POSLJEDNJI ISPRAĆAJ

Ruža Šolaja: Ovo je sramota i špot kak se čoveka sahranilo, iz Doma kažu da su učinili sve što i inače kod smrti korisnika

Za tih 15 minut došel je župnik, grobari, zeli su lesa, odvlekli ga do groba, spustili i sahrana je bila gotova, veli Ruža.

12:58h
0
Foto: Ivan Balija
Ruža Šolaja // Foto: Ivan Balija

Pa ja sam lepše pokopala svog pekinezera koji na svom grobu ima cveće, nego oni ljudsko biće koje je kod njih živelo godinama – počela je priču Koprivničanka Ruža Šolaja, koju, baš kao i njenog supruga Nevenka Brckovića već danima muči način na koji je pokopan njihov obiteljski prijatelj Ivan Prvčić.

Pokojnika su upoznali pred nekoliko godina te su s njim s vremenom razvili dobar odnos. S njim bi, u društvu još nekolicine ljudi, redovito ispijali kave u Domu za starije i nemoćne Koprivnica gdje je Ivan živio godinama.

Ruža i Neno žive u zgradi preko puta, a njihovo je prijateljstvo izraslo pa ih je Ivan znao posjećivati i u njihovom vinogradu na Vinici.

Sve je funkcioniralo do pojave korone kada su se kave prorijedile.

– Malo smo se manje viđali, znal je s taksijem dojti k nama gore, družili smo se kol’ko smo mogli, kol’ko je mogel van. Neno je sad pred Uskrs s njim bil u dućanu, kupil mu je da ima, šunku, kavu, voće, kekse…na tome mu je bil neizmjerno zahvalan, čak je i suzu pustil – priča Ruža.

Suprug Neno vozio je Ivana kamo god je trebalo, na groblje, do knjižnice. Ivan je pak bio pravi fini gospodin koji nikada nije zaboravio Ružin rođendan, sjeo bi u taksi i došao na Vinicu u čestitare.

– Nisam ga vidjela tri mjeseca. Prvi smo put popili kavu onda kad su ih pustili van. To je bilo i zadnji put. U ponedjeljak prijepodne mi je zazvonio telefon i javili su mi da je Ivo umrl. Zanemela sam. Drugi dan su mi javili kad je sprovod – veli Ruža koja je očekujući da će na pogrebu biti gužva zbog propisanih mjera, supruga poslala samog na posljednji ispraćaj prijatelja.

Pogreb je trebao početi u 14.30, a već oko 14.50 ju je nazvao Neno, utučen zbog svega što se dogodilo.

Na ispraćaju su bila tek četiri grobara, župnik, Neno i dvije žene.

– Za tih 15 minut došel je župnik, grobari, zeli su lesa, odvlekli ga do groba, spustili, i sahrana je bila gotova. Suprug je došel doma, srce ga je bolelo jer su Ivana pokopali, a na grobu  nije bilo ni lampaša ni cveta. Da smo znali kupil bi tri bukete i lampaše. Ovo je sramota i špot kak se čoveka sahranilo – priča Ruža kojoj je prijateljica poslikala grob poslije sprovoda na kojem nije bilo ničega, samo zemlja nabacana na hrpu i mala košarica plastičnog cvijeća koju je ovdje, sada pokojnik Ivan, donio mami za Sesvete, a grobari ga stavili pod križ.

– Nije u redu, čovjek koji redovno plaća svaki mjesec 2800 kuna za dvokrevetnu sobu, da nije zaslužil jednog lampaša i ružicu – razočarana je i nesretna Ruža koja kaže da je za pokojnikom ostala samo kćerka koja živi u Nizozemskoj.

Lampaš zapalili u Domu

Ravnateljica županijskog Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica Željka Koluder-Vlahinja pojasnila je kako postoji protokol koji se slijedi u slučaju smrti korisnika.

U konkretnom slučaju, osoba je preminula u bolnici o čemu je obaviještena kćerka pokojnika koja je igrom slučaja tih dana bila u Hrvatskoj, no kako kaže ravnateljica, bila je izuzetno nezainteresirana za suradnju pa ni danas još uvijek nije došla po očeve osobne stvari.

Pokojnik je pokopan o trošku Grada Koprivnice koji će se po tom pitanju naplatiti nakon ostavinske rasprave.

– Tiskali smo osmrtnice i obavijestili o smrti, a svi koji su mogli doći su došli. Ni inače nemamo običaj odlaziti na pogrebe naših korisnika, a posebice ne sad u vrijeme korone. Lampaš se za preminule uvijek upali u prostoru Doma, tako je bilo i ovaj put – kratko je prokomentirala ravnateljica.

čitam...