svjetski dan tuberkuloze

Rahela Rek mjesecima se borila s tuberkulozom, bolešću za koju su svi čuli, a ništa o njoj ne znaju: Mnogi kažu kako ne bi izdržali

Iako uznemirujuća procjena kaže kako je danas uzročnikom TBC-a zaraženo između dvije i tri milijarde ljudi, samo od pet do deset posto zaraženih razvije aktivnu bolest. Osoba je zarazna ako u iskašljaju ima mikrobakterije koje može prenijeti na druge. Nemate li, pak, vidljive uzročnike, niste zarazni, ali se i kao takvi morate liječiti.

19:30h
0
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Rahela Rek // Foto: Ivan Balija

Mycobacterium tuberculosis. Isprva nejasan latinski izraz sekundu kasnije prepoznat ćemo kao tuberkulozu. A onda opet nastupa muk, neznanje. Mnogima je navedena riječ u nekome trenutku doprijela do uha, svjesni smo kako je u pitanju bolest koja je, kao davno, harala svijetom, stvarala probleme pa čak i odnosila živote. Danas je, pak, navodno nema ili se tek sporadično pojavi. I zaista, ljudi takvih saznanja na dobrome su tragu. Hrvatski zavod za javno zdravstvo prenio je rezultate istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima se procjenjuje kako je u sklopu globalne borbe protiv tuberkuloze od 2000. do 2016. smrtnost smanjena za 37 posto te je spašeno 53 milijuna života. Pad incidencije zabilježen je i u Hrvatskoj sve do raspona između 2014. i 2016. godine kada je broj oboljelih gravitirao oko 450. Bilo kako bilo, dojam je kako se prosječno znanje građana na tome zaustavlja. Osim što se sugovornici prilikom prepričavanja nemilog događaja, koji uključuje hospitalizaciju vama bliske osobe, pitaju kako je i gdje on/ona to pokupio/la, neće dometnuti još koju informaciju. Nije sramota, naravno, već jednostavno ne znaju, nisu se susreli s tim vragom koji će vas spremiti u bolnicu na par mjeseci.

– Šok! Mnogi su mi rekli da oni to ne bi mogli izdržati. Ali, to kažu zato jer se nisu našli u takvoj situaciji. Da jesu, naravno da bi izdržali. Nema drugoga puta nego stisnuti zube i izaći iz svega jači. Mnogi misle kako ta bolest više ne postoji, kako je iskorijenjena. Ni sama nisam bila svjesna koliko je ima – priča nam Rahela Rek (24) koja posljednjih pet godina živi u Koprivnici u koju je stigla iz Grubišnog Polja.

“Nakon simptoma poput kašlja, gubitka kilograma, nervoze ili slabosti uvidjela sam kako nešto nije u redu.”

Svjetski dan tuberkuloze obilježava se 24. ožujka svake godine, na dan kada je 1882. godine Robert Koch objavio otkriće njezina uzročnika, bakteriju stručno znanu po dvjema uvodno navedenim riječima. To što je tada znanstveno prepoznata ne znači, dakako, da ranije nije egzistirala. Naime, HZJZ piše kako su ostaci kostura utvrdili pretpovijesno postojanje tuberkuloze. U staroj Grčkoj je čak ftiza, što je riječ za sušicu ili tuberkulozu, onomad bila najrasprostranjenija bolest. Srećom, poboljšanje životnoga standarda i higijenskih uvjeta, kao i pojava lijekova, rezultirali su smanjenom rasprostranjenošću.

– Znala sam o kakvoj se bolesti radi te da je zarazna, ali i izlječiva jer je moja sestrična prije pet godina prošla isto. Relativno sam bila upoznata sa svime. No, strah je svejedno bio prisutan do samoga kraja liječenja. Svaki je organizam drugačiji, ne možeš znati kako će se situacija razvijati – priča Rahela koja je imala tuberkulozu pluća, organ koji najčešće zahvaća, premda se može pojaviti i na drugima.

Foto: Ivan Balija
Terapija protiv TBC-a u njezinu je slučaju podrazumijevala ispijanje desetak tableta dnevno // Foto: Ivan Balija

Iako uznemirujuća procjena kaže kako je danas uzročnikom TBC-a zaraženo između dvije i tri milijarde ljudi, samo od pet do deset posto zaraženih razvije aktivnu bolest. Osoba je zarazna ako u iskašljaju ima mikroskopski vidljive tuberkulozne mikrobakterije koje kašljanjem, kihanjem ili govorom može prenijeti na druge, objašnjava Zavod. Nemate li, pak, vidljive uzročnike, niste zarazni, ali se i kao takvi morate liječiti kako ne bi došlo do daljnjeg širenja na, recimo, bubrege ili kralježnicu.

– Nakon simptoma poput kašlja, gubitka kilograma, nervoze ili slabosti, koji su trajali četiri mjeseca, a pojavili se krajem 2019. godine, uvidjela sam kako nešto nije u redu. Roditelji su me odveli na hitnu u Viroviticu. Uzevši u obzir ono što je iščitala iz slike pluća i krvne analize, doktorica mi je rekla kako se sumnja na tuberkulozu. Ostala sam u bolnici kako bi se napravile daljnje pretrage te potvrdila tuberkuloza, što se i dogodilo nakon nekoliko dana – prisjeća se Rahela, dodajući kako je dijagnozom istovremeno osjetila olakšanje, ali i bojazan jer, očigledno, u pitanju je bolest.

Umjesto da joj nakon šest tjedana kažu kako može ići kući, ne baš dobri nalazi poslali su je u specijaliziranu bolnicu.

Medicina i znanost na dnevnoj bazi rade iskorake. Pad smrtnosti od TBC-a svakako jest ohrabrujuć, no HZJZ tekstom iz 2018. godine upozorava kako nije ravnomjeran među državama i unutar pojedinih rizičnih skupina. Tuberkuloza, stoga, još uvijek globalno predstavlja velik problem koji se, gledano iz kuta oboljelih, liječi mjesecima.

– S obzirom na to da mi je prvotno rečeno kako ću u bolnici biti 30-ak dana, nije mi se činilo strašnim samo zato što mi je sestrična bila dvostruko dulje. Vjerovala sam kako ću biti kraće jer je oštećenje koje mi je tuberkuloza prouzročila bilo manje. No, kako se često planovi izjalove, tako su se i ovi. S jednoga došla sam do četiri mjeseca bolničkog liječenja. I to točno u dan – od 29. travnja do 29. kolovoza 2020. godine. Jedan, definitivno, dugačak izlet u nepoznato – prepričava.

I, što je najgore od svega, nakon šest tjedana liječenja u Virovitici – koje je provela sama, zatvorena u sobi jer je jedina imala TBC te nije smjela stupiti u kontakt s ostalim pacijentima kako ih ne bi zarazila – prebačena je u drugu zdravstvenu ustanovu. Uz ispijanje lijekova prirodno je očekivati bolje nalaze. Ali, nisu bili kakvima su se liječnici nadali. Smještena je zato u bolnicu specijaliziranu za plućne bolesti, smještenu u Klenovniku, u Varaždinskoj županiji.

Ondje, objasnila nam je, imaju odjel namijenjen samo pacijentima s tuberkulozom. Iscrpljeni promišljanjem o situaciji, uzimanjem hrpe lijekova, a neki i kašljanjem kao najočitijim simptomom TBC-a, morali su pronaći zabavu, razbibrigu. Družili su se, šetali prirodom oko dvorca prenamijenjenog u bolnicu, kartali, naručili pizzu ako večera nije bila jestiva, čak igrali i odbojku. Možda zvuči čudno, no dobar dio njezine družine okupljene u nevolji činili su pacijenti sličnih godina koje, zapravo, ništa nije boljelo.

Foto: Ivan Balija
Premda je riječ o teškome periodu, Rahela čuva više pozitivnih nego negativnih uspomena. Jedna od lijepih je i ova košara koju joj je poklonio striček Ivek // Foto: Ivan Balija

– Moram spomenuti i stričeka Iveka koji je također bio pacijent, a svaki je dan nekoliko sati proveo na travi radeći košare od šiblja lijeske. Često sam sjedila pokraj njega, gledala kako radi i slušala negodovanje jer se preko telefona posvađao sa suprugom. I s tim je aktivnostima vrijeme sporo prolazilo. Dani su bili neizmjerno dugi, barem dvostruko dulji nego vani – smijući se, dok nam pokazuje košaru koju joj je Ivek poklonio, govori Rahela te dodaje kako su, mogli bismo reći, bili prava klapa koja se međusobno podržavala u manje ili više depresivnim trenucima.

Osjećaj nakon četiri mjeseca dugog perioda u bolnici?

Spoznaja da je tuberkuloza prijašnje generacije dovodila do smrti dovoljno je upozorenje da terapiju treba shvatiti itekako ozbiljno. Rahela je, pokazala nam je kutije, u bolnici svakodnevno s čašom vode – i, pretpostavimo, gađenjem – ispijala i po desetak tableta četiriju vrsta antituberkulotika. Kasnije su, izlaskom iz bolnice, smanjeni na dva, čega se morala držati narednih pet mjeseci. Ovi lijekovi nerijetko izazivaju posljedice kao što su alergije ili želučani i problemi s jetrom. U njezinu slučaju, svi su parametri na čestim pregledima bili i više nego dobri, tijelo je odlično podnosilo ozbiljnu količinu tableta.

– Osjećaj koji je jako teško opisati. Mješavina ogromne sreće, ali i tuge jer ti ideš doma, a tvoji donedavno stranci, sada prijatelji, ostaju. Svakako velika sreća, ponos i uzbuđenje. Mislim da su moji roditelji osjetili puno veće olakšanje nego ja. Ne mogu ni zamisliti kako je to kada ti je dijete bolesno, a ne možeš pomoći. Mama me inače zove barem jednom dnevno, možete zamisliti kako je bilo tada. Morala sam podnositi izvještaj barem dvaput dnevno. Najčešće je bilo dana kada joj nisam imala što reći. To je takva bolest, sve se jako sporo odvija – nastavlja Rahela koja je iz Klenovnika, nabrojala je, ispratila barem deset pacijenata, na čije ih je mjesto stiglo još toliko.

Foto: Ivan Balija
Mycobacterium tuberculosis na Rahelinim je plućima napravio rupu veličine pet kuna vrijedne kovanice // Foto: Ivan Balija

Dok je u dokumentu WHO-a 2030. godina navedena kao posljednja linija borbe s tuberkulozom, godina u kojoj bi se bolest zabilježena još na kralježnicama egipatskih mumija trebala eliminirati – što bi značilo manje od jednog novooboljelog na milijun stanovnika određenog područja – Rahelino je TBC životno poglavlje zaključeno. Misli kako to još nije ona Rahela kakvima je mnogi poznaju, ali nije ni daleko. Najvažnije je da normalno diše, nema poteškoće. Jedino što će trajno ostati jest ožiljak na plućima, na mjestu na kojemu je početkom prošle godine bila rupa veličine pet kuna vrijedne kovanice. Onima koji su bolest povlačili dulje od Rahele, tuberkuloza je okupirala, na primjer, cijela pluća, stvorivši više rupa i rupica.

– Oduvijek sam bila, volim reći, kao navijena. Svugdje sam išla, studirala i radila. Nije se moglo dogoditi da Rahela nekamo ne ide. Možda me to i koštalo praktički godinu dana borbe. Kada bolje promislim, nisam se puno promijenila, ali shvatila sam da treba usporiti životni tempo. Čovjek ne može konstantno biti u punom pogonu, a da se nešto loše ne dogodi – prilazi polako zaključku.

– Naučila sam biti strpljiva. Doktor nam je svaki dan, na naša postavljena pitanja i jadikovke kada ćemo van, odgovarao: „Samo strpljenja.“ Shvatili smo kako je potrebno vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto. Gledam na to kao odmor koji mi je trebao. Naučila sam biti psihički jaka. Bila sam to i prije, na sreću, no ovo me ojačalo. Velika životna škola, sebi uvijek trebaš biti na prvome mjestu. Najviše ću pamtiti one sitnice koje su, zapravo, bile velika pomoć koju smo u bolnici davali jedni drugima, a dotad se nismo poznavali. Pitanja „jesi dobro?“ ili „hoćeš sendvič“ vraćaju, po meni, nadu, u dobrotu. Držim se onoga da u svakom zlu ima neko dobro. Meni je moja (ne)prijateljica tuberkuloza donijela mnogo pozitivnog, prvenstveno ljude koje sam upoznala i kojima ću cijeli život biti zahvalna na podršci – kazala je za kraj.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija