Pet dana Survivora u dravskoj prašumi // Kako ispeći hrušta, jesti bilje, brati puževe i mravlja jaja

21:14h
0
Unutar Jurte odn. mongolskog šatora // foto: Mario Kos
On zna kako preživjeti u prirodi // Foto: Mario Kos

 

Osim bumeranga, Moko izrađuje i koplja, lukove i strijele, mačeve i noževe // foto: Mario Kos Multifunkcionalni kompas, sat i kalendar, kojeg je Robert ručno izradio // foto: Mario Kos Judino uho s rumom - specijalitet // foto: Mario Kos Robert Moko Markovčić_Još jedan specijalitet - domaći hrušt na žaru // foto: Mario Kos Moko i Liza ispred šatora // foto: Mario Kos Unutrašnjost šatora je mnogo prostranija nego se izvana na prvi pogled čini // foto: Mario Kos

U Velikom Bukovcu, uz šumu na izlazu iz sela, Robert Markovčić – Moko, izgradio je prirodno sklonište, ograđeno granjem i lišćem, s velikim mongolskim šatorom-jurtom u središtu, a u kojem će boraviti pet dana.

Sam pogled na na ovo mjesto u takozvanoj dravskoj prašumi, u čovjeku budi avantustički duh, povezuje ga s prirodom, ali i nagonom za preživljavanje.

Roberta će u njegovom taboru, kojega je izgradio prošle zime, posjetiti njegovi prijatelji, konjanici te udruge koje žele naučiti izrađivati staro oružje.

– Cilj je istražiti mogućnosti prehrane i preživljavanja na preostalim dijelovima dravske prašume. Pijemo vodu iz izvora i jedemo ono što nađemo u prirodi – ispričao nam je Moko, dok je kuhao gulaš od kosa, vjeverice i žabe koje je netko pregazio i ostavio, a on kaže da ih je šteta baciti.

Projekt je nazvao Preživjeti sutra te ga provodi u sklopu udruge W.H. Fenix, čiji je predsjednik.

Moko i njegov prijatelj Stanko Kovač, pokazali su nam što je sve oko nas jestivo te kako se možemo nahraniti izravno iz prirode, bez odlaska u trgovinu.

– Jedemo gljive, skupljamo puževe, gliste, mravlja jaja, razno bilje, lišće, a i sada je sezona hrušteva koji su najbolji pečeni – objasnio nam je Moko.

Na vatri koju je zapalio u središtu šatora, a koja mu daje posebni ugođaj, kuha si čaj od mente, plućnjaka i slatke koprive, kavu od korijenja, peće ginseng, a posebni je specijalitet gljiva judino uho s rumom.

– Želim osjećati sigurnost kada gledam kamo nas globalizacija vodi i ostajem vjeran prirodi – kaže Moko, pokazujući nam svoj šator, koji je pravo remek djelo i u njemu se osjećamo kao da smo zalutali u povijesni film.

Sjedi se na izrazito udobnoj ovčjoj vuni, na klupama su prostirke od kravljeg krzna, a uokolo visi staro oružje, koje je izradio vlastitim rukaka, a itekako je upotrebljivo, dok svjetlo dobiva od vatre i rimskih uljanica.

Tu su razni alati za lov ribe, bumerang, koplja te luk i strijela, za koje je unutar tabora postavljena i meta koju se može gađati.

Moko je izgradio i poljski wc, a na ulazu su vrata na kojima je s desne strane simbol koji prijateljima daje blagoslov, a neprijateljima prokletstvo, što je ispisano na glagoljici. Na ulazu u šator pak stoji kostur kravlje glave, a na obližnjem drvetu je smještena bačva u koju se sklanjaju šišimiši, kojima uz Dravu nedostaje skloništa, a Moko kaže da tamo gdje su šišmiši, nema komaraca.

Stanko Kovač je napomenuo kako su ljudi danas zaboravili na ljekovita svojstva biljki te se previše oslanjaju na lijekove.

Ispričao nam je kako se od vrbe, nakon što se oguli kora te se izmelje, osuši i pospremi za zimu, dobiva antiobitik, koji djeluje sporo, ali nema nuspojava.

– Od soka breze može se dobiti dobro vino, a nekad se želiralo i za šećer. Može se koristiti i žir, od kojega se kada se izmelje i osuši, radi kava ili brašno. Svi bi trebali imati ta tri drveta u dvorištu – priča S. Kovač te dodaje da je jestiv i primjerice lopoč i trstika, dok su njih dvoje grickali svježe ubranu rikolu i matovilac.

Ova se dvojica zaljubljenika u prirodu orijentiraju prema satu koji je izradio Moko, a koji se ravna se prema Velikom medvjedu i Sjevernjači, ima kompas, kalendar, noćni sat i pravo je remek djelo.

Robert Markovčić javnosti je poznat po njegovoj crnoj vrani Kro, koja govori i bila je suvoditelj serijala Najveće hrvatske misterije, Roberta Knjaza.

Moko se bavi eksperimentalnom arheologijom, istražuje mitove i legende, nastupa na viteškim turnirima, a kaže da nam je blago pod nogama, samo ga treba znati prepoznati.

– Čak i kad pada snijeg samo nekoliko dana, već osjetimo posljedice zatrpanih cesta i dobijemo nakratko uvid u krhkost našeg opskrbnog sustava. I zato svaki čovjek može raditi na sebi, učiti o jestivom bilju, gljivama, nabavi hrane, učiti i stare zanate pa samim time postaje potreban onima koji su se odlično opskrbili, ali kad potroše zalihe ostanu bespomoćni kao kornjača okrenuta na leđima – zaključio je Moko u jednom od svojih postova, a na nama ostaje da se dobro zamislimo.

 

foto: Mario Kos

{vsig}fun/04-2013/130424-moko{/vsig}