iz dnevnika istraživača

VIDEO Divlji konji s Velebita koji jedu šipak

Konji su na Velebit dovedeni za vrijeme rata kada su služili za opskrbu hrvatskoj vojsci. Braniteljima su donosili streljivo i hranu, a nakon rata su ostali i namnožili se. U vlasništvu su nekoliko obitelji, ali žive kao potpuno slobodni i divlji.

14:30h
0

Jednog divnog jesenskog dana, baš nekako u ovo vrijeme, spavali smo kod u planinarskom domu kod Prpe, na srednjem Velebitu kod Baških Oštarija. Probudilo me divno jutro, maglovito. Magla je ublažavala oštre krške oblike ove planine, usput ga ukrasivši zlaćanom bojom. Kada se magla dignula, ugledao sam konja kako trčkara i pase na ravnijem dijelu. Polako sam mu se približavao dok je pasao travu. Primijetio sam uskoro da brsti šipak, i to slasno, što mu je ne samo poslastica, jer ti su crveni plodovi i izvor vitamina i minerala. Poslije sam se ispitivao, ovaj je konj tu bio prisutan danima, a da li je pobjegao od vlasnika, teško je reći. No, tu se udomaćio.

Najveće krdo konja bilo je na Libinju, južnom Velebitu, sa stotinjak grla. No, s vremenom im je broj pala, uslijed napada vukova i teških uvjeta života. Konji su na Velebit dovedeni za vrijeme rata kada su služili za opskrbu hrvatskoj vojsci. Braniteljima su donosili streljivo i hranu, a nakon rata su ostali i namnožili se. U vlasništvu su nekoliko obitelji, ali žive kao potpuno slobodni i divlji.

Život na Velebitu konjima nije lagan. Ovdje vladaju sile prirode. I usred ljeta, noći su hladne, a pogotovo kada zapuše bura, a Velebit je poznat po ovom hladnom i silovitom vjetru. Teško se kretati, jer prevladava krš, s rijetkim udolinama i poljima s mekšom zemljom i s travom. Nadalje, tu su vuk, ris i medvjed, velike zvijeri koje su uvijek gladne, a pogotovo su ugrožena ždrebad. Treba paziti da se ne stane na otrovnicu poskoka čiji bi ugriz bio vrlo ozbiljan. Na Velebitu nema mnogo tekuće vode pa se valja dobro snalaziti s žeđi, a ni trava nije previše hranjiva te je usto i kisela.

čitam...
Loading...