Zato braćo pijme ga

U vinu je spas

16:00h
0

Gemišt je nacionalno piće svake kuće i kleti u krugu 100km i možda bi trebalo razmisliti o njegovoj boljoj iskoristivosti.

Lutajući bespućima interneta naletio sam ovih dana na iznimno zanimljivu video reportažu u kojoj je glavni akter bio Dušan Kovačević, osnivač Exit Festivala iz Novog Sada. Exit je između ostalog dobitnik nagrade za najveći europski festival u 2014. godini te je jedan od najvećih srpskih brendova u kreativnim industrijama. Dušan je ispričao pomalo sentimentalnu priču o počecima tog festivala koji je izrastao na duhu vremena koji se pamti prema otporu režimu Slobodana Miloševića, priču čiji su nositelji bili novosadski studenti koji su aktivističkim promjenama pokrenuli lavinu koja se nezaustavljivo kotrlja i danas. Taj emotivni istup čelnika Exita naveo me na razmišljanje, ako je nekoliko studenata uspjelo pokoriti Europu i dovesti milijune novaca i posjetitelja u Novi Sad, da li je moguće nešto slično preslikati u mikro sredinu? Jesu li čuda moguća? Što mi možemo ponuditi u našem kraju?


Špancirfest je krenuo sada već daleke 1999. godine kao lokalna manifestacija koja je okupljala različite ulične performere i zabavljače ujedinjene oko profinjene priče baroknog Varaždina i njegovog Starog grada. Uz iznimno dobru programsku selekciju i raznovrsnu muzičku ponudu koja je od prvog dana zapela za oko i koncertnoj publici Zagreba, Špancirfest je postao festivalska zvijezda u Hrvatskoj i njegov razvoj podloga je za različite diplomske radove na temu turizma, kulture i event managmenta. Gradili su polako i strpljivo, stilski nisu podilazili kiču i jeftinim programima, nametnuli su taj barokni ljubim rukuhoch standard i uspjeli stvoriti nešto jedinstveno.

Koprivnica je vjerovala u projekt Renesansni festival, a upravo je ovih dana Renesansni dobio podršku Hrvatske turističke zajednice koja ga cijeni kao TOP događanje i financira s 200 tisuća kuna. Bilo je godina unazad kada te podrške nije bilo, međutim festival je svejedno progresivno bilježio rast ponude i posjećenost, a to je zaslužio jer se profilirao kao kvalitetno osmišljen projekt s kulturno-povijesnom pozadinom. Bez velikih muzičkih izvođača koji su uvijek glavni mamac za publiku. S idejom potpunog približavanja zapadnoeuropskom kulturnom krugu što će sigurno s vremenom prepoznati i sve veći broj inozemnih turista.

Gdje u tom društvu sjedi Križevačko veliko spravišče? Negdje na kraju stola, s nikim ne priča i zbunjeno promatra velike dečke kako se dogovaraju. Nažalost, daleko od prve lige manifestacija koje prepoznaje HTZ te izdašno financira. Ima li Spravišče priliku postati nešto više od lokalnog događanja? Drži se provjerenog recepta, rezultati su više manje jednaki, bez većih padova ili ozbiljnijeg rasta prihoda, ali u moru drugih događanja teško je isplivati ako nisi dovoljno autentičan, inovativan i zanimljiv. Iako valja istaknuti kako se unazad par godina Spravišče trudi u prvi plan gurnuti svoju najveću prednost – trodnevnu predstavu pomirbe purgera i šljivara. Upravo ta spelancija nosi taj autentični duh koja odvaja Spravišče od drugih sličnih događanja koja nude muziku, hranu i piće.

Manifestacija ima svojih uspješnih pričica poput večeri vina i čvaraka koje su zapravo samo dobar temelj za razradu još šire i kvalitetnije priče. Gemišt je nacionalno piće svake kuće i kleti u krugu 100km i možda bi trebalo razmisliti o njegovoj boljoj iskoristivosti. Da li to znači napraviti Gemištfest, Ulicu Gemišta, pozvati najbitnije vinare u Hrvatskoj i pojedince koji utjecajem i poznanstvima stvaraju javno mnijenje, nisam siguran, ali prilično sam siguran da treba riskirati s idejama koje se ponekad čine sulude, ali kad uspiju, tada se čine genijalne. Treba li možda vratiti pozornicu na Nemčićev trg ispred glazbene škole? Ima li dovoljno hrabrosti pokušati modernizirati cijelu manifestaciju i ukalupiti je u gradsku tradiciju i povijest? Sasvim je jasno da se 90% posjetitelja  s promotivnih fotki svodi na dva sata programa glavne pozornice. I tu je kraj, većina se kasnije razbježi kućama, noć je duga, a grad prazan.

Što kada bi se desetine tisuće kuna umjesto u zabavnu glazbu pop pjevača/ica uložilo u ozbiljan dnevni program, koreografiju grada, stand up komičare na terasama, predstave na neuobičajenim gradskim lokacijama, kreativnu promociju putem društvenih mreža, pozornicu kod crkve Sv. Križa koja je bila jako hvaljena prije nekoliko godina? Ima li hrabrosti riskirati izgubiti masovnost na nekoliko večernjih sati da bi dobio sadržajniji dnevni program? Postoji li hrabrosti odsjeći skupocjeni vatromet koji već desetak godina nije spektakularan prizor nego prazno bacanje love u nebo?

Exit je uspio okupiti mase oko društvenih promjena i pretvoriti to u svoju prednost na svjetskoj razini, u Novi Sad dolaze posjetitelji od Londona do Moskve, Špancir dugoročno promišlja o iskustvu svojih posjetitelja na tragu dobrih emocija kao svoje parole, Renesansni prenosi duh srednjevjekovlja, a nema niti jedan dvorac koji bi fascinirao ljude. Ima li Spravišče povodom svog 50. izdanja sljedeće godine – znanja, volje i hrabrosti osvježiti svoj koncept i krenuti putem drugih uspješnih primjera iz bliže i dalje okolice? Ili će ostati predvidljiva, napucana bižuterijskim štandovima, polušatorska manifestacija koja je zadovoljna sitnim kozmetičkim promjenama u programu i zadovoljava sama sebe svojim postojanjem.

 

čitam...