Velika dvorana Hrvatskog doma kroz svoju povijest ugostila je ikone hrvatskog glumišta koji su kročili parketom te stare austrougarske zgradetine. Ipak, vijećnici HDS-a uspjeli su dobiti veću medijsku pozornost od neuništivog doajena Pere Kvrgića i njegovih Stilskih vježbi, a sve zahvaljujući perfidnoj političkoj predstavi, umjetnom igrokazu od facijalnih ekspresija utopljenih u otrovnu kemikaliju iz tvornice jeftinih spinova.

Kako li se samo, iz dubine srca vatrenog i političkih uvjerenja, razljutio vijećnik HDS-a Denis Maksić na prekidanje njegovog predizbornog izlaganja pod četvrtom točkom dnevnoga reda koja se sastojala od razmatranja izvješća o radu gradskih ustanova. U jednoj rečenici uspio se spomenuti vijećnik dotaknuti teme o kojoj se raspravljalo, Javne vatrogasne postrojbe, a zatim skrenuo u predizborni monolog kojem je na kraj stao predsjednik vijeća Katanović. Kako je samo nervozno Maksić povisio ton, ma nije se dao ugasiti jer njegovo je demokratsko pravo da govori u ime građana i birača, do te mjere da je pocrvenio od bijesa i demonstrativno napustio novopečenu gradsku vijećnicu i bijesnim korakom razjarene mačke pokupio se van dvorane i nazvao „čovika“ koju mu je za 5 minuta poslao „word dokument pod kodnim imenom – PRiopćenje za Javnost“ koji je brzo završio u sandučićima medija kako bi se saznala prava istina.

Sarkazam na stranu, predstava je izvedena na daskama Hrvatskog doma, ali nalazi se i online pa ju možete beskonačno premotavati, analizirati, stvoriti mišljenje i vidjeti kako izgleda taj pomno izrežirani izlazak dvoje vijećnika HDS-a iz dvorane.

Bioplinara je zaista izrazito zanimljiva tema iz ekološke perspektive, kao što je zanimljiva i ona ekonomska – u kojoj se ne zna tko je potencijalni investitor, način na koji misli izvesti posao i što će dobroga ta bioplinara donijeti Križevcima i okolici. A gradi se u zoni Čret koja, uzgred rečeno, još uvijek pluta nasukana u oceanu propalih prilika.

Maksić je zapravo skrenuo pozornost na ozbiljnu temu čemu svjedoči dodatna sjednica gradskog vijeća koja bi se trebala posvetiti investiranju u bioplinaru uz dolazak investitora koji bi trebao objasniti svoje planove. Međutim, vijećnik HDS-a namjerno je na krivom mjestu u krivo vrijeme krenuo putem koji nema veze s točkom dnevnog reda za koju se javio, a upravo iz razloga da mu se zabrani govoriti, kako bi „naprasno“ mogao napustiti pozornicu.

Ako želite igrati fer i mislite da ćete pobijediti jer ste bolji, nema problema. A ako ne vjerujete u svoje sposobnosti ili samo želite pobjeđivati pod svaku cijenu, onda spas često tražite u trikovima, smicalicama i zakulisnim igrama bez obzira na posljedice. Oronula zgrada bivšeg gradskog kina također je zanimljiva tema na kojoj oporba može graditi svoje stavove i još bolje – rješenja.

Rajnova izborna lista upravo je na upravo toj zgradi, na nostalgiju, uspomene i društvenu emociju 90-ih, dobila vjetar u leđa i zaokružene listiće. Upravo je ta zgrada bila jedan od najvećih projekata koje su obećali riješiti i vratiti sjaj multifunkcionalne dvorane, kina, društvenog centra. Zgrada se danas ponovno nudi kroz javne pozive za stambene namjene, no to je jedna posebna tema o kojoj ćete uskoro više čitati.

Vratimo se na predstavu, prvu igranu točku u Hrvatskom domu nakon lockdowna zbog virusa. Nažalost, proračunato političko djelovanje HDS-a samo je nastavak na dvadesetogodišnji vrlo uspješni igrokaz i blockbuster triler scenarije bivših HSS-ovaca kojih smo se nagledali na našoj maloj političkoj sceni. I dok je to moglo prolaziti prije 20 godina kad su informacije stizale na kapaljku putem rijetkih novinara i medija koji su često bili delegirani, danas imamo tu privilegiju zdravih očiju svjedočiti video materijalima i samostalno donositi odluke i mišljenje na temelju sirovog materijala.

Razumijem kad prosječni građanin nema vremena za duboke analize, sasvim je jasno da mnogi imaju interese ili koristi slijepo vjerovati u ono što ne vjeruju, svi znamo kako je politika često prljava igra sitnih podmetanja, ali kad vas netko pravi glupim i pritom radi stilske greške na istoj onoj pozornici gdje ste gledali savršenu izvedbu Pere Kvrgića, ne razumijem da vas to barem malo ne boli?