potresna sudbina

Petrinjska obitelj Rumiha nakon potresa se skrasila u Podravini, a Josip, glava obitelji, već je pronašao posao: Sretni smo i vidimo budućnost u ovome kraju

19:00h
0
Foto: Ivan Balija
Obitelj Rumiha (Leon i Josip) i obitelj Pašica Foto: Ivan Balija

Nakon razarajućeg potresa u Petrinji, mlada četveročlana obitelj Rumiha svoj je novi dom pronašla u Podravini, točnije u Koprivničkim Bregima, gdje ih je velikodušno primila obitelj Pašica, a posjetili smo ih krajem siječnja.

Josip Rumiha, glava obitelji, tada nam je rekao da su već donijeli odluku kako se kući ne vraćaju te da će svoju novu šansu tražiti u Podravini.

Nije prošlo ni desetak dana, a Josip nam je već javio sretnu vijest – da se zaposlio u proizvodnji plastičnih vrećica.

– Sretni smo i vidimo budućnost u ovom kraju – rekao nam je optimistično.

Njihova je kuća dobila žutu naljepnicu, odnosno neupotrebljiva je.

– Ovdje smo se adaptirali u ugodnu atmosferu, no kad padne noć je najgore, posebno djeci jer su zamijenili noć za dan, od straha uspiju zaspati tek pred jutro. Kad prođe kamion, odmah mislimo da je potres – rekla nam je Veronika.

Foto: Ivan Balija
Josip Rumiha i sin Leon // Foto: Ivan Balija

–  Preko noći smo donijeli odluku da ćemo ostati ovdje, spasiti glavu i krenuti od nule da bi obitelj podigli na noge – rekao je Josip, koji je u Petrinji bio obrtnik i imao je svoju tvrtku, a po struci je podopolagač i parketar.

– Ostali su mi strojevi, alati za posao, na vagi sam bih li opstao ili da zatvorim, strojevi su preživjeli, sitni alat nešto nije. No definitivno ostajemo ovdje, nemamo se namjeru vraćati – kaže nam Josip.

Dečki su u Podravini krenuli u školu, prilagodili se. Kažu da bi im prevelika trauma bila da se vraćaju, a većina je njihovih školskih prijatelja također s roditeljima napustila svoju rodnu grudu.

– Da sada prođete gradom bilo bi vas strah, to je grad duhova, a potres je samo stavio točku na i. Posla u Petrinji nije bilo ni ranije, a Josip je živio na relaciji Petrinja-Zagreb gdje je obavljao većinu poslova – pričaju nam.

Htjeli bi, kažu nam, nešto svoje na ovom području, zemljište, trošnu kućicu i probati se vratiti u neki normalni tijek života.

– Sa svime smo opskrbljeni, toplo nam je, imamo i jela i pića i odjeće. Meni je misija dobiti stalni posao, supruzi je misija zaposliti se i postaviti život na noge da nismo nikome na teret. Kod ove divne obitelji ćemo ostati dok se ne snađemo – kažu nam oni s nadom u bolje sutra, upravo ovdje, u ravnoj Podravini.