REPORTAŽA IZ PROŠLOSTI: PROSINAC 2003. // ČUVAR NARODNOG BLAGA PREKODRAVLJA , VITALNI IVAN VEČENAJ, NIJE SAMO SLIKAR, ON JE VEDRINA I ŽIVOTNA RADOST IZ KOJE PROIZLAZI ENERGIJA I LJEPOTA OVOGA SVIJETA // Rođen sam isti dan kad i Papa, isti dan, isti mjesec

13:40h
0
Ivan Večenaj, 1982.

OVO JE RAZGOVOR S IVANOM VEČENAJEM NAPISAN U PROSINCU 2003. GODINE. FOTOGRAFIJE SU SNIMLJENE 1982. GODINE. VEĆINA JE SADA OBJAVLJENA PRVI PUTA.

– Ja uvijek slikam. Ja nikada dana ne propustim: danju slikam, a na večer malo pišem i tako mi dan prolazi. Više puta sam preokupiran. Prošli tjedan je Branka Šeparović snimala moja rad književni i slikarski, uz moju rodnu kuću je etnografska zbirka, pa je napravljena jedna TV emisija i o tome, usput malo Dravu, onda imamo jaslice u Goli. Evo, ovaj tjedan sam bio u Zagrebu, tamo je u etnografskom muzeju moja slika Narođenje, dvije zapravo, ali je jedna poslana u Pariz. I tako moji dani idu u tom pravcu – kaže Ivan Večenaj Tišlarov, živa povijest i institucija Podravine i Hrvatske.

Rođen je u Goli 18. svibnja 1920. godine. Iako je završio tek četiri razreda osnovne škole i po zanimanju je poljoprivrednik, on je slikar koji je svoj talent izrazio već na prvoj izložbi 1954. godine u Koprivnici. Nakon toga on i njegove slike obišle su svijet. Jednom je napisao:

– Naslikao sam mnogo toga i na staklu, i na platnu, pa i na papiru, i sve što sam naslikao ili nacrtao, bilo to lijepo ili ružno, vrijedno ili manje vrijedno, sve je to moj rad, moje djelo, te svaka slika ili crtež dio su mojega života.

Tu nije stao, pa je izdao sedam knjiga, osmu priprema, na dosad je natipkao na tisuće stranica, kao istinski narodni pripovjedač.

– Trenutno slikate na staklu, ili crtate na papiru?
– Baš slikam. Sad sam dovršio četiri velika evanđelista Ivana, Mateja, Martina i Luku, to su po metar velike slike, koje idu za van, za Italiju i nešto za Njemačku, to sam imao što čitavu godinu samo na tome raditi. Znate, ako se radi velika slika to oduzima puno vremena. S tim sam ciklusom sada gotov. Ja ih jesam povremeno slikao, jednoga, pa drugoga, ali ovo je baš ciklus, djelo s kojim sam se zabavljao čitavu ovu godinu. Sad sam prešao na nešto manjega i tako, znate kako je. Ovo je bilo naručeno, ne bi ja niti radio tako velike slike, znate da tako veliku sliku rijetko tko, dobro – netko da… No, oni su htjeli četiri moja evanđelista i ja sam se pobrinuo da to naslikam.

– Veliki majstori, dakle, i danas mogu plasirati svoje slike?
– Nema problema. Vidite: velike su to slike. Evanđeliste smještavam u svoju Podravinu, pa je Luka s lijepim kravicama, pa sa pticama, s anđelima, pa s lavovima, znate da svi evanđelisti imaju svoje simbole. I to traje čitavu godinu. No, dobro, bio sam malo i na moru. Imam i izložbe. Bila je i u Pečuhu, koju su pripremili naši Hrvati, Joža Generalić i ja, mi dva, a izložbu su otvorili mađarski i naš predsjednik, Mesić. U proljeće sam imao u Podravki akvarele i crteže. I tako, uz ova četiri evanđelista, bila mi je ispunjena čitava godina.

– Kad crtate: kad vam ‘dođe’? Niste zanatlija, sve ipak počinje iz glave i duše?
– Tako i je. Podravka me molila već nekoliko godina. Moje velike slike ne mogu krenuti van. Zato izlažem pastele, akvarele i crteže. Onda sam se primio i toga, no i u međuvremenu ja i radim puno akvarela, jer ljudi traže puno akvarela. Tako je bilo i u Mađarskoj, i Jožek i ja smo imali samo po jedan rad na staklu, drugo su bili akvareli i slično, znate, to je skopčano s prelazom granice, osiguranjem, na granici se treba dati polog, ali dobro: nek’ nas vide malo i Mađari.

– Zašto ste podijelili dan na dan kad crtate i noć kad pišete? Zbog svjetla?
– Da, zbog svjetla. Po noći nikada ne slikam. Ne, ne. Boje su druge. Potpuno su drugačije. Znao sam kad je na brzinu moralo nekome biti, pa sam radio malo i na večer, kod svjetla, iako imam jako svjetlo, ali na danu nisam bio zadovoljan. Nije to ta boja. Znate, noć je noć, a dan je dan. Zato po danu slikam, a po noći pišem. I godišnja doba imaju utjecaja na boje. Tako i dan. Trudim se da svaka slika bude dobra, nitko se ne mora bojati da ću mu ja napraviti lošu sliku, napravit ću kako najbolje znam i onako kako mi najbolje može uspjeti. Ništa ne radim na brzinu, jer tada pokvarim svoj imidž. Moram se pridržavati kvalitete. Ja bar mislim da na svakoj slici dajem samoga sebe, i to najviše što mogu.

– U takvom poslu vjerojatno nemate razmišlajnja: sad mi je dosta, sad ću uživati?
– Ne, stalno je sve u toku, kad je u pitanju rad, onda samo razmišljam o tomu što ću od sebe dati. A što se tiče godina, ne dolazi mi na pamet da stanem: koliko god mogu i dok mogu. Dok me sjećanje služi. Baš sada pišem svoje memoare. Znate da je toga jako, jako puno bilo i po svijetu, pa i dogodovština, pa moj put od moga djetinjstva pa do putovanja po svijetu, od jedne male kućice…

– Do pape?
– Pa do Pape, eto tako. Možda je i to vrhunac. Imam prijatelja u Švedskoj, bio je veleposlanik, koji mi je poručio: ”Večenaj, pa ja sam te našao više na internetu nego Papu”. Pa nek’ se čuje i nek’ se zna: pa mi smo pojava, mi smo pojava koju ne može nitko ni preskočiti, ni nimoići. Nikog iz povijesti ne možemo preskočiti. Sada pišem samo memoare, toga je jako puno, pa se na večer time bavim, ali to je moguće samo po zimi, preko ljeta večeri ni nema, ako je do devet sati dan, malo gledaš televiziju, malo putuješ, onda se ne možeš smireno niti posvetiti tomu. Dosad sam izdao sedam knjiga. I to je moj doprinos ovom kraju: rječnik, pa poslovice, pa povijest Prekodravlja, pa poezija, preko 60 pjesama, koje su zapravo poeme, nisu to četiri reda, nego po 15 stranica.

– Biografiju ćete sigurno dugo pisati?
– Pa ne znam hoću li je ove zime završiti, jer i to bi mogla biti knjiga od oko 500 stranica, to ne bude baš tako mala, znate, ja bih htio to opsežno napraviti, jer ima iz života puno anegdota, puno dogodovština, ima puno šala, pogotovo s Miškom Kovačićem nekada, svašta smo doživjeli.

– Je li vam netko pomaže u tome?
– Ne, sve sam. Pišem na književnom jeziku. Pojedine riječi jesu na kajkavskom. Iako sam izdao rječnik i dalje naiđem na nove i imam nove kajkavske izraze. Ja velim: da sam prepisivao onda bi bile sve obuhvaćene, ali kad sam ih zapisivao, onda promakne. Promakne i ono čime se svaki dan služimo: jedanput zato što nemam olovku, drugi puta nemam papira, treći put zaboravim, idem od crkve i netko u pajdaštvu nešto reče, ja do doma zaboravim, mislim na nešto drugo. Ima riječi koje sam preskočio i koje nisam zapisao. Vele mi: Del si Jendraš, a nisi del Jendrok.

– Kako ćete ilustrirati memoare?
– Fotografijama od Pape, pa do Grace Kelly, Yul Brinera, sve gdje smo god bili s velikim ljudima, pa otvorenja izložbi, pa ovo, pa ono, toga ima pomalo dosta, pa s velikim ljudima, ličnostima.

Ivan Večenaj ima 84 godine, tj. imat će za koji mjesec, ali, veli: duboko sam zagazio.

– Znate, ja sam rođen isti dan kad i Papa, isti dan, isti mjesec, istu godinu: 18. svibnja 1920. godine, samo ja dopodne, on popodne. To smo si rekli, to znamo. i rekao mi je da bi on radije bio – slikar. Znam se šaliti i reći da sam rođen prije podne kad je Bog dijelio slikare, a on popodne, dok je dijelio – pape. I tako je njega zapalo.

– Svakodnevno niste stalno u kući?
– Uvijek izlazim pred večer kad više ne vidim. Pa odem ja i na jedan sat u podne. Imam lijepi vrt i polje. Izlazim, izlazim, ne bi bilo dobro ni sjediti stalno, pa tko bi i sjedio, recimo ja sjedim već 40 godina i još dobro da izdržim.

– I oči služe?
– Pa i to: recimo imam naočale koje nisam mijenjao već 15 godina. Vid je na istome, ali za slikanje i čitanje moram imati. Vozim još danas i dobivam vozačke dozvole bez problema. Ali idem na ispit isto kao i svi mladi, i ono ispunjavam i čučim i ruke pružam. Zasada, dok mi ne drhće ni jedno, ni drugo, dotle mi daju.

– Znači, nema straha kad vas vide na cesti. Ne treba vikati: Pazi, ide Večenaj?
– Ne, ne ne – smije se – jedino nešto drugo. Veli: ja sam vas pozdravila, a niste mi… Ne, ja ravno gledam. Obraćam pažnju samo na svoj put. Preleti pokraj mene, pa veli: Pa ja sam vas pozdravil! Neki vele: Neću vas više nikada pozdraviti! Ja kažem, oprosti, ali ja vozim tako, osobito do dravskog mosta, pa ja gledam naprijed. Ne moram je biti kriv. Ima svakakvih vozača.

– Posjećuju li vas ljudi, traže li vas?
– Dolaze autobusima. Dolaze školska djeca, umirovljenici na izletu, pa đaci-svećenici iz teološke škole iz Đakova. Imam strpljenja. Moram imati. Nikoga ne smijem odbiti, svakome moram pokazati lijepo lice. Ima ugodnih, ali ima i neugodnih gostiju. Svake vrsti. Najgore je kad dođu nenajavljeni, to je malo neugodno, dođe ih 20-30 i što sad? Ha, dečki, gledajte kaj imate vidjeti, ali dok mi se najave onda se pripremim. Novinari? Eto, stariji se interesiraju. Mladi se ne uključuju. Nema interesa. Ne vidim više mladih, a to je šteta. Svako selo i kraj ima što reći. Meni nije bio fah pisanje, ali sam vidio da u Prekodravlje nitko baš ne zalazi prečesto, pa sam se ja malo primio toga. Ne bi ljudi znali da nije Pepelara, nego Sveta Elizabeta. Nešto ćemo poduzeti mi u Društvu Hrvatskog zmaja. Da se ostaci konzerviraju, to je još od Arpadovića, podrumi još nisu istraženi. To je moj dug Prekodravlju.

– Božić, Novo leto?
– Doma. Nekada smo išli, ili smo bili kod Miške Kovačića, ili smo kod mene bili. Svaki ima sada svoju obitelj. Ovo drugo – kaže na kraju Ivan Večenaj – nećemo o tome. Vrijeme ide dalje, politika ide dalje, o tome nećemo.

– Da ne pokvarimo.
– Da ne pokvarimo – nasmijao se stari mladić na kraju. Vedrina i životna radost iz koje proizlazi energija i ljepota ovoga svijeta viđena na Večenajev način.

Autor teksta i fotografija: Ivo Čičin-Mašansker

 

{vsig}slike-iz-proslosti/2012/10/121019-report{/vsig}

čitam...
Loading...