Jedan telefonski poziv može zauvijek promijeniti život, kako gledamo na život ili kako ga živimo. Poziv koji vam govori da imate rak dojke jedan je od takvih.
Jedan takav poziv preokrenuo je cijeli svijet Gordani Loparić iz Ludbrega kada joj je otkriven rak dojke. Ona živi i radi u Ludbregu te je predsjednica Udruga Narcise. Kaže da je njezina priča počela sasvim slučajno jer se javila na Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke. Nije osjećala da bi se išta doista moglo dogoditi i zato savjetuje žene koje dobiju poziv da se odazovu jer time mogu i spasiti ili barem produžiti život.
– Nikad neću zaboraviti. Bio je to jedan četvrtak, otišla sam na snimanje, a drugi dan u petak sam otišla s prijateljicama na more za vikend malo se provesti. I taj ponedjeljak ujutro u osam sati nazvala me bolnica Varaždin i pitali su me jesam li ta i ta, jesam li bila na snimanju. Rekla sam da jesam i tada su mi rekli da su nešto našli i da dođem drugi dan s uputnicama. Dobro da sam sjedila jer mi se svijet toga trenutka srušio – kaže na početku svoje priče.
Prva emocija bila je strah
Bio je to šok, ali je bila svjesna što se događa jer je aktivna u ludbreškoj udruzi Narcise. Pomoglo joj je da se suoči s dijagnozom.
– Došla sam u bolnicu u Varaždin, radiologica me pregledala i rekla idemo ga pronaći. Pronašle smo ga, pokazala mi ga je na monitoru i prva emocija koja se javlja je strah jer je on tu i to što još uvijek ne znate je li otišlo nekud dalje ili je to samo to – pojašnjava te nastavlja da joj je upravo to bilo prvo pitanje – je li riječ o metastazama ili je to primarno.
Za samo nekoliko dana napravila je potrebne nalaze, bila na prvom konziliju na kojem je odlučeno da će je prvo operirati, tako da je od postavljanje dijagnoze do operacije prošlo mjesec dana. No onda je stigao PHD nalaz, odnosno analiza uzetog tkiva koji je pokazao da je otišao prvi limfni čvor.
Drugi veliki šok
– To mi je bio drugi šok. Veliki šok s kojim se trebalo suočiti. Kada mi je onkologica rekla da idemo s četiri crvene kemoterapije, tada mi se drugi put svijet srušio jer sam znala što me čeka. Teško je to ženama otpadanje kose. To je samo kosa, ali je to naša kosa i to su bili trenuci koji su bili najteži. Naučila sam se sama sebi dati podršku, ali sam imala veliku podršku djece, uže i šire obitelji i prijatelja. Rekla sam si, bolest me odabrala i naučit ću živjeti s njom – ističe.
Nakon što je primila telefonski poziv osjećala se zbunjeno, nije znala je li to što se upravo dogodilo bilo stvarno.
– Čini mi se da sam ponovno išla pogledati broj telefona. Ne dopre odmah to što se sad događa. Osjetila sam veliku zbunjenost. Mislila sam na sve te uputnice, mada sam ustvari znala. Poslijepodne što više sam razmišljala o tome, kažem, koliko imam iskustva u udruzi ne bi me zvali da stvarno nešto nisu našli – dodaje.
Borba svake žene je drukčija
Ističe da je svaka žena individualna jednako kao i njezina borba. Važna je reakcija oboljele, kako tijelo reagira na liječenje, kako se nosi i ono najvažnije – stav.
– Svi nam govore “pozitiva” i ide nam na uši van, ali je važna. Ne možemo se stalno smijati, ali možemo imati pozitivan stav. Imamo samo dvije mogućnosti, ili da pokleknemo i ostanemo dolje ili da ostanemo na nogama i da se borimo – ohrabruje.
Teški trenuci pratili su je od samog početka bolesti. Među njima je kada su na prvom konziliju sumnjali da ima nešto i na drugoj dojci te da mora na kemoterapiju. I da, kaže, razmišljala je o životu jer to nije floskula.
– Život mi se okrenuto prvi put kada mi je mama umrla od galopirajućeg raka gušterače, a sada drugi put. Razmišljala sam o svom životu. Promijenila sam prioritete. Neke stvari mi apsolutno više nisu važne, a najvažnija su mi djeca koliko god su veliki, moja obitelj, prijatelji. Živjeti svaki dan i misliti na sebe. To nije sebičnost, nego snaga – poručuje.
Da je bila i još uvijek jest okružena divnim ljudima koji su tijekom cijelog ovog puta bili velika pomoć i podrška govori da ju je bivši partner vozio na kemoterapiju i injekcije.
– Stvarno mi je bio velika podrška jer poslije operacije nisam mogla voziti auto. On me vozio na svaku kemoterapiju, svaku injekciju. Tako da sam od uže obitelji, šire, prijatelja dobila apsolutnu podršku što mi je jako pomoglo. Da nije bilo njih, možda bi to sve otišlo drugim tijekom, ali kad osjetiš da nisi sam to jako pomaže – kaže Gordana.
Dodaje da ne traže sažaljenje, nego podršku. U ovom slučaju svi ljudi koji su je okružili u teškim trenucima upravo to su i bili – bezuvjetna podrška.
– Djeca čim su vidjela da nisam bila dobro, da ne mogu ustati i oni su potonuli, ali kada sam se ja digla onda su i oni bili bolje. Mislim da ponekad članovi obitelji to teže doživljavaju nego mi jer smo zaokupljeni svojim terminima, liječenjem i kad imamo što. Oni to gledaju i proživljavaju s nama – govori.
Čudnovati pogledi zbog “turbana” na glavi
Kaže i da je primijetila na svom slučaju da još uvijek ima stigmi na onkološke pacijente. Susretala je čudnovate poglede zbog turbana na glavi koji je nosila kada nije imala kose.
– Prvi put sam se ošišala kraće, a onda osjetite to ispadanje po jastuku, kad se češljate. To su bili teški trenuci jer nisam znala hoće li me to boljeti ili ne. Mene nije boljelo, dok neke žene boli. Kad sam vidjela kosu po jastuku, frizerka me ošišala na jedan centimetar i onda sam nosila turban. Ali našli smo neku dozu zabave u tome svemu, nekako smo preživjeli – pojašnjava.
Nosila je i vlasulju koju je prvi puta odlučila skinuti na Klinci za tumore zbog čega se osjećala jako dobro.
– Pri kraju kemoterapije već mi je kosa malo narasla i zašto sam to odlučila tamo, zato što sam se osjetila među svojima. Vidi se kad se skine vlasulja da vam raste druga kosa i osjetite se obilježeno, a tamo je svaka druga bila takva i tamo mi je bilo lakše. Tamo sam skinula vlasulju i turban i poslije toga više nisam nosila – priča nam.
Preuzela vođenje udruge
U Udruzi Narcise je od samih početaka, a danas broje više od 100 članica. Njezina mama je bila predsjednica sve dok nije preminula 2019. godine. Kako se sve dogodilo iznenada jer je od majčine dijagnoze do posljednjeg dana prošlo tek 27 dana, Gordana je tada preuzela vođenje udruge. No svojim članicama stalno je govorila jedno.
– Govorila sam dvije godine da udrugu mora preuzeti oboljela žena jer tada nisam bila bolesna i evo netko je to čuo – kaže kroz smijeh.
Udruga kroz aktivnosti stalno okuplja bar 50 do 60 članica s kojima provode razne aktivnosti te kaže da se žene bolje osjećaju kada porazgovaraju s nekim tko ih razumije. Ponekad ne žele opterećivati obitelji.
U svemu tome jako je zadovoljna kako se sve odvijalo od trenutka dijagnoze do operacije jer nije bila prepuštena sama sebi. Za varaždinsku bolnicu ima samo riječi hvale jer je sve organizirano i isplanirano kako bi se ženama što brže i efikasnije pomoglo.
– Oni su otkrili, ja sam bila u sustavu, radiologica i onkologica su me pozvale. Odradila sam magnet, potom konzilij na kojem je već bila kirurgica. Problem je kod nas kakvo nam je zdravstvo, osobito kod žena koje se napipaju kvržice ili drugo, dođu kod obiteljskog liječnika i tu nastane problem, umjesto da se tu rješava – ističe.
Žene su često prepuštene same sebi
Žene su često prepuštene same sebi u mnogim slučajevima. Njezin slučaj je primjer kako bi se trebalo raditi jer su je liječnici odmah navodili što treba raditi i uputili je u sve potrebno.
Sada je u fazi da raka nema i osjeća se sasvim dobro.
– Osjećaj je dobar, ali kako sam rekla ja sam si posložila da ću s tim živjeti. Bar ja tako mislim. Jednom kad imate ćeliju raka u sebi može se ponoviti za dvije, pet, deset godina ili nikad. Nadam se da će to biti nikad – poručuje.
Bolest nauči čovjeka onim doista bitnim stvarima, a to su obitelj, slavljenje života i doista živjeti dan po dan.
– Ne zamarati se glupostima, živjeti život i brinuti se za sebe. Postaviti sebe na prvo mjesto. Ponekad nam je to jako teško jer mislimo da smo sebični, a nismo. Poručila bih ženama koje dobiju poziv, a ne osjete ništa da odu na pregled, da ga ne odgađaju – zaključuje Gordana.
