ČUVAJMO OKOLIŠ

Zgrožena količinom plastike u svom domu, Helena Hećimović krenula u misiju Neću plastiku. Sve što kupuje stavlja u svoje višekratne vrećice, no neke su stvari nemoguća misija

Ne gajim iluzije da mogu nešto puno napraviti, da mogu promijeniti svijet, no vodim se onom: budi promjena koju želiš vidjeti, rekla je Helena.

17:00h
0
Helena Hećimović // Foto: Ivan Balija
Helena pri kupovini voća, povrća, salama i za što god joj se ukaže prilika koristi svoje vrećice // Foto: Ivan Balija

Koprivničanka Helena Hećimović široj je javnosti poznata po svojim mnogobrojnim angažmanima u radu društvene zajednice, među ostalim i kao aktivistica ekološkog Društva Koprivnica. Ekologija je u njenom fokusu gotovo cijeli život, a jedan poseban, obiteljski projekt, Helena i suprug joj Davor, počeli su u svome kućanstvu provoditi prošle nedjelje, zgroženi količinom plastike koja svakodnevno cirkulira u njihovom domaćinstvu te završava u žutoj vreći namijenjenoj otpadu takve vrste.

U nedjelju je tako Helena pratitelje na svom Facebook profilu obavijestila da počinje s provođenjem projekta Neću plastiku!

– Gledajući količinu plastike koju proizvodim, svjesna sam da recikliranje nije dovoljno: samo njime se neće smanjiti količina plastike koja neizostavno završi u prirodi. Treba smanjiti njeno korištenje. Znam da to nije lako i često ne ovisi o nama. Zato ću do kraja ožujka bilježiti što sam kupila i kako sam/ako sam izbjegla kupnju plastike – poručila je Helena svojim pratiteljima na fejsu te ih pozvala da joj se pridruže.

Sve ide bez problema, ali sir i pašteta teško

Prvog je dana tako u svoju košaricu ubacila malo mrkve i zelene salate, a do doma ih je transportirala u vrećici koju je ponijela sa sobom u trgovinu. Kupila je i sir za njenog Davora koji je ipak bio omotan u nekoj vrsti plastike.

Helena Hećimović // Foto: Ivan Balija
I cvijeće sije u razgradive kutijice // Foto: Ivan Balija

Drugog je dana izazov za nju bio još veći. Krenula je na koprivnički Plac.

– Povrće bez brige, sve ide u naše višekratne vrećice. Meso u prodavaonici piletine – bez problema mi naše ljubazne prodavačice stavljaju u moju višekratnu vrećicu. Jedini problem- sir i vrhnje. Vrhnje – mijenjam svoju flašicu za njenu, to je ok. Ali sir ne može. On ipak mora biti u plastičnoj foliji – podijelila je dojmove.

Iz kupovine drugog dana naučila je da kada ne možeš izbjeći plastiku, onda koristi onu koja se može višekratno upotrijebiti.

– A paštetu nisam kupila, nego ću je napraviti sama. Da, više posla i vremena, to si mnogi ne mogu priuštiti – zaključila je.

Treći je dan isto tako pred nju donio nove izazove jer je u nabavku namirnica krenula u susjednu trgovinu.

Ljubazna prodavačica stavila joj je hrenovke i meksičku pitu u višekratnu plastičnu vrećicu koju je donijela sa sobom. Sol je kupila u papirnatoj kutiji.

Kompot je bio u limenci, no s obzirom da nije mogla djeci odbiti rođendansku želju, a istoga na jesen nije sama spremala, kupila ga je.

Helena Hećimović // Foto: Ivan Balija
Mlijeko je najveći problem, danas ga je gotovo nemoguće naći u nekoj drugoj ambalaži osim plastike // Foto: Ivan Balija
Mlijeko bez plastike  – nemoguća misija!

Mlijeko se u cijeloj toj priči pokazalo kao najkompliciranija stvar za nabaviti, a da nije pakirano u plastici ili tetrapaku.

– Nemoguća misija – tu nema pomoći. Kupujem zato veće pakiranje, da dulje potraje.

– I onda – baš sam zgriješila! Susjedov pas me čeka na ogradi, a zaboravila sam nagradicu staviti doma u džep. To sam mogla izbjeći, ali njemu ne mogu na oči praznih ruku, oprosti mi planeto! – poručila je Helena koja je psa razveselila poslasticom koja je protiv njenih pravila, do odmatanja bila omotana plastikom.

Četvrtog je dana u čast našoj planeti počela sa sjetvom cvijeća na terasi.

Petog dana zaključak je da je jako teško naći osnovne namirnice koje nisu u plastici.

Prodavačice joj namirnice stavljaju u njene trajne vrećice

– Pomažu jedino moje trajne vrećice u koje prodavači, malo začuđeni, više-manje oduševljeni, stavljaju meso, salamu, meksičku pitu za mog Matu…ali! Kako kupiti role papira i WC papir? Sve je u plastičnim vrećama! Možda jedino da se kupi na veliko pa je onda samo jedna plastika za neko vrijeme…?! Uglavnom, teško – iznijela je svoje dojmove.

Reakcije na ovaj projekt stižu joj sa svih strana svijeta i sve su redom pozitivne, a javljaju joj se ljudi koji potaknuti njenim primjerom pokušavaju krenuti tim stopama.

Helena nam je u kratkom razgovoru otkrila kako ovakvo ponašanje, odnosno način življenja, iziskuje dosta napora, vremena, truda i razmišljanja.

Helena Hećimović // Foto: Ivan Balija
Vreća za smeće nakon 30 dana projekta sigurno će biti praznija, uvjerena je Helena // Foto: Ivan Balija

– Jednostavnije je doći u trgovinu i sve kupiti na licu mjesta pakirano onako kako je. Razumijem mlade, pogotovo majke koje u današnjem kroničnom nedostatku vremena, kad jure kući s posla nemaju vremena za takve stvari nego jednostavno stanu u trgovini pa kupe i salatu koja je već očišćena i narezana. No, mi stariji, imamo vremena za puno više toga, pa i za čišćenje salate. Znam se razljutiti kad vidim da žene, umirovljenice, uopće ne vode brigu o tome, nego koriste one jednokratne plastične vrećice bez razmišljanja. U jednu vrećicu stavi dvije banane, u drugu dvije jabuke…a mogla je od doma donijeti svoju platnenu vrećicu. Sve je stvar dobre organizacije i malo dodatnog razmišljanja. Mladi bi mogli probati vikendom, barem dio plastike ponovo koristiti, a mogu i napraviti neki plan za tjedan dana unaprijed – veli.

Stranci su oduševljeni što mi još živimo u bliskom kontaktu sa zemljom

U dom obitelji Hećimović često svraćaju ljudi s raznih strana svijeta koji redom ostaju oduševljeni i iznenađeni kako Koprivničanci još uvijek imaju tu rijetku priliku živjeti u bliskom kontaktu sa zemljom.

– O tome ne razmišljamo, ali je tako. Najbolje se to vidi na našem Placu gdje rado kupujem. Kada je jedan naš gost iz Arizone nogom kročio na našu tržnicu mislio je da se nalazi u raju, nije mogao k sebi od ljepote koju je gledao. Tako evo ljudi vide ono što mi sami ne vidimo – priča ona svjesna da ništa u životu ne može biti savršeno, ali od nekud se mora krenuti.

Puno više nego odrasli s očuvanjem okoliša i recikliranjem otpada upoznati su naši najmlađi, polaznici vrtića i škola, no put od teorije do prakse nije baš lagan, a finalni bi poticaj trebao doći od roditelja.

Budi promjena koju želiš vidjeti

Helena je krenula u ovaj projekt ne bi li pomogla sama sebi, da osjeti to zadovoljstvo kako je i sama pridonijela da količina odbačene plastike na koncu ipak bude manja, a vreća u koju je odlaže nakon 30 probnih dana, bude barem u pola praznija.

Ne gajim iluzije da mogu nešto puno napraviti, da mogu promijeniti svijet, no vodim se onom: budi promjena koju želiš vidjeti. Nakon svega par dana provođenja projekta shvatila sam da se plastiku iz naših života ne može u potpunosti eliminirati, ali se njene količine mogu u velikoj mjeri reducirati. Ljudska rasa pretjerala je u svakom pogledu, a na svakom od nas je da sam pokuša nešto promijeniti – rekla je na kraju.