PRSTI U PEKMEZU

Vrati se kući, sine!

Ono što zovemo balkanskim mentalitetom eufemizam je za sjeme zla posijano od konjokradica s Divljeg zapada, HZD-ovaca s dvije putovnice i jednim Bogom.

19:30h
0
Foto: Ivan Balija
Admir Sinani // Foto: Ivan Balija

Ulovljen s prstima u pekmezu, ako je vjerovati medijima, Župan Međimurski je propjevao. Možda mu vokal nije razini međimurskog ptića Josipa Katalenića, ali ispolirana studijska snimka bila je dovoljna da službenici USKOK-a stvore novu zvijezdu na obasjanom korupcijskom nebu. Matija se baš jeftino prodao, navodno za dva nebitna radna mjesta i 10 tisuća kuna. Pa to je malo bolji bicikl s mekšim sicom i kvalitetnijim kočnicama.

Na fejsbucima kao gljive poslije kiše bujaju grupe i komentari podrške za Posavca. Mato je fakat omiljen od Preloga do Svetog Martina na Muri pa ne čudi kad na susjednom portalu anketa pokazuje da bi mu čak 80% ljudi ponovo dalo glas za župana. To vam je ona floskula „nek je krao, svi to rade, ali je nekaj i napravil“. Na kraju dana čovjek bude i heroj ako za odvjetnika uzme Roma iz Pribislavca i plati mu deset somova za usluge obrane.

Ono što zovemo balkanskim mentalitetom eufemizam je za sjeme zla posijano od konjokradica s Divljeg zapada, HZD-ovaca s dvije putovnice i jednim Bogom. Utkao se taj mentalitet džepara i sitnih prevaranata u društveno uređenje ovih prostora do te mjere da ste glupi ako ne uzmete sebi nešto. Ako vi nećete, uvijek ima onih koji hoće. Nažalost, narod je otupio od ukradenih silnih milijuna i danas parsto ili tisuća kuna izaziva podsmijeh.

U državi gdje je status narodne legende moguće doseći vulgarnim psovkama i antidatiranim ugovorima (Zdravko Mamić), bolesnim psihopatskim umom (Ante Pavlović) ili primitivnim ispadima na rubu srednjovjekovnih ideja (Ljubo Ćesić Rojs i Vuco), teško se oduprijeti serviranom jednoumlju kad vas maltretiraju na svakom koraku, počevši od škole do bolnice.

Utjelovljenje tog mentaliteta nalazimo kod Bandića, pokojnog đurđevačkog počasnog građanina. Suđenja, afere, alkohol, šovinizam, sve su mu oprostili, suze prolili, molitve izmolili. Pamte se kamere na jutarnjem trčanju, pamti se stisak ruke. Pamti se pas Rudi i umjetni kaj. Za primjer može poslužiti i anegdota s gostovanja na sada već bivšoj stojedinici. Nezadovoljna slušateljica u eter mu je sasula probleme oko rupe na cesti, a Milan ekspresno, uživo u programu uzima mobitel i zove u Holding neke od svojih poslušnih terijera. Tjera ih na teren, riješava problem i vraća se nazad među Fendi namještaj.

Iscurilo je nešto transkripata od Posavca. Spominje bistru i komunikativnu pravnicu, da bi je trebalo zgurati. Zvuči autentično, zar ne? Kao da slušate prosječan razgovor nekog brkatog gradonačelnika kojem svakodnevno prilaze ljudi. S idejom o zapošljavanju, naravno.. Možda ste i sami bili u toj akciji, pitali jel ima kakav posao za, kćer, sina, brata, vas? Pa to nije ništa novo ni slučajno, takve molbe dolaze od potpunih stranaca s ceste, a kamoli neće od interesno premrežnih ili rođački povezanih pojedinaca. Znate kak se veli „tko laže, taj i krade, tko krade taj i ima. A tko ima, budi mu prijatelj“ Vrati se kući, sine Edipe, sve ti je oprošteno.
Mama.