PSIHOLOŠKO PERO JEDNE MAME

Vičem, a nitko me ne čuje

Oštra verbalna disciplina definira se kao psihološka sila s namjerom da se djetetu nanese emocionalna bol ili nelagoda u svrhu ispravljanja ili kontrole lošeg ponašanja.

19:00h
0
Foto: Ivan Balija

Prije no što postanete roditelj teško je zamisliti da ćete vikati na svoju djecu. Pa mislim, na te male, slatke, nevine bebice. Eh, tada vaše bebice malo narastu, postanu predškolarci i počnu ispitivati vaše strpljenje i granice. I vrlo brzo skužite da i niste baš onaj savršeni strpljivi roditelj kakvog ste zamišljali.

E pa dižem ruku, ta sam!

Nalazim se u situaciji kada pregovaram s malom ženicom koja zvuči vrlo zrelo, ali u realnosti je sve samo ne to jer joj njezin mozak to ne omogućuje. I onda skužim kako je zbilja teško nositi se s malom verzijom sebe koja je odlučila pritiskati gumbiće za koje nisam ni znala da postoje. I zaboravljajući na sva svoja znanja i vještine, počinjem… vikati. Da, nisam iznimka kada je u pitanju ova najrasprostranjenija roditeljska sramota. Jer, budimo realni, nitko ne zna „pritiskati gumbiće“ kao naša djeca. Možda zato jer im mi pomažemo u instaliranju istih?

No, nema savršenog djeteta. Svi oni uzvraćaju, ignoriraju, tuku se s braćom, što znači da čak i najstrpljiviji roditelj može završiti vičući. Ipak, ova metoda nije bezazlena i nalazi se pri vrhu mojih istraživanja. Štoviše, vikanje je opasno i voljela bih da ovaj tekst bude ozbiljno primljen na znanje.

Zato se sada obraćam tebi, tebi kojem je to već navika. Zbog vikanja ne izgledaš autoritativno. Zbog vikanja izgledaš kao da si izvan kontrole i ne možeš upravljati sobom. Zbog vikanja izgledaš slabo. I glupo. Vikanjem pokazuješ da si nemoćan. Tvoje dijete je veće od tebe. Pogni glavu, posrami se. A zatim… oprosti sebi. I kreni ispočetka. Ti si taj sa zrelim mozgom, iskoristi ga.

Oštra verbalna disciplina definira se kao psihološka sila s namjerom da se djetetu nanese emocionalna bol ili nelagoda u svrhu ispravljanja ili kontrole lošeg ponašanja. Jednostavnije rečeno, vičemo na djecu kako bismo zaustavili ponašanje koje nam se ne sviđa tako da ih natjeramo da se osjećaju loše u vezi sa sobom ili onim što rade. A kako da se ponašaju dobro, kad se osjećaju loše?!?

Agresivna dernjava uzrokuje da se djeca osjećaju odbačeno i nevoljeno od strane svojih roditelja što rezultira snažnim negativnim efektom na djetetov pogled na svijet, obitelj i odnose općenito. Kada se roditelj odnosi neprijateljski prema djetetu, dijete postaje ljuće, ratobornije. Umjesto da se osjeća sigurno uz svoje roditelje, dijete počinje sumnjati u njih i osjeća potrebu da se obrani što često dovodi do lošeg ponašanja.

Vikanje uzrokuje anksioznost i depresiju zbog djetetovog uvjerenja da je “beskorisno”, “bezvrijedno” ili “inferiorno”. Dijete može postati pretjerano samokritično, niskog samopoštovanja.

Vikanje ne pomaže! Vikanje ne samo da nije učinkovito, već zapravo pogoršava stvari i stvara potencijalno dugotrajne psihološke probleme za djecu i šteti odnosima roditelj-dijete. Verbalna kazna uništava djetetovu spremnost da vjeruje svom roditelju. Želite li da jednoga dana dijete dođe k vama kada nešto zabrlja ili da se boji da će ga mama/tata „ubiti“?

Osim toga, kada vičete, dijete vas ne čuje jer je njegov mozak preplavljen neugodnim emocijama. U trenutku kada povisujete glas, aktivirate dio mozga koji je odgovoran za borba ili bijeg reakciju. Rezultat je suprotan od onoga čemu se nadate – vaše dijete se ili zamrzne ili se bori protiv vas ili bježi. Sve, samo ne sluša. Vikanje možda kratkoročno ušutkava dijete, ali dugoročno?! Vikanje ih uči da vas se boje, umjesto da razumiju posljedice svojeg ponašanja.

Naposljetku, kako biste se vi osjećali da dolazite na posao gdje šef svakodnevno viče na vas i nezadovoljan je vama?

Imajte na umu, djeca se ne ponašaju tako (loše) namjerno da bi nas isprovocirali, njihov mozak još nije sposoban za to. Djeca se ponašaju dobro kada mogu. Kada dijete dosljedno ne odgovara našim zahtjevima, ono se ne odlučuje namjerno ponašati loše. Samo se prilagođava nezrelom socio-emocionalnom sustavu koji je još u razvoju.

Zato, prestanite pokušavati upravljati i kontrolirati djetetovo ponašanje prije no što dijete razvije sposobnost za samokontrolu. Prestanite na djetetove „loše izbore“ reagirati vikanjem, udarcem ili time-outom kao da dijete može samo odabrati da se ponaša drugačije. Jer ne može. NE MOŽE. Potrebne su godine iskustva kako bi razvili tu sposobnost. Pogledajte samo sebe. Kada od djece zahtijevamo da kontroliraju svoje ponašanje prije nego su sposobna za to, nanosimo veliku štetu njihovom mentalnom zdravlju.

Vikanje čak mijenja strukturu mozga.

Ali… šteta je već učinjena. Vičem godinama. E pa sreća je u tome što je mozak plastičan – mijenja se, regenerira, stvara nove veze. Nikada nije kasno da promijenite svoje metode odgoja (a o njima koji drugi put). Teško je naljutiti se na nekoga tko se prema vama obraća s poštovanjem, jel tak? Poštovanje vodi povjerenju. Tako je to i s djecom.

A za kraj, utjeha. Vikanje je grozno, razarajuće, ali vikanje ne čini nikoga lošim roditeljem. Kladim se da većina roditelja viče jer su dobri roditelji – pa čak i moj tenisač (tko redovito čita, taj razumije). Jer žele učiniti bolje. Imaju određena očekivanja od svoje djece i frustrira ih kada ih djeca ne ispunjavaju. Trude se da njihovoj djeci ništa ne fali. Žele da im djeca kroče pravim putem. Osjećaju se loše jer ne mogu učiniti više ili osjećaju da nisu dovoljno dobri za svoju djecu. Pa i nije čudno da puknu s vremena na vrijeme. Na svu sreću, u svakom zdravom odnosu postoji ravnoteža između pozitivnih i negativnih trenutaka, a za svaki negativni trenutak potrebno je pet pozitivnih interakcija kako bi se ta ravnoteža zadržala. Pa zato, krenite…

A ja ću završiti izazovom: Sljedeći put kada vas ponašanje vašeg djeteta izbaci iz takta, umjesto da pomislite kako vas namjerno izaziva, kako je zločesto i samo želi skrenuti pozornost na sebe, upitajte se – „traži li možda moje dijete samo mene?“

čitam...
Loading...