100 godina Ivana Večenaja (Gola, 1920. – Koprivnica, 2013.), dio 1.

Snaga imaginacije, ustrajnosti i izvrsnosti Ivana Večenaja: Mene nitko nije učio, mučim se i sam sve rješavam, onako kako znam i kako mislim da je najbolje

17:15h
0
Ivan Večenaj pri slikanju (obiteljska arhiva) // ustupila: Petra Večenaj Živičnjak

„Mene nitko nije učio. Mučim se i sam sve rješavam, onako kako znam i onako kako mislim da je najbolje. Ja sam odsječen od sviju, daleko na mađarskoj granici…“1

Suočenima s vremenom obilježenim nesigurnostima, strahom i (samo)izolacijom, riječi otuđenja i osame Ivana Večenaja mogu zazvučati prilično prisne i bliske. Upravo stoga, ususret velikom jubileju, donosimo seriju tekstova koji će nas približiti svijetu i umjetnosti Ivana Večenaja – čovjeka koji unatoč brojnim preprekama, nedaćama i životnim izazovima koji su ga snašli, nikad nije odustajao od vjere u izvrsnost i vlastitu imaginaciju. U ovoj, već sada turbulentnoj 2020. godini obilježava se 100. obljetnica rođenja ovog svestranog umjetnika, formalno određenog kao pripadnika druge generacije Hlebinske škole iako je stvaralaštvo ovog pučkog erudita, ilustratora, vizionara i inovatora (koji svojim kreativnim impulsom obogaćuje (naivnu) umjetnost, književnost, leksikografiju i leksikologiju) puno šire i višeznačnije. Stasao u malom zaseoku, tijekom života neprestano je tragao za novim rješenjima, opirao se kalupima, iznenađivao osebujnim rješenjima koja su ga dovela do svjetskih uspjeha i priznanja.

Ivan Večenaj u vojsci, u svojim 20-im godinama (obiteljska arhiva)

Ivan Večenaj rođen je u pograničnom selu Gola 18. svibnja 1920. godine kao prvo dijete od šestero braće. Nakon završena četiri razreda osnovne škole prekida školovanje i pomaže roditeljima u brizi za braću. Unatoč tome, bistar um i marljivost pratit će ga tijekom cijelog života. U 15. godini počinje zarađivati za život tkanjem platna za bogatije djevojke.2 U isto vrijeme počinje crtežima dokumentirati vlastitu svakodnevicu. Već u prvim radovima očito je zanimanje za svijet oko sebe, selo i zajednicu što će potvrditi i kasnijim pisanjem, bilježenjem legendi, mitova i govora Gola te bogatim pjesničkim opusom. Krave se bodu (1939.) dokazuju kako prvi crteži nastali tijekom 1930-ih godina pokazuju čisti, sugestivni i sintezni izraz otkrivajući živost opservacije i istančano diferenciranje oblika.3 Sljedeće desetljeće odvodi ga u ratna zbivanja za vrijeme kojih podiže i vlastitu obitelj. Pritisnut egzistencijalnim brigama i problemima, nakratko zanemaruje slikanje. No već od 1950-ih njegov kreativni i vižljasti duh ga usmjerava na ponovno bilježenje iskonskog života sela gradeći kompozicije prema načelu adicije i slaganja elemenata te na bogatstvu i zgusnutosti detalja. U to vrijeme upoznaje i Ivana Generalića, Krstu Hegedušića i Leandera Brozovića, osnivača koprivničkog muzeja, koji mu omogućuje prvu skupnu izložbu u Koprivnici 1954. godine. Podsjetimo, izložba je upriličena nakon prve obnove Domoljuba kad izlaže zajedno s I. Generalićem, D. Gažijem, M. Kovačićem i F. Filipovićem. Ova poznanstva rezultirala su i njegovim izravnim sudjelovanjem u dogovorima za formiranje i gradnju Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama – čiji fundus čuva nekolicinu njegovih likovnih bravura zabilježenih u crtežu, grafici i slici. Pritom često koristi ptičju perspektivu koja mu omogućuje razvoj mnoštva događaja u dubinu kojima će pokazati i vještinu u stupnjevanju dubinskih planova slike čije pokušaje naziremo i u slici noćnog prizora iz iste 1954. godine – Trebljenju kukuruze. Ritmičnost kompozicije postiže vještim smještanjem skupina figura i izmjenom skupnih i individualiziranih figura. Tehniku prikazivanja proporcija pak svladava i uvježbava prikazom u različitim pozama, dok se u prikazu fizionomije većinom kreće od apstrahiranih formi prema portretno jasnijim crtama lica, očitoj u figuri koja je u direktnoj komunikaciji s promatračem. Različiti nanosi boje tvore različite teksturalne površine koje razigravaju kompoziciju. U tom razdoblju kolorit je uglavnom u tamnoj gami, razbijen akcentima toplih žutih tonova ili velikim površinama bjelina. U kasnijem stvaralaštvu će kontrast tamnih površina i iznimno jarkih akcenata postajati sve izraženiji.

Ivan Večenaj u vojsci, u svojim 20-im godinama (obiteljska arhiva)

Od 1960-ih godina počinje razdoblje zanatske izbrušenosti i sigurnosti, formiranje individualiziranog stila, temeljenog na iznimnoj ekspresivnosti i specifičnim kolorističkim rješenjima. Svakodnevne teme zaogrće u vibrantne, zasićene, tople i jarke boje (Zima), dok u portretima narušava proporcije, naglašava određene karakteristike do granica burleske, ističući prikaze tamnim pozadinama (Gušavost). I kad predočuje svakodnevicu svog zavičaja čini to iznimno slikovito, maštovito bez težnje za verizmom ili naturalizmom – naglasak je na imaginaciji fantastičnog kroz prizmu realnog. Svoje umjetničke poglede temelji na pučkim pričama koje upija još od djetinjstva prebacujući ih u zreloj dobi u originalan likovni izraz temeljen na stvaralačkoj slobodi. Postat će najpoznatiji kao slikar religioznih motiva koje će smjestiti u podravski krajolik te tako univerzalne teme „pripitomiti“, približiti lokalnoj zajednici (Raspeće). Znak prepoznavanja i bliskosti često je sadržan u prikazu pijetla, simbola svakog podravskog pejzaža, danas i prepoznatljivog motiva naivne umjetnosti, ali i simbola svjetla, ponovnog rađanja, amblemu Krista i njegova uskrsnuća kojim priziva prevlast duhovnog, zove na molitvu.1 Više o ovim virtuoznim ostvarenjima, vizionarskog pogleda i svojevrsnih predskazanja saznajte u sljedećem nastavku. Do čitanja!

Piše: Helena Kušenić


1 Usp. Isto, 128.

1 Gamulin, Grgo: Naivni slikari Hlebinske škole. Zagreb: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2019., 73.

2 Usp. Jelušić, Božica: Ljubav za lijepo i život plodni… (80-obljetnica slikara Ivana Večenaja). // Ivan Večenaj – Tišlarov. Katalog izložbe, 19. 5. – 19. 8. 2000, Galerija Hlebine. Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2000., 3.

3 Usp. Maroević, Tonko, Ivan Večenaj. Zagreb: Art studio Azinović, 1994., 86.

Ivan Večenaj, Raspeće, 1978., ulje/staklo, 820×760 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-212)
Ivan Večenaj, Krave se bodu, 1939., olovka/papir, 213×300 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-405)
Ivan Večenaj, Gušavost, 1959., ulje/staklo, 390 x 310 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-578)
Ivan Večenaj, Trebljenje kukuruze, 1954., ulje/staklo, 500×700 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB.422)
Ivan Večenaj, Zima, 1969., ulje/sekurit, 500×650 mm, vl. Muzej grada Koprivnice (MGK-HLB-4)

čitam...
Loading...