Des Mozges

Zašto je križevački turnir u malom nogometu uspješan sportski projekt

12:30h
0

Bile su to devedesete. Haklalo se u Križevcima tada na popularnom Bukvićevom igralištu, mali nogomet na asfaltu poznatom i kao ubojici koljena. Nitko nije mario za ozljede, nije bilo interneta pa nisi mogao probuditi hipohondra u sebi, a super fensi tenisice bile su tada adidasice universalke.

Postojao je tih devedesetih jedan turnir u ljetnim danima, na njemu su se nadmetali bircevi, kvartovi i gradske ekipe pune odličnih igrača. Nisam siguran je li to neki početak organiziranog turnirskog malonogometnog natjecanja, ali meni se usadio u glavu. Neki igrači su španali veliki nogomet, uglavnom u NK Križevcima, oni su sijali strah i trepet protivnicima jer su bili puni snage i učenih poteza. Ali poznavao je taj turnir i prave samouke ulične mahere, udarače i lucidne tehničare. Bio sam klinac, ekipa oko mene također kolege klinci, a svi zaluđeni nogometom i tom uličnom pričom i turnirom. Sjetit će se neki sigurno atmosfere dok je igrao kafić Paradox, pomalo na lošem glasu kao okupljalište alternativaca.

Ipak, bile su to devedesete, Križevci su mogli doživjeti uživo prve natruhe punk rock subkulture, a na bukvu dolazi navijačka ekipa oboružana bubnjevima i legendarnim dimnim bombama sastavljenim od ping pong loptica i folije. Na golu je bio legendarni Pelin koji je bio križevačka inačica Higuite u svijetu malog nogometa, čovjek koji se bacao za loptom po asfaltu i patentirao neke svoje sulude golmanske poteze, dodavanja rukom kroz noge i sl. Gradski ikona i lik Tomo JR okretao je brojeve popevši se na vrh oldskulerskog ručnog brojčanika. Ne sjećam se najbolje svih detalja, davno je to bilo, ali pamtim fanatično bodrenje prepunog igrališta, nervozu i sporadične incidente, dobar nogomet i ono najvažnije – atmosferu zajedništva kojoj je možda kumovao i duh devedesetih.

Vratimo se ipak u današnje vrijeme. Iskreno, pojma nemam ima li ova crtica iz povijesti veze s današnjim malonogometnim turnirom, ali kao da mi taj osjećaj prošlosti nameće tu romantičnu vezu, energija uličnog nogometa devedesetih kojom su Križevčani bili inficirani kao da se uspjela zadržati u gradskom identitetu i stvoriti preduvjete za pozitivan razvoj ovoga što imamo danas.

A kako je na samo lijep način križevački turnir u malom nogometu zakoračio u svoju punoljetnost. Krcate tribine, dobro raspoloženje križevačke publike koja je po dobrom starom običaju počela navijati za autsajdera i sportska neizvjesnost do zadnje sekunde. Finale koje je u regularnom dijelu završilo neriješnim rezultatom pa se pobjednik morao odlučiti penalima. Red golova, promašaja, golmanskih obrana i posljednji udarac za pobjedu koji je bio uspješan. Scenarij koji niti sami organizatori ne bi bolje osmislili.

Turnir je zaista bio odličan, od sportskog pa do organizacijskog dijela. Sportski je to događaj koji ima glavu i rep, izgradio je prepoznatljivost među ekipama i igračima koji dolaze iz cijele Hrvatske, a bogat nagradni fond sigurno je jedan od najvećih mamaca. Moram priznati kako sam ga intimnije doživio u mlađim danima, razrogačenih očiju gledajući Velikog Žutog kako se zajebava s protivničkim ekipama, frajer bi uzeo loptu od svog golmana i rolao do suparničkog gola. Oduvijek su poznate face malog nogometa dolazile u Križevce, majstori poput Josipa Palića, Patrika Drndića, Edina Dervišagića, Roberta Grdovića, Hrvoje Štroka bili su mamac za posjetitelje i podizali su rejting turniru.

Čestitam ovim putem svim sportskim djelatnicima koji su uspjeli od ovog sportskog projekta napraviti uspješnu i prepoznatljivu priču koja stoji uz bok Kutiji Šibica, najpoznatijem brendu malog nogometa u Hrvata. Kad na finalu, pred punim tribinama, Dražen Kemenović, voditelj škole nogometa u nogometnom klubu Križevci, krene brisati parket, jasno vam je da su izbrisane granice i ta brza, instinktivna reakcija zapravo otkriva koliko je truda, ali i emocija unešeno u uspješnost turnira.

Želim pohvaliti izvrsne turnirske web stranice, redovito ažurirane, pregledne i kvalitetno napravljene s dobrom arhivom podataka. Isto tako, treba i ukazati na tragičan razglas koji je stacioniran u dvorani, krčenje je bolno za uši i žalosno je da se različiti organizatori moraju snalaziti na različite načine premostiti probleme s ozvučenjem. Ali moram priznati da je kvinovsku We Are The Champions bilo prekrasno čuti, s kojeg god razglasa svirala, dok su pobjednici slavili zagrljeni s navijačima..

čitam...