15.4 C
Koprivnica
Nedjelja, 29. rujna 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -

KOLUMNA: Glas s ulice // Kriza i kako se nositi s njom

0

Kriza

Recesija je zakucala na vrata još preklani, a zatim, kao i u ostatku svijeta, čvrsto zakoračila nogom i na hrvatsko područje. Osjetila se brojnim otkazima, kao i sve težem načinu da se dođe do nekog posla. Mladi ljudi nakon završenog fakulteta očajno prekopavaju novinske oglase, printaju životopise i nakićuju ih kojekakvim detaljima koji bi poslodavcima mogli biti privlačni. I tada kreće kalvarija: javiš se na oglas u kojem traže 5 pripravnika, dođeš na testiranje i ondje vidiš stotinjak ljudi. Osluškuješ njihove priče, neki se znaju otprije, govore kako uopće za ovaj posao nemaju kvalifikacija (završili su neke druge fakultete) ali svejedno, snaći će se nekako, došli su da okušaju svoju sreću. Onda sjedneš i daju ti nekakav glupav test inteligencije (da, općepoznato je da ekonomisti izbacuju „uljeza” u rečenici ili slažu trokutiće po nekom smislu). Zatim to prođeš i pozovu te na razgovor – postavljaju kojekakva pitanja, jednostavna da ne znaš ni kako da im odgovoriš – recimo, kakvu plaću očekujete? Ako kažeš premalo, ispast ćeš neambiciozan, ako kažeš previše, ispadaš gramziv i nerealan. Postavljaju i odlično pitanje „Gdje se vidite u ovoj firmi?”, što je totalno glupo, jer ako si se javio za pripravnika rdit ćeš što god ti daju, od kuhanja kave do kopiranja. Ne znam da li im itko ikad kaže „Vidim se kao generalni direktor kroz 3 mjeseca”, no bilo bi fora probati. I onda, naravno, te ne nazovu, ili ako imaš sreće pošalju ti iz pristojnosti odbijenicu. Nerijetko te oduševljeno dočekuju riječima „Ma samo vas tražimo! Vaš posao je gotova stvar, dođite sutra na završni intervju i potpisivanje ugovora!”. To se dogodilo mom kolegi, kojeg su na putu za Zagreb nazvali i rekli mu kako ipak ništa od svega jer im je uletio netko drugi, a jedna poznanica došla je do samog finala u renomiranoj pivovari da bi joj ondje rekli kako traže mušku osobu. U tim famoznim intervjuima za posao nerijetko se može skužiti da poslodavci ni sami ne znaju koga traže i kakva im osoba točno treba. Tu su i fenomenalni „sajmovi poslova” gdje firme traže perspektivne, inteligentne mlade ljude poput nas (a zapravo se dolaze reklamirati jer je to besplatni Velesajam). Nedavno je jedan održan i u Koprivnici, mladi koji su ga posjetili baš i nisu preoduševljeni. Naravno, većini firmi s tog sajma poslova kojima ostaviš životopis ti se uopće ne jave. Nakon završenog fakulteta, ako ne uspiješ negdje upasti preko veze, voljan si prihvatiti bilo što samo da zaradiš novac, koji ti ipak treba. Još je najveća fora što sretneš ljude po ulici koji se čudom čude kako se to ne možeš zaposliti, ili se čude što radiš neki primitivni posao unatoč sveučillišnoj diplomi. Nije to nikakav novitet nastao u vrijeme recesije – oduvijek je bilo teško zaposliti se (pričaju naši stari), samo što mi mladi tek nakon završenog fakulteta shvatimo da život baš i nije onakakav kakvim ga predstavljaju. Govorimo li o famoznom zapošljavanju „preko veze”, smatram da tu nema nešto posebno sporno. U inozemstvu se to zove „preporuka”, a nije bit u tome što si „upao preko veze” već je poanta, da iskoristiš rpiliku koju si dobio. Puno veći je problem ako netko loše obavlja svoj posao, a ne može „izletjeti” iz kolektiva jer ga netko štiti. Mnogi mladi ljudi koji su negdje „upali preko veze” pokazali si se kao inteligantni, marljivi ljudi koji su napravili velik rezultat.

Tražim posao…

…i molim Boga da ga ne nađem. Tako nekako ide na narodna izreka. Postoji teza da u hrvatskoj nema nezaposlenih, već da smo država puna ljenčina koje ne vole raditi. Istina? Ili Glupost? Ja osobno na to gledam ovako: poslova u Hrvatskoj ima, ali nerijetko fali radna snaga. A a kakvih poslova? Najčešće sezonski poslovi na moru, ili nešto slično. Raditi na moru je dvosjekli mač: koliko god da zaradiš, toliko i potrošiš. Za mjesec i pol rintanja dobiješ jednu prosječnu hrvatsku plaću, a ako radiš finiji posao (recepcija, konobar) sve moraš kupiti sam – računaj da ti za mjesec i pol na moru treba minimalno dvoje hlača za rad i nekoliko košulja (nećeš kupovati baš one kineske za 30 kuna). Također i cipele ili fine sandale. Tako sam jednom u pripremama za sezonski rad na recepciji potrošio pola plaće koju još nisam ni zaradio – da ne spominjem ostale troškove. Svatko tko je radio na moru zna da je uglavnom tako, mnogi zato više ni ne žele preko sezone na Jadran. Rijetki su zadovoljni plaćom, uvjetima (u Baškoj na Krku dizali smo se u 6 ujutro kako bi krali marmeladice sa švedskog stola, jer su nam za gablec spremali nejestiva variva od ostataka koje gosti ne bi pojeli). Gdjegod bi uvjeti bili idealni, ali naiđeš na šefa radi kojeg bi najradije skapirao torbu i odojurio doma prvim busom. Netko je plasirao u javnost ideju da se uveze 1000 Ukrajinki koje bi radile kao sobarice, što je podiglo veliku prašinu. Slično stvar je i s koprivničkim sajmom poslova: mnogi ljudi s fakultetskim diplomama bili su ondje u nadi da će naći svoje mjesto za kakvu takvu plaćicu, samo da počnu: na kraju je posao dobilo nekoliko sretnika i to u nadležnosti grada, tj. Komunalca. Logično, rijetko tko bi s diplomom htio čistiti gradske ulice za mizernu plaću. Uostalom, kao klince su nas stalno poticali da učimo inače „ćemo moći raditi samo kao smetlari”. Sad su, evo, vremena takva da je mnogima i takav posao prihvatljiv. Sjećam se da smo frend i ja prije nekoliko godina tjednima skupljali ambalažu s ciljem da odemo na festival Viva la Pola – dok nije bilo ničeg okej nam je bilo i to, uspjeli smo, no više nam to ostaje u uspomeni, naravno, kao mladenački entuzijazam nego nešto čime bismo voljeli zarađivati za život.

Agencije

U Hrvatskoj već godinama djeluju agencije za zapošljavanje (Decra, Adecco). Sistem je sljedeći: djeluju poput biroa za zapošljavanje, prijaviš se, dobiješ odmah posao koji izabereš (ovisno koje imaju u ponudi), a oni ti uzmu trećinu (ili polovicu) plaće kao proviziju. I tako lijepo završiš u nekom pogonu gdje radiš sve isto što i drugi koji imaju stlani ugovor, s tom razlikom da ti imaš mjesećni i zarađuješ duplo manje od njih jer plaćaš proviziju agenciji. Još te tretiraju kao nižu vrstu jer spadaš u one „preko agencije”, što i nije lijep osjećaj. Ja sam imao tu sreću da sam radio u Francku na odjelu za kikiriki i pistacije, što je rezultiralo kontantnim zobanjem navedenih proizvoda, a nerijetko smo se znali toviti i smokijima kao da „nema sutra”. Dok mi je jedno jutro šef rekao da mi se ugovor neće produljivati i da sutra ne dolazim, lijepo sam ustao s trake, uzeo poveću vrećicu smokija i s guštom se bacio „na posel”. Na prestrašene upite suradnika „A kaj će ti reći šef?” slijegao sam ramenima „A kaj bu, dal mi otkaz?” i nastavio jesti.. Neki nemaju tu sreću da žive sa starcima već žive sami, što znači da sami plaćaju režije i stanarinu, a dobivaju plaću od 3200 kn – ako imaju sreće.

Volontiranje

Nerijetko ljudi volontiraju u kojekakvim organizacijama s nadmo da će im se ukazati prilika za nekakvo zapošljavanje u branši kojoj naginju. Nekima to i uspije, u svakom slučaju volontiranje u stvarima koje volite raditi svakako bih preporučio svakom. Možda nekog upoznate, dobit ćete priliku za putovanje, vidjet ćete i doživjeti pono što inače ne biste, a ako i ne dobijete neki posao – barem ćete imati osjećaj zadovoljstva jer ste se bavili nečime što volite. U svakom slučaju, stekli ste iskustvo i mnogo toga naučili, nerijetko mnoge stvari koje se ne uče na fakultetima i koje će vam sigurno u životu trebati. U svakom slučaju, dok ste nezaposleni bolje vam je i to nego po cijeli dan sjediti doma i kukati, ovako se bat zabavljate i provodite vrijeme među ljudima.

Kako se nosi
ti s krizom?

S obzirom na krizu mnogi se u njoj nisu snašli. Iako svi kukaju da nemaju love, još uvijek se vidi da ljudi vole obući fine krpice jer na tipično malograđanski način misle da će ih netko smatrati manje vrijednima ako ne nose odjeću skupih marki (kao što i oni sami drže ljude koji ne odijevaju marke jadnicima). Na pitanje na što troše plaću, ljudi kažu kako moraju toliko i toliko mjesečno ptrošiti na auto, što mi je smiješno s obzirom da je Koprivnica mali grad i ako ti se već neda pješačiti, lako je do bilo kuda doći biciklom. Kao što u Zagrebu, recimo, vozi tramvaj. Nerijetko izbacuju nebuloze „Pa moram popiti kavu”, što je specifično samo za Hrvatsku – u nekim drugim zemljama ljudi moraju kupiti hranu kako bi prehranili obitelj i platiti račune. Mi, eto moramo piti kavu. Hrvati također vole i telefonirati, dok se za cigarete ni ne pita koliko koštaju, jer ako pušiš duhan se smatra potrebitijim od hrane. Pankeri se bore protiv multinacionalki u konversicama od 400 kn (Elviton ili Urban republic „starke” koštaju manje od 100 kn, a iste su), a nerijetko mladi vole popljugati malo trave, koju, pogađate naravno, ne nalaze na cesti nego je također kupuju, i to ne za jeftine pare. Ako me išta živcira, onda je to dok me netko žica kunu za upad ili se ispričava da neće ići na neki koncert (na kojem svira i njegov prijatelj), ali će bez problema izvaditi 100-200 kuna za zelenjavu koje će učas nestati u dimu. Prema takvim ljudima koji su „zahvaćeni krizom” nemam trunke suosjećanja ni sažaljenja.

Sportska kriza

Proljeće je tu, ali nešto mi fali. Fali rukometnih događanja, na koja smo navikli u proteklih 5 godina. Podravka bi redovito nastupala u kojekakvim završnicama europskih kupova, a to bi na za nas navijače značilo gorljive pripreme koreografija za domaće utakmice, ili pak organiziranje putovanja u atraktivne zemlje koje dotad nismo posjetili. Živjelo se od vikenda do vikenda, sve bi bilo u znaku rukometa i rukomet je bio tijekom tih proljetnih dana debelo ispred svega. A sad su došla neka druga vremena, kada rukomet u gradu gotovo da ne postoji.

Za kraj nešto drugo

Ovu kolumnu završio bih u stilu prošle. Pisao sam o padu morala u gradu (s nekim naglaskom na etičke vrijednosti), dok bi se sada osvrnuo na krizu morala kao nekakve volje, tj. pad morala kod naših sugrađana kao kronični nedostatak volje za ičim. Mnogi mladi danas leže doma ne znajući kamo bi sa sobom, ili pak znaju ali nemaju volje. Neda im se ovo, pa ni ono, sve im je tako besmisleno, glupo, bezveze. Imam jednog prijatelja, zove se Fran. Fran je otkačeni veseljak, uvijek spreman za zezanciju, za zabavu, za akciju, putovanja, koncerte, fešte. Uvijek priča nešto, uvijek aktivan, uvijek glasan, uvijek nasmijan. Fran može zbilja svašta – može, poput mnogih, izaći van, popiti pivo, zabaviti se. Može se vratiti kući, kao i mnogi. Može otići na koncert vlakom i skakati u prvom redu. Dok ga primi, čak i zapleše. Fran, kao i mnogi mladi oko nas, može sve to – ali ne može me vidjeti. Fran je, naime, gotovo slijep, živi u svijetu u kojem samo jednim okom može razaznati neke obrise, i to ako se približi. Čim ga pozdravim odmah se i predstavim, jer znam da me možda i neće prepoznati ako je popio poneko pivce. Dok vidim tog čovjeka kako se bez imalo dileme na koncertu GBH bacio u prve redove i opstao u žestokom pogu, zbilja mi je došlo da se zadivim kako ima hrabrosti i volje za ovakve stvari, živjeti svoj život punim plućima, dok dosta ljudi nije na isti taj koncert došlo jer im se jednostavno nije dalo. Tako to valjda ide, dok čovjek ostane bez nečeg važnog, veseli se u životu malim stvarima i uživa koliko god je to moguće. Nekima je entuzijazam vječito na vrhuncu, drugi ni ne znaju što je to.

Što biste kao ekološki osvješten kupac trebali znati

0

Kupci koji razmišljaju “zeleno” i traže proizvode koji nisu štetni za okoliš, bilo da se radi o načinu proizvodnje, potrošnje ili odlaganja, trebaju obratiti pozornost na oznake i etikete na proizvodima koje kupuju.

Eko oznaka. Odnosi se na utjecaje proizvoda na okoliš tijekom njegova “životnoga vijeka” – od proizvodnje do odlaganja. Većina kompanija mora imati individualne dozvole (za proizvodnju i distribuciju) i zadovoljavati stroge uvjete u smislu ekoloških utjecaja koje njihov proizvod može imati tijekom svoga životnoga vijeka.

Kolumna o nama, ili – imamo najvećeg jegera i najveća jajca

0

Metropola i provincijalci

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Vrag mi nije dao mira, pa sam išao provjeravati stanje duha u prošlom stoljeću i uspoređivati ima li kakve veze današnjica s tim za neke prastarim vremenima, a za neke prebrzo prohujalim. Spadam u ove potonje. Nemojte misliti da sam pri tome nostalgičan. Ma kakvi! Jednako sam kritičan kao i prije 33 ili više godina. Ako se i danas koji puta ljutimo što iz metropole na nas gledaju kao na provincijalce, sami smo si krivi. Godinama hranimo državu, a država nam ne daje skoro ništa. Ako nam i dâ, onda se to raspali na tako velika zvona da nekakvih milijun-dva kuna izgledaju kao ogromni briljantni darovani broš ili nešto slično. I ono malo kadrova što smo imali, pozatvaralo nam u metropoli.

Nikad nije na odmet nasmijati se na vlastiti račun, a pomalo i na tuđi. Zbog toga nuđam povaj tekst iz 1977. godine. Pokušajte se vratiti u to vrijeme. Mislim da vam neće biti teško, jer – malo se toga promijenilo. Slike sam snimio početkom šezdesetih, u godinama kad smo bili fascinirani Zagrebom.

Provincijalac u Zagrebu

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker ”Ne biste ni pomislili koliko često Podravac putuje u Zagreb! To je danas već skoro tjedni, rutinski posao, za razliku od prijašnjih vremena kada je dolazak u glavni grad republike bio doživljaj o kojemu se danima pričalo.

Danas je provincija daleko dogurala. Mnogo je značajnije i važnije posjetiti provinciju nego glavni grad. Danas Zagrepčani dolaze u posjet u provinciju, u kolonama. Provincija je postala kulturno središte Zagreba.

Zagrepčani bi najradije da provincijalce smjeste u rezervate, u zaštićene sredine, u kojima bi ih razgledali, njih, njihove seljačke kućice i njihovu naivnost.

Zagrepčanin misli da on, provincijalac, dobro živi, jer, zamislite, ima i struju. Provincijalac odlično živi ako ima veš-mašinu i frižider. A o škrinji za duboko zamrzavanje da i ne govorimo. Jer, škrinje su moda današnjice. A, provincijalac, zahvaljujući vlastitom dvorištu, ima što i staviti u nju.

Bicikli u zagrebačkoj Kustošiji 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Međutim, vremena se mijenjaju. Mi, provincijalci, posjećujemo Zagreb iz više razloga. Prvo, da se nadišemo svojim nejakim provincijalnim plućima poznatog zagrebačkog smoga, o kojem imamo priliku samo slušati na zagrebačkoj televiziji.

Dolazimo u Zagreb da bi se naužili vožnje gradskim prometalima, jer to je nešto o čemu mi u Koprivnici ne možemo ni sanjati, iako od jednog do drugog kraja grada imamo sat i pol hoda. U tramvajima uživamo u primjernim međugrađan-skim odnosima. U tramvaju nitko nikoga ne ”šljivi”, a ako stariji čovjek hoće sjesti umjesto jednog mlađeg, mlađi to poprati komentarom:

– Pusti ga, gospon se umoril od života!

Takvi odnosi poremetili bi svakodnevni životni ritam provincije, jer bi plac, odnosno tržnica, prestala biti najvažniji ogovarački centar provincije. To bi postali autobusi.

Provincijalac zato kupuje i blok za vožnju tramvajem da bi prilikom slijedećeg posjeta konstatirao da mu taj blok više ne vrijedi, jer su karte u međuvremenu – poskupile.

Provincijalac dolazi u Zagreb da ne bude prepoznat i to je najveća prednost u Zagrebu, a u našoj provinciji ipak je najdivnija stvar što se svi poznajemo.

Izlog u zagrebačkoj Ilici 60-ih //  Snimio Ivo Čičin-MašanskerU Zagreb poslije Nove godine dolazimo da bismo kupili potrebnu knjigu, ali je ne kupimo, jer sve knjižare na potezu od Ilice 62 do glavnog kolodvora imaju inventuru. Ali zato kupimo kavu i cukora, jer u Koprivnici u to vrijeme imaju inventure svi špeceraji. Nova godina trgovcima je bila provod i ne brinu za vjerne potrošače. I najzanimljivije je da nakon sedam dana praznika i inventure pola artikala nema. Nema, na primjer, ni kave, jer je nisu stigli – raspakirati! U prodavaonice bi trebalo obavezno staviti parole: ”Izgubljene kupce ne vraćamo”.

Razočarani Koprivničanin otići će u zagrebački ”Splendid” i bit će ugodno iznenađeni, jer će odlično koprivničko provincijsko pivo piti po cijeni od šest, dok ga u Koprivnici pije po sedam i pol dinara. Razgaljen, otići će još prije vlaka u fenomenalno zagrebačko podzemlje, htjedoh reći pothodnik, gdje će, mada pod zemljom, platiti za kriglu istog piva visoku cijenu – devet dinara.

Zatim će sjesti u vlak i čim izađe iz gradskog područja na putu prema sjeveru konstatirat će da je ovdje i snijeg bjelji.

Mučit će ga samo pitanje, koje je zajedničko i provincijalcima i Zagrepčanima, hoće li nakon republičkog stići i novi savezni porez?”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 25. siječnja 1977. godine)

Osim vel’kog jegera i dugačkih palačinki imamo i vel’ka jaja

Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb

Naša opsesija starinama je sveprisutna, od kleti na trgu, preko kovača, do jajci (jaja na snimci su poslana su nam iz moderne galerije Zlatni konj u Zagrebu). Spremni smo se zakleti u vječnost naive i najtajanstvenijeg proizvoda prirode, jaje. Ovo drugo je doista vječno i njegovo ukrašavanje nismo izmislili mi, ali smo se, slijedeći jegersku i megalomaniju palačinki, odlučili i jajca pogolemiti, tako da su svi nojevi u okolici od srama kakva minijaturna jajašca proizvode, turili glavu u pijesak. Čudi me da se nitko nije sjetio da bi odličan suvenir bio jajčani broš. A možda i jest, pa se ispričavam ako je epohalni izum već u
proizvodnji. No, nas već desetljećima prikazuju ruralcima. Čudo što znamo otvoriti kompjuter, koliko smo u srcedrapateljskim reportažama prikazivani, ne navcima, već primitivcima. Pobunu na takvo gledanje napravio sam 1978. gpodine, ali, izgleda, bez uspjeha. Provjerite uostalom tekst iz tog doba.

Podravina kakvu vam je serviraju

Doista lijepa Podravina: đurđevečki Peski 60-ih // Snimio: Ivo Čičin-Mašansker ”Krajnje je vrijeme da se Podravina, skupa sa svojim ljudstvom i neživim stvarima, strpa tamo kamo i spada – u muzej, gdje bi se ostali regionalni krajevi naše domovine divili podravskim raritetima i čudili stoljetnoj podravskoj naivnosti i primitivnosti.

Podravina je eksploatirana, mada eksploatacije u našem društvu ne bi smjelo biti. Beskrupulozno je eksploatiraju podravski književnici u svojim putopisima i opservacijama, za njih su ruralni krajolik i živalj glavni izvori ideja. U tim seljačkim zapisima nema ni trunke modernih vremena, a ljudi imaju veze sa suvremenošću tek ako se opisuje pokoji nos crven od ”Zrinskog” vinjaka, ili pokoji trbuh nabreknut od ”Panonia piva”.

Takvi književni prilozi nalaze mjesta u posvećenim izdanjima (svetu vodicu obično prospe poneki SIZ ili industrija, jer, zamislite, čak i toga ima među tim priprostim življem!), a takvu sliku nadopunjuju hrpe umjetnika, koji daju i posljednje kapi znoja oruči podravsku zemlju po platnima i grebući kistovima, kupljenim u inoštranjstvu, po sekurit staklima (rame – okvire – za te umjetničke forme nabaviti u Mađarskoj: tamo su najkićeniji i najjeftiniji – oprez na carini).

Istinska vrijednost: medičari Kolarić i Špičko 1982. godine u koprivničkom parku // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Tom društvu prikazivača Podravine priključuju se i vrsni vajari-kipari, koji podravski ženski živalj prikazuju u punašnoj formi, nešto kao simbol majčinstva u starom Rimu, tako da je dojam o Podravkama kao ljupkim figurama prilično izokrenut. To je i normalno, jer naši umjetnici rijetko zalaze u objekte gdje se kreće podravska radost u uskim trapericama (pivnice, kuglana, kafić u robnjaku, diskač), gdje te figurice imaju sasvim drugačije oblike.

Ali umjetničko viđenje žena uvijek je liječilo komplekse određene generacije od stare Grčke naovamo, pa je Podravina za svoje buduće i sadašnje konzerviranje dobila ovjekovječene ”tipične” figure.

Oprostite, Podravke, što se zauzimam za vas upravo na Dan žena (objavljeno . ožujka 1978.). Ne bih želio da me pogrešno shvatite: ja sam za to da se za vas zauzimamo svakog dana.

Eto, tako smo zaokružili umjetničko viđenje Podravine. Kajkavske pjesmice nismo ni spominjali, jer plačljivo-gemištaške pjesme piše svaki pučkoškolac. Te pjesmice u stilu:

Podravina,

to je bačva vina,

jer bez gemišta,

kruha i špeka,

sve je to ništa,

sve je to hrpa…

zaokružuju cjelinu umjetničkom razmatranja o Podravini.

Konac djelo krasi, a TV-emisije daju sliku Podravine iz koje se ona, Podravina, neće tako lako izvući još desetljećima.

Kad u vedro i bistro(umno) ”Nedjeljno popodne” krenu kamere u ravnu Podravinu i brdovitu Bilogoru – spašavaj se narode tko može!

Jer, tko se ne spasi, jao si ga njemu. Čeka ga smrt gora od smrti: ući će u TV-emisiju o svojem kraju, a gori kraj čovjek ne može ni zamisliti.

Also, kak vele stari Podravci, ta naša Podravina na TV već dulje vrijeme sastoji se od pajceka, raca, gusaka, šipražja, Drave koja (zamislite kojeg li otkrića!) teče, sunce koje peče i puste zemljice kojom su (nevjerojatno!) prohujala stoljeća!

A kad se u sumrak zađe u seosku kućicu ili pajdaševu klet (još gledamo TV) onda uz petrolejku (Podravci još nisu sagradili hidrocentralu – ne uklapa se u budući prirodni muzej) i uz obaveznu kupicu vina (što je jedino fino u cijeloj priči), naši stari obavezno pričaju kak’ je negda bilo (k’o da su negda pečeni golubovi letjeli po nebu, umjesto ovih zmazanih raca). Okolo pajdaša, zna se, sve sama starudija: stari vanjkuši, blazina, stari kreveti, stare hoklice, stare zipke, stari ormari, stare preše, stari kolovrati i neizbježne preslice, stare, zaštitni znak Podravine, koje jest da više nikom živom ne služe, ali čovjeka veseli kad vidi kako je daleko na TV dogurao.

Eto, zato ćemo mi našu Podravinu u muzej – da se ljudi čudom čude, a ne da sve ostane samo u TV-arhivi.”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 8. ožujka 1978. godine)

Mora li na kraju svakoga teksta biti zaključak? Ili poučak?

Ne mora. Mogu i tri točke…

Uskršnji vikend obilježili prometni prekršaji i nasilničko ponašanje

0

Tijekom tri noći ovog vikenda na području Policijske uprave Koprivničko – križevačke evidentirano je ukupno šest kaznenih djela, četiri prometne nesreće te tri slučaja narušavanja javnog reda i mira.

Zabrinjava učestalo evidentiranje nasilničkog ponašanja, te je tijekom vikenda zabilježeno čak pet slučajeva nasilničkog ponašanja u obitelji. U svih pet slučajeva počinitelji su muškarci koji su odvedeni u prostorije policije i zadržani do otriježnjenja.

– Uz ovoliki porast nasilničkog ponašanja u obitelji nužno je da i Koprivnica što prije dobije autonomnu kuću kako bi sve žrtva nasilja u njoj pronašle barem privremeno utočište – napomenula je dr. Vesna Mađarić.

Prva županijska liga: Nastavlja se “mrtva trka” Malog Otoka i Imbriovca

0

U nedjelju su odigrane utakmice 18. kola Prve koprivničko-križevačke županijske lige. I dalje nema promjene na vrhu ljestvice, nastavlja se „mrtva trka” Mladosti iz Malog Otoka i Borca iz Imbriovca.

Malootočani su gostovali kod Viktorije u Vojakovcu i pobijedili rezultatom 2:0, dok je Borac na domaćem terenu u Imbriovcu bio bolji od Graničara iz Legrada sa 3:1.

Predsjednik Josipović u utorak dolazi u Koprivnicu

0

100405-josipovic-mPredsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u utorak, 6. travnja, dolazi u posjet Koprivnici.

Predsjednikov dolazak predviđen je u 8,55 sati, a na Zrinskom trgu dočekat će ga gradonačelnik Zvonimir Mršić, koprivničko-križevački župan Darko Koren, gradonačelnikovi zamjenici Dražen Pros i Vesna Želježnjak te predsjednik Gradskog vijeća Zoran Gošek.

Ivan Deković ponovno imenovan predsjednikom Županijskog suda

0

100405-dekovic-mIvan Deković ponovno je imenovan predsjednikom Županijskog suda u Koprivnici, a dosadašnja vršiteljica dužnosti Lidija Vuljak imenovana je predsjednicom Općinskog suda u Koprivnici.

Na prijedlog Vrhovnog suda imenovalo ih je Ministarstvo pravosuđa, a mandat će im trajati četiri godine. Dekoviću je to treći mandat na čelu Županijskog suda u Koprivnici.

Elektrifikacija pruge je – zalivena

0

Dogodilo se 3. listopada 1981. godine. Svaka slika ima svoju priču. Ova je ovakva: elektrificirana je željeznička pruga od Koprivnice do Mađarske, do željezničke stanice Gyékényes, a bio je to zajednički posao tadašnjih JŽ i MAV-a, a tamo je već postojala zajednička željeznička stanica od 28. svibnja 1972. godine. Svečanost je počela vožnjom posebnog vlaka, s posebnim salon-vagonom, koji je za tu svrhu pristigao iz Novog Sada. Vagon je imao nekoliko kabina za spavanje i salon s konferencijskim stolom, visoki komfor. Po dolasku u Mađarsku i ceremonije na kolodvoru, otišlo se u obližnje mjesto Csurgo, gdje je događaj proslavljen, ”pošteno” zaliven. Bila je to velika stvar za željeznicu, pa nije čudo što je tadašnji direktor koprivničkog čvora Dragutin Gregorko stao na stol i poveo pjesmu, koju su svi prihvatili, a lijevo prepoznajemo dugogodišnjeg željezničara, sada aktivnog umirovljenika Josipa Vinceka.

KC liga: Active Commerce korak do naslova, velika borba za drugo mjesto

0

100403-umn-mU subotu su odigrane utakmice 9. kola KC lige. Iznenađenja nije bilo, favoriti su zabilježili sigurne pobjede.

Tako je Active Commerce bio uvjerljiv protiv Grada Koprivnice i praktički osigurao prvo mjesto, a u preostala dva kola slijedi velika borba za drugo mjesto.

Policijska uprava dobila je Cerine, a Inducta je bila bolja od Sedme sile, dok je Caffe bar Toxic očekivano slavio protiv Jadranskog osiguranja.

KOLUMNA: Glas s ulice // Kriza i kako se nositi s njom

0
autor perkov

Kriza

Recesija je zakucala na vrata još preklani, a zatim, kao i u ostatku svijeta, čvrsto zakoračila nogom i na hrvatsko područje. Osjetila se brojnim otkazima, kao i sve težem načinu da se dođe do nekog posla. Mladi ljudi nakon završenog fakulteta očajno prekopavaju novinske oglase, printaju životopise i nakićuju ih kojekakvim detaljima koji bi poslodavcima mogli biti privlačni. I tada kreće kalvarija: javiš se na oglas u kojem traže 5 pripravnika, dođeš na testiranje i ondje vidiš stotinjak ljudi. Osluškuješ njihove priče, neki se znaju otprije, govore kako uopće za ovaj posao nemaju kvalifikacija (završili su neke druge fakultete) ali svejedno, snaći će se nekako, došli su da okušaju svoju sreću. Onda sjedneš i daju ti nekakav glupav test inteligencije (da, općepoznato je da ekonomisti izbacuju „uljeza” u rečenici ili slažu trokutiće po nekom smislu). Zatim to prođeš i pozovu te na razgovor – postavljaju kojekakva pitanja, jednostavna da ne znaš ni kako da im odgovoriš – recimo, kakvu plaću očekujete? Ako kažeš premalo, ispast ćeš neambiciozan, ako kažeš previše, ispadaš gramziv i nerealan. Postavljaju i odlično pitanje „Gdje se vidite u ovoj firmi?”, što je totalno glupo, jer ako si se javio za pripravnika rdit ćeš što god ti daju, od kuhanja kave do kopiranja. Ne znam da li im itko ikad kaže „Vidim se kao generalni direktor kroz 3 mjeseca”, no bilo bi fora probati. I onda, naravno, te ne nazovu, ili ako imaš sreće pošalju ti iz pristojnosti odbijenicu. Nerijetko te oduševljeno dočekuju riječima „Ma samo vas tražimo! Vaš posao je gotova stvar, dođite sutra na završni intervju i potpisivanje ugovora!”. To se dogodilo mom kolegi, kojeg su na putu za Zagreb nazvali i rekli mu kako ipak ništa od svega jer im je uletio netko drugi, a jedna poznanica došla je do samog finala u renomiranoj pivovari da bi joj ondje rekli kako traže mušku osobu. U tim famoznim intervjuima za posao nerijetko se može skužiti da poslodavci ni sami ne znaju koga traže i kakva im osoba točno treba. Tu su i fenomenalni „sajmovi poslova” gdje firme traže perspektivne, inteligentne mlade ljude poput nas (a zapravo se dolaze reklamirati jer je to besplatni Velesajam). Nedavno je jedan održan i u Koprivnici, mladi koji su ga posjetili baš i nisu preoduševljeni. Naravno, većini firmi s tog sajma poslova kojima ostaviš životopis ti se uopće ne jave. Nakon završenog fakulteta, ako ne uspiješ negdje upasti preko veze, voljan si prihvatiti bilo što samo da zaradiš novac, koji ti ipak treba. Još je najveća fora što sretneš ljude po ulici koji se čudom čude kako se to ne možeš zaposliti, ili se čude što radiš neki primitivni posao unatoč sveučillišnoj diplomi. Nije to nikakav novitet nastao u vrijeme recesije – oduvijek je bilo teško zaposliti se (pričaju naši stari), samo što mi mladi tek nakon završenog fakulteta shvatimo da život baš i nije onakakav kakvim ga predstavljaju. Govorimo li o famoznom zapošljavanju „preko veze”, smatram da tu nema nešto posebno sporno. U inozemstvu se to zove „preporuka”, a nije bit u tome što si „upao preko veze” već je poanta, da iskoristiš rpiliku koju si dobio. Puno veći je problem ako netko loše obavlja svoj posao, a ne može „izletjeti” iz kolektiva jer ga netko štiti. Mnogi mladi ljudi koji su negdje „upali preko veze” pokazali si se kao inteligantni, marljivi ljudi koji su napravili velik rezultat.

Tražim posao…

…i molim Boga da ga ne nađem. Tako nekako ide na narodna izreka. Postoji teza da u hrvatskoj nema nezaposlenih, već da smo država puna ljenčina koje ne vole raditi. Istina? Ili Glupost? Ja osobno na to gledam ovako: poslova u Hrvatskoj ima, ali nerijetko fali radna snaga. A a kakvih poslova? Najčešće sezonski poslovi na moru, ili nešto slično. Raditi na moru je dvosjekli mač: koliko god da zaradiš, toliko i potrošiš. Za mjesec i pol rintanja dobiješ jednu prosječnu hrvatsku plaću, a ako radiš finiji posao (recepcija, konobar) sve moraš kupiti sam – računaj da ti za mjesec i pol na moru treba minimalno dvoje hlača za rad i nekoliko košulja (nećeš kupovati baš one kineske za 30 kuna). Također i cipele ili fine sandale. Tako sam jednom u pripremama za sezonski rad na recepciji potrošio pola plaće koju još nisam ni zaradio – da ne spominjem ostale troškove. Svatko tko je radio na moru zna da je uglavnom tako, mnogi zato više ni ne žele preko sezone na Jadran. Rijetki su zadovoljni plaćom, uvjetima (u Baškoj na Krku dizali smo se u 6 ujutro kako bi krali marmeladice sa švedskog stola, jer su nam za gablec spremali nejestiva variva od ostataka koje gosti ne bi pojeli). Gdjegod bi uvjeti bili idealni, ali naiđeš na šefa radi kojeg bi najradije skapirao torbu i odojurio doma prvim busom. Netko je plasirao u javnost ideju da se uveze 1000 Ukrajinki koje bi radile kao sobarice, što je podiglo veliku prašinu. Slično stvar je i s koprivničkim sajmom poslova: mnogi ljudi s fakultetskim diplomama bili su ondje u nadi da će naći svoje mjesto za kakvu takvu plaćicu, samo da počnu: na kraju je posao dobilo nekoliko sretnika i to u nadležnosti grada, tj. Komunalca. Logično, rijetko tko bi s diplomom htio čistiti gradske ulice za mizernu plaću. Uostalom, kao klince su nas stalno poticali da učimo inače „ćemo moći raditi samo kao smetlari”. Sad su, evo, vremena takva da je mnogima i takav posao prihvatljiv. Sjećam se da smo frend i ja prije nekoliko godina tjednima skupljali ambalažu s ciljem da odemo na festival Viva la Pola – dok nije bilo ničeg okej nam je bilo i to, uspjeli smo, no više nam to ostaje u uspomeni, naravno, kao mladenački entuzijazam nego nešto čime bismo voljeli zarađivati za život.

Agencije

U Hrvatskoj već godinama djeluju agencije za zapošljavanje (Decra, Adecco). Sistem je sljedeći: djeluju poput biroa za zapošljavanje, prijaviš se, dobiješ odmah posao koji izabereš (ovisno koje imaju u ponudi), a oni ti uzmu trećinu (ili polovicu) plaće kao proviziju. I tako lijepo završiš u nekom pogonu gdje radiš sve isto što i drugi koji imaju stlani ugovor, s tom razlikom da ti imaš mjesećni i zarađuješ duplo manje od njih jer plaćaš proviziju agenciji. Još te tretiraju kao nižu vrstu jer spadaš u one „preko agencije”, što i nije lijep osjećaj. Ja sam imao tu sreću da sam radio u Francku na odjelu za kikiriki i pistacije, što je rezultiralo kontantnim zobanjem navedenih proizvoda, a nerijetko smo se znali toviti i smokijima kao da „nema sutra”. Dok mi je jedno jutro šef rekao da mi se ugovor neće produljivati i da sutra ne dolazim, lijepo sam ustao s trake, uzeo poveću vrećicu smokija i s guštom se bacio „na posel”. Na prestrašene upite suradnika „A kaj će ti reći šef?” slijegao sam ramenima „A kaj bu, dal mi otkaz?” i nastavio jesti.. Neki nemaju tu sreću da žive sa starcima već žive sami, što znači da sami plaćaju režije i stanarinu, a dobivaju plaću od 3200 kn – ako imaju sreće.

Volontiranje

Nerijetko ljudi volontiraju u kojekakvim organizacijama s nadmo da će im se ukazati prilika za nekakvo zapošljavanje u branši kojoj naginju. Nekima to i uspije, u svakom slučaju volontiranje u stvarima koje volite raditi svakako bih preporučio svakom. Možda nekog upoznate, dobit ćete priliku za putovanje, vidjet ćete i doživjeti pono što inače ne biste, a ako i ne dobijete neki posao – barem ćete imati osjećaj zadovoljstva jer ste se bavili nečime što volite. U svakom slučaju, stekli ste iskustvo i mnogo toga naučili, nerijetko mnoge stvari koje se ne uče na fakultetima i koje će vam sigurno u životu trebati. U svakom slučaju, dok ste nezaposleni bolje vam je i to nego po cijeli dan sjediti doma i kukati, ovako se bat zabavljate i provodite vrijeme među ljudima.

Kako se nosi
ti s krizom?

S obzirom na krizu mnogi se u njoj nisu snašli. Iako svi kukaju da nemaju love, još uvijek se vidi da ljudi vole obući fine krpice jer na tipično malograđanski način misle da će ih netko smatrati manje vrijednima ako ne nose odjeću skupih marki (kao što i oni sami drže ljude koji ne odijevaju marke jadnicima). Na pitanje na što troše plaću, ljudi kažu kako moraju toliko i toliko mjesečno ptrošiti na auto, što mi je smiješno s obzirom da je Koprivnica mali grad i ako ti se već neda pješačiti, lako je do bilo kuda doći biciklom. Kao što u Zagrebu, recimo, vozi tramvaj. Nerijetko izbacuju nebuloze „Pa moram popiti kavu”, što je specifično samo za Hrvatsku – u nekim drugim zemljama ljudi moraju kupiti hranu kako bi prehranili obitelj i platiti račune. Mi, eto moramo piti kavu. Hrvati također vole i telefonirati, dok se za cigarete ni ne pita koliko koštaju, jer ako pušiš duhan se smatra potrebitijim od hrane. Pankeri se bore protiv multinacionalki u konversicama od 400 kn (Elviton ili Urban republic „starke” koštaju manje od 100 kn, a iste su), a nerijetko mladi vole popljugati malo trave, koju, pogađate naravno, ne nalaze na cesti nego je također kupuju, i to ne za jeftine pare. Ako me išta živcira, onda je to dok me netko žica kunu za upad ili se ispričava da neće ići na neki koncert (na kojem svira i njegov prijatelj), ali će bez problema izvaditi 100-200 kuna za zelenjavu koje će učas nestati u dimu. Prema takvim ljudima koji su „zahvaćeni krizom” nemam trunke suosjećanja ni sažaljenja.

Sportska kriza

Proljeće je tu, ali nešto mi fali. Fali rukometnih događanja, na koja smo navikli u proteklih 5 godina. Podravka bi redovito nastupala u kojekakvim završnicama europskih kupova, a to bi na za nas navijače značilo gorljive pripreme koreografija za domaće utakmice, ili pak organiziranje putovanja u atraktivne zemlje koje dotad nismo posjetili. Živjelo se od vikenda do vikenda, sve bi bilo u znaku rukometa i rukomet je bio tijekom tih proljetnih dana debelo ispred svega. A sad su došla neka druga vremena, kada rukomet u gradu gotovo da ne postoji.

Za kraj nešto drugo

Ovu kolumnu završio bih u stilu prošle. Pisao sam o padu morala u gradu (s nekim naglaskom na etičke vrijednosti), dok bi se sada osvrnuo na krizu morala kao nekakve volje, tj. pad morala kod naših sugrađana kao kronični nedostatak volje za ičim. Mnogi mladi danas leže doma ne znajući kamo bi sa sobom, ili pak znaju ali nemaju volje. Neda im se ovo, pa ni ono, sve im je tako besmisleno, glupo, bezveze. Imam jednog prijatelja, zove se Fran. Fran je otkačeni veseljak, uvijek spreman za zezanciju, za zabavu, za akciju, putovanja, koncerte, fešte. Uvijek priča nešto, uvijek aktivan, uvijek glasan, uvijek nasmijan. Fran može zbilja svašta – može, poput mnogih, izaći van, popiti pivo, zabaviti se. Može se vratiti kući, kao i mnogi. Može otići na koncert vlakom i skakati u prvom redu. Dok ga primi, čak i zapleše. Fran, kao i mnogi mladi oko nas, može sve to – ali ne može me vidjeti. Fran je, naime, gotovo slijep, živi u svijetu u kojem samo jednim okom može razaznati neke obrise, i to ako se približi. Čim ga pozdravim odmah se i predstavim, jer znam da me možda i neće prepoznati ako je popio poneko pivce. Dok vidim tog čovjeka kako se bez imalo dileme na koncertu GBH bacio u prve redove i opstao u žestokom pogu, zbilja mi je došlo da se zadivim kako ima hrabrosti i volje za ovakve stvari, živjeti svoj život punim plućima, dok dosta ljudi nije na isti taj koncert došlo jer im se jednostavno nije dalo. Tako to valjda ide, dok čovjek ostane bez nečeg važnog, veseli se u životu malim stvarima i uživa koliko god je to moguće. Nekima je entuzijazam vječito na vrhuncu, drugi ni ne znaju što je to.

- Oglas -

Što biste kao ekološki osvješten kupac trebali znati

0
ekologija recikliranje znak

Kupci koji razmišljaju “zeleno” i traže proizvode koji nisu štetni za okoliš, bilo da se radi o načinu proizvodnje, potrošnje ili odlaganja, trebaju obratiti pozornost na oznake i etikete na proizvodima koje kupuju.

Eko oznaka. Odnosi se na utjecaje proizvoda na okoliš tijekom njegova “životnoga vijeka” – od proizvodnje do odlaganja. Većina kompanija mora imati individualne dozvole (za proizvodnju i distribuciju) i zadovoljavati stroge uvjete u smislu ekoloških utjecaja koje njihov proizvod može imati tijekom svoga životnoga vijeka.

- Oglas -

Josipović u Koprivnici

0
Josipović u gradu // foto: Ivan Brkić

- Oglas -

Kolumna o nama, ili – imamo najvećeg jegera i najveća jajca

0
autor masansker

Metropola i provincijalci

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Vrag mi nije dao mira, pa sam išao provjeravati stanje duha u prošlom stoljeću i uspoređivati ima li kakve veze današnjica s tim za neke prastarim vremenima, a za neke prebrzo prohujalim. Spadam u ove potonje. Nemojte misliti da sam pri tome nostalgičan. Ma kakvi! Jednako sam kritičan kao i prije 33 ili više godina. Ako se i danas koji puta ljutimo što iz metropole na nas gledaju kao na provincijalce, sami smo si krivi. Godinama hranimo državu, a država nam ne daje skoro ništa. Ako nam i dâ, onda se to raspali na tako velika zvona da nekakvih milijun-dva kuna izgledaju kao ogromni briljantni darovani broš ili nešto slično. I ono malo kadrova što smo imali, pozatvaralo nam u metropoli.

Nikad nije na odmet nasmijati se na vlastiti račun, a pomalo i na tuđi. Zbog toga nuđam povaj tekst iz 1977. godine. Pokušajte se vratiti u to vrijeme. Mislim da vam neće biti teško, jer – malo se toga promijenilo. Slike sam snimio početkom šezdesetih, u godinama kad smo bili fascinirani Zagrebom.

Provincijalac u Zagrebu

Zagreb 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker ”Ne biste ni pomislili koliko često Podravac putuje u Zagreb! To je danas već skoro tjedni, rutinski posao, za razliku od prijašnjih vremena kada je dolazak u glavni grad republike bio doživljaj o kojemu se danima pričalo.

Danas je provincija daleko dogurala. Mnogo je značajnije i važnije posjetiti provinciju nego glavni grad. Danas Zagrepčani dolaze u posjet u provinciju, u kolonama. Provincija je postala kulturno središte Zagreba.

Zagrepčani bi najradije da provincijalce smjeste u rezervate, u zaštićene sredine, u kojima bi ih razgledali, njih, njihove seljačke kućice i njihovu naivnost.

Zagrepčanin misli da on, provincijalac, dobro živi, jer, zamislite, ima i struju. Provincijalac odlično živi ako ima veš-mašinu i frižider. A o škrinji za duboko zamrzavanje da i ne govorimo. Jer, škrinje su moda današnjice. A, provincijalac, zahvaljujući vlastitom dvorištu, ima što i staviti u nju.

Bicikli u zagrebačkoj Kustošiji 60-ih // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Međutim, vremena se mijenjaju. Mi, provincijalci, posjećujemo Zagreb iz više razloga. Prvo, da se nadišemo svojim nejakim provincijalnim plućima poznatog zagrebačkog smoga, o kojem imamo priliku samo slušati na zagrebačkoj televiziji.

Dolazimo u Zagreb da bi se naužili vožnje gradskim prometalima, jer to je nešto o čemu mi u Koprivnici ne možemo ni sanjati, iako od jednog do drugog kraja grada imamo sat i pol hoda. U tramvajima uživamo u primjernim međugrađan-skim odnosima. U tramvaju nitko nikoga ne ”šljivi”, a ako stariji čovjek hoće sjesti umjesto jednog mlađeg, mlađi to poprati komentarom:

– Pusti ga, gospon se umoril od života!

Takvi odnosi poremetili bi svakodnevni životni ritam provincije, jer bi plac, odnosno tržnica, prestala biti najvažniji ogovarački centar provincije. To bi postali autobusi.

Provincijalac zato kupuje i blok za vožnju tramvajem da bi prilikom slijedećeg posjeta konstatirao da mu taj blok više ne vrijedi, jer su karte u međuvremenu – poskupile.

Provincijalac dolazi u Zagreb da ne bude prepoznat i to je najveća prednost u Zagrebu, a u našoj provinciji ipak je najdivnija stvar što se svi poznajemo.

Izlog u zagrebačkoj Ilici 60-ih //  Snimio Ivo Čičin-MašanskerU Zagreb poslije Nove godine dolazimo da bismo kupili potrebnu knjigu, ali je ne kupimo, jer sve knjižare na potezu od Ilice 62 do glavnog kolodvora imaju inventuru. Ali zato kupimo kavu i cukora, jer u Koprivnici u to vrijeme imaju inventure svi špeceraji. Nova godina trgovcima je bila provod i ne brinu za vjerne potrošače. I najzanimljivije je da nakon sedam dana praznika i inventure pola artikala nema. Nema, na primjer, ni kave, jer je nisu stigli – raspakirati! U prodavaonice bi trebalo obavezno staviti parole: ”Izgubljene kupce ne vraćamo”.

Razočarani Koprivničanin otići će u zagrebački ”Splendid” i bit će ugodno iznenađeni, jer će odlično koprivničko provincijsko pivo piti po cijeni od šest, dok ga u Koprivnici pije po sedam i pol dinara. Razgaljen, otići će još prije vlaka u fenomenalno zagrebačko podzemlje, htjedoh reći pothodnik, gdje će, mada pod zemljom, platiti za kriglu istog piva visoku cijenu – devet dinara.

Zatim će sjesti u vlak i čim izađe iz gradskog područja na putu prema sjeveru konstatirat će da je ovdje i snijeg bjelji.

Mučit će ga samo pitanje, koje je zajedničko i provincijalcima i Zagrepčanima, hoće li nakon republičkog stići i novi savezni porez?”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 25. siječnja 1977. godine)

Osim vel’kog jegera i dugačkih palačinki imamo i vel’ka jaja

Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb Jaje iz Galerija Zlatni konj, Zagreb

Naša opsesija starinama je sveprisutna, od kleti na trgu, preko kovača, do jajci (jaja na snimci su poslana su nam iz moderne galerije Zlatni konj u Zagrebu). Spremni smo se zakleti u vječnost naive i najtajanstvenijeg proizvoda prirode, jaje. Ovo drugo je doista vječno i njegovo ukrašavanje nismo izmislili mi, ali smo se, slijedeći jegersku i megalomaniju palačinki, odlučili i jajca pogolemiti, tako da su svi nojevi u okolici od srama kakva minijaturna jajašca proizvode, turili glavu u pijesak. Čudi me da se nitko nije sjetio da bi odličan suvenir bio jajčani broš. A možda i jest, pa se ispričavam ako je epohalni izum već u
proizvodnji. No, nas već desetljećima prikazuju ruralcima. Čudo što znamo otvoriti kompjuter, koliko smo u srcedrapateljskim reportažama prikazivani, ne navcima, već primitivcima. Pobunu na takvo gledanje napravio sam 1978. gpodine, ali, izgleda, bez uspjeha. Provjerite uostalom tekst iz tog doba.

Podravina kakvu vam je serviraju

Doista lijepa Podravina: đurđevečki Peski 60-ih // Snimio: Ivo Čičin-Mašansker ”Krajnje je vrijeme da se Podravina, skupa sa svojim ljudstvom i neživim stvarima, strpa tamo kamo i spada – u muzej, gdje bi se ostali regionalni krajevi naše domovine divili podravskim raritetima i čudili stoljetnoj podravskoj naivnosti i primitivnosti.

Podravina je eksploatirana, mada eksploatacije u našem društvu ne bi smjelo biti. Beskrupulozno je eksploatiraju podravski književnici u svojim putopisima i opservacijama, za njih su ruralni krajolik i živalj glavni izvori ideja. U tim seljačkim zapisima nema ni trunke modernih vremena, a ljudi imaju veze sa suvremenošću tek ako se opisuje pokoji nos crven od ”Zrinskog” vinjaka, ili pokoji trbuh nabreknut od ”Panonia piva”.

Takvi književni prilozi nalaze mjesta u posvećenim izdanjima (svetu vodicu obično prospe poneki SIZ ili industrija, jer, zamislite, čak i toga ima među tim priprostim življem!), a takvu sliku nadopunjuju hrpe umjetnika, koji daju i posljednje kapi znoja oruči podravsku zemlju po platnima i grebući kistovima, kupljenim u inoštranjstvu, po sekurit staklima (rame – okvire – za te umjetničke forme nabaviti u Mađarskoj: tamo su najkićeniji i najjeftiniji – oprez na carini).

Istinska vrijednost: medičari Kolarić i Špičko 1982. godine u koprivničkom parku // Snimio Ivo Čičin-Mašansker Tom društvu prikazivača Podravine priključuju se i vrsni vajari-kipari, koji podravski ženski živalj prikazuju u punašnoj formi, nešto kao simbol majčinstva u starom Rimu, tako da je dojam o Podravkama kao ljupkim figurama prilično izokrenut. To je i normalno, jer naši umjetnici rijetko zalaze u objekte gdje se kreće podravska radost u uskim trapericama (pivnice, kuglana, kafić u robnjaku, diskač), gdje te figurice imaju sasvim drugačije oblike.

Ali umjetničko viđenje žena uvijek je liječilo komplekse određene generacije od stare Grčke naovamo, pa je Podravina za svoje buduće i sadašnje konzerviranje dobila ovjekovječene ”tipične” figure.

Oprostite, Podravke, što se zauzimam za vas upravo na Dan žena (objavljeno . ožujka 1978.). Ne bih želio da me pogrešno shvatite: ja sam za to da se za vas zauzimamo svakog dana.

Eto, tako smo zaokružili umjetničko viđenje Podravine. Kajkavske pjesmice nismo ni spominjali, jer plačljivo-gemištaške pjesme piše svaki pučkoškolac. Te pjesmice u stilu:

Podravina,

to je bačva vina,

jer bez gemišta,

kruha i špeka,

sve je to ništa,

sve je to hrpa…

zaokružuju cjelinu umjetničkom razmatranja o Podravini.

Konac djelo krasi, a TV-emisije daju sliku Podravine iz koje se ona, Podravina, neće tako lako izvući još desetljećima.

Kad u vedro i bistro(umno) ”Nedjeljno popodne” krenu kamere u ravnu Podravinu i brdovitu Bilogoru – spašavaj se narode tko može!

Jer, tko se ne spasi, jao si ga njemu. Čeka ga smrt gora od smrti: ući će u TV-emisiju o svojem kraju, a gori kraj čovjek ne može ni zamisliti.

Also, kak vele stari Podravci, ta naša Podravina na TV već dulje vrijeme sastoji se od pajceka, raca, gusaka, šipražja, Drave koja (zamislite kojeg li otkrića!) teče, sunce koje peče i puste zemljice kojom su (nevjerojatno!) prohujala stoljeća!

A kad se u sumrak zađe u seosku kućicu ili pajdaševu klet (još gledamo TV) onda uz petrolejku (Podravci još nisu sagradili hidrocentralu – ne uklapa se u budući prirodni muzej) i uz obaveznu kupicu vina (što je jedino fino u cijeloj priči), naši stari obavezno pričaju kak’ je negda bilo (k’o da su negda pečeni golubovi letjeli po nebu, umjesto ovih zmazanih raca). Okolo pajdaša, zna se, sve sama starudija: stari vanjkuši, blazina, stari kreveti, stare hoklice, stare zipke, stari ormari, stare preše, stari kolovrati i neizbježne preslice, stare, zaštitni znak Podravine, koje jest da više nikom živom ne služe, ali čovjeka veseli kad vidi kako je daleko na TV dogurao.

Eto, zato ćemo mi našu Podravinu u muzej – da se ljudi čudom čude, a ne da sve ostane samo u TV-arhivi.”

(”Iz feferonskog ugla”, Večernji list, 8. ožujka 1978. godine)

Mora li na kraju svakoga teksta biti zaključak? Ili poučak?

Ne mora. Mogu i tri točke…

- Oglas -

Uskršnji vikend obilježili prometni prekršaji i nasilničko ponašanje

0
Ilustracija // foto: Marijan Sušenj

Tijekom tri noći ovog vikenda na području Policijske uprave Koprivničko – križevačke evidentirano je ukupno šest kaznenih djela, četiri prometne nesreće te tri slučaja narušavanja javnog reda i mira.

Zabrinjava učestalo evidentiranje nasilničkog ponašanja, te je tijekom vikenda zabilježeno čak pet slučajeva nasilničkog ponašanja u obitelji. U svih pet slučajeva počinitelji su muškarci koji su odvedeni u prostorije policije i zadržani do otriježnjenja.

– Uz ovoliki porast nasilničkog ponašanja u obitelji nužno je da i Koprivnica što prije dobije autonomnu kuću kako bi sve žrtva nasilja u njoj pronašle barem privremeno utočište – napomenula je dr. Vesna Mađarić.

- Oglas -

Prva županijska liga: Nastavlja se “mrtva trka” Malog Otoka i Imbriovca

0
lopta m

U nedjelju su odigrane utakmice 18. kola Prve koprivničko-križevačke županijske lige. I dalje nema promjene na vrhu ljestvice, nastavlja se „mrtva trka” Mladosti iz Malog Otoka i Borca iz Imbriovca.

Malootočani su gostovali kod Viktorije u Vojakovcu i pobijedili rezultatom 2:0, dok je Borac na domaćem terenu u Imbriovcu bio bolji od Graničara iz Legrada sa 3:1.

- Oglas -

Predsjednik Josipović u utorak dolazi u Koprivnicu

0
josipovic

100405-josipovic-mPredsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u utorak, 6. travnja, dolazi u posjet Koprivnici.

Predsjednikov dolazak predviđen je u 8,55 sati, a na Zrinskom trgu dočekat će ga gradonačelnik Zvonimir Mršić, koprivničko-križevački župan Darko Koren, gradonačelnikovi zamjenici Dražen Pros i Vesna Želježnjak te predsjednik Gradskog vijeća Zoran Gošek.

- Oglas -

Ivan Deković ponovno imenovan predsjednikom Županijskog suda

0
dekovic

100405-dekovic-mIvan Deković ponovno je imenovan predsjednikom Županijskog suda u Koprivnici, a dosadašnja vršiteljica dužnosti Lidija Vuljak imenovana je predsjednicom Općinskog suda u Koprivnici.

Na prijedlog Vrhovnog suda imenovalo ih je Ministarstvo pravosuđa, a mandat će im trajati četiri godine. Dekoviću je to treći mandat na čelu Županijskog suda u Koprivnici.

- Oglas -

Elektrifikacija pruge je – zalivena

0
Elektrifikacijaprugeje zalivena//foto:IvoČičinMašansker

Dogodilo se 3. listopada 1981. godine. Svaka slika ima svoju priču. Ova je ovakva: elektrificirana je željeznička pruga od Koprivnice do Mađarske, do željezničke stanice Gyékényes, a bio je to zajednički posao tadašnjih JŽ i MAV-a, a tamo je već postojala zajednička željeznička stanica od 28. svibnja 1972. godine. Svečanost je počela vožnjom posebnog vlaka, s posebnim salon-vagonom, koji je za tu svrhu pristigao iz Novog Sada. Vagon je imao nekoliko kabina za spavanje i salon s konferencijskim stolom, visoki komfor. Po dolasku u Mađarsku i ceremonije na kolodvoru, otišlo se u obližnje mjesto Csurgo, gdje je događaj proslavljen, ”pošteno” zaliven. Bila je to velika stvar za željeznicu, pa nije čudo što je tadašnji direktor koprivničkog čvora Dragutin Gregorko stao na stol i poveo pjesmu, koju su svi prihvatili, a lijevo prepoznajemo dugogodišnjeg željezničara, sada aktivnog umirovljenika Josipa Vinceka.

- Oglas -

KC liga: Active Commerce korak do naslova, velika borba za drugo mjesto

0
umn

100403-umn-mU subotu su odigrane utakmice 9. kola KC lige. Iznenađenja nije bilo, favoriti su zabilježili sigurne pobjede.

Tako je Active Commerce bio uvjerljiv protiv Grada Koprivnice i praktički osigurao prvo mjesto, a u preostala dva kola slijedi velika borba za drugo mjesto.

Policijska uprava dobila je Cerine, a Inducta je bila bolja od Sedme sile, dok je Caffe bar Toxic očekivano slavio protiv Jadranskog osiguranja.

- Oglas -
×