druge čimbenike, ako je tjelovježba redovita i korektno izvedena, narušena funkcija organizma kod invalidnih osoba biti će potpunije vraćena.

11:33h
0
drazen-sacer
KOLUMNA Dražen Sačer

Invalidnost je stacionarno stanje i predstavlja trajnu, stabiliziranu posljedicu preboljele bolesti, ozljede ili prirođene mane, a to za posljedicu ima djelomično ili potpuno smanjenje funkcionalnih sposobnosti čovjeka. Ograničeno kretanje je svako ono koje se ne može izvoditi bez primjene pomagala, bilo da se radi o štakama, protezama ili invalidskim kolicima.

Tjelovježba, kao i sport – profesionalni i rekreativni u svojoj se osnovi svode na kretanje, a ono predstavlja osnovnu odliku i potrebu svakog živog organizma. Stoga, svako stanje koje dovodi čovjeka u poziciju smanjene sposobnosti kretanja uzrokuje niz zdravstvenih – fizičkih i psihičkih tegoba. Ako je za zdravu populaciju pokret potreba, za osobe s invaliditetom on je nužnost. Stručne će osobe (liječnik, fizioterapeut) procijeniti kada, u kojem obliku i kojem opsegu treba uključiti osobu s invaliditetom u sustav programirane tjelovježbe..

Uz mnoge druge čimbenike, ako je tjelovježba redovita i korektno izvedena, narušena funkcija organizma kod invalidnih osoba biti će potpunije vraćena.

Načelno, najčešće se spominju četiri kategorije invaliditeta: 1. Mentalna retardacija 2. Osobe sa sljepoćom 3. Osobe s gluhoćom 4. Osobe s tjelesnim invaliditetom (stanja nakom ozljeda leđne moždine, osobe s amputacijama, osobe koje su preboljele cerebralnu paralizu, itd).

Veći dio ovih kategorija ulazi u sustav paraolimpijskih igara, a mentalno retardirane osobe i osobe sa gluhoćom imaju svoje odvojene olimpijade. Na sportskom planu hrvatski paraolimpijci bilježili su, a i dalje ostvaruju vrhunske sportske rezultate (Ana Sršen, Mihovil Špranja i mnogi drugi). Nažalost naši sportski objekti najčešće su neadekvatni ii nedovoljno opremljeni za potrebe invalida, iako Deklaracija iz Nice (2000.g.) navodi da “sportska aktivnost mora biti dostupna svakoj osobi, u skladu s njezinim individualnim aspiracijama i mogućnostima”. Kako je to kod nas, dovoljno govori primjer Zagreba u kojem osobe s invaliditetom čine 10 % stanovništva, a tek ih je 0.008% uključeno u sportske aktivnosti!!

Kineziološke aktivnosti koje se mogu primijeniti u invalidnih osoba su tjelovježba, sportovi, sportske igre, sportska rekreacija i kineziterapija. Navedene aktivnosti predstavljaju vrlo uspješan način za povratak izgubljenih funkcija. Jasno je da su sport i rekreacija kao oblici tjelesne aktivnosti izuzetno važna nadgradnja, ali u koju se invalidne osobe često ne uključuju, jer im nažalost egzistencijalne i profesionalne potrebe nisu riješene.

Da bi se invalidna osoba uključila u sportske aktivnosti nakon završene rehabilitacije potrebno je zadovoljiti tri najvažnije pretpostavke:

– Motivirati osobe s invaliditetom za bavljenje sportom
– Ukloniti ili prilagoditi arhitektonske barijere na sportskim terenima
– Dobro poznavati prirodu hendikepa i prilagoditi je sportskim aktivnostima

Zaključno, za osobe s invaliditetom, sportske aktivnosti pretpostavka su za njihovu bolju integraciju u društvo te prilagodbu na novonastale uvjete života. Sport kod njih prije svega pozitivno utječe na kvalitetu života, fizičko i psihičko zdravlje, mentalnu stabilnost, motivaciju i samopouzdanje.

Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
ORDINACIJA ZA FIZIKALNU MEDICINU,
REHABILITACIJU I REUMATSKE BOLESTI
Tel. 048 625 033
E-mail:drazen.sacer1@kc.t-com.hr

Loading...