Križevački sport nema profesionalnih klubova. Sreća je u to u nesreći za sve djelatnike, aktivne sportaše i građane rekreativce, za sve ljubitelje sporta općenito.
Nesreća se krije u onoj emotivnoj želji da budete najbolji, da se borite za pobjedu, da igrate s najvećima. Sreću spominjem iz razloga što bi profesionalni pogon u vrlo kratkom roku pao u ogromne dugove, raspuštanje momčadi i gašenje kluba. Izlizani scenarij hrvatske svakidašnjice.
Križevci kroz gradski proračun u sport ulažu oko 1,8 milijuna kuna koje dodjeljuju Zajednici sportskih udruga na čijem čelu stoji predsjednik Josip Šikić, bivši ravnatelj križevačke gimnazije i predsjednik košarkaškog kluba Radnik. U Zajednici sportskih udruga zaposlen je kao glavni tajnik bivši nogometni sudac Draženko Kovačić koji je glavni operativac križevačkog sporta.
Ukratko, proračunska lova za sport je doista mala ako usporedimo s nekim drugim gradovima koji izdvajaju i do četvrtine proračuna, oko pola milijuna kuna ide na stručni rad u sportu, samim klubovima ide 800 tisuća kuna dok na održavanje sportskih objekata i terena odlazi 140 tisuća kuna. Kad sve te iznose podijelite na dugih 12 mjeseci, dolazite do mizernih mjesečnih suma s kojima bi sport trebao preživjeti.
Pamtimo super optimistični pokušaj križevačkog poduzetnika Gorana Delića koji je 2008. s nekolicinom entuzijasta osnovao KK Križevci, a već 2011. godine klub je ušao u A1 ligu, plaćalo se iskusne prvoligaške igrače poput Ivana Grgata, dovodilo mnoštvo igrača iz cijele Hrvatske i navodno se radilo o desecima tisuća kuna mjesečno za par igrača. Delićevo poslovno carstvo upalo je u probleme, prekinut je dotok živog novca, a košarkaški klub ubrzo je ukinuo seniorsku momčad i ostao funkcionirati jedino kroz školu košarku za mlađe kategorije.
Nogometni klub Križevci imao je svoju fazu rasipničkog ponašanja. Dugi niz godina talentirani igrači mlađih kategorija bili su na ledu, bez prilike u prvoj momčadi u kojoj su stolovali frajeri koji su dovođeni sa strane i koji su ubirali svoje lijepe honorare o kojima i danas možete slušati šank tračeve. Jedni su prestali igrati nogomet, drugi su otišli igrati za lokalne županijske klubove, a nekoliko je generacija potrošeno iako talentiranih pojedinaca nikad nije manjkalo. Manjkalo je zato hrabrosti, pameti i jakih sportskih ličnosti s iskustvom. Druga liga, treća liga, županijske lige, NK Križevci prošli su sito i rešeto, ali strateškog promišljanja i vizije kluba nikad nije bilo, neki su se ismijavali iz legendarnog Antuna Bednaića, ali njegovo ustrojstvo mladih selekcija uvijek je bilo na razini i puno jačih klubova. Iako je i on imao svoje favorite, od onih na terenu do roditelja na tribinama. Lijepo je danas gledati mladu nogometnu momčad koja se bori za sebe, svoj grad, prijatelje na tribinama, bez novaca i bez skupih trenirki, šuškavaca i besplatnih kopački.
O atletskoj stazi ispisani su eseji. U gradu olimpijca Branka Zorka i uspješnog atletskog kluba nitko nije uspio smisliti način da se uredi nova atletska staza, o nekakvim donacijama i pokušajima slušamo godinama. Čeka se HOO, atletski savez, grad Križevci, donacije poduzetnika, svatko se izvlači na drugog, ali staze nema. Rukometni klub KTC počiva na istoimenoj firmi i obitelji Katavić. KK Radnik temelji se tradiciji basketa, na iskustvu Ante Tomasa, dugogodišnjeg košarkaškog radnika i profesora tjelesnog u gimnaziji, čija se dvorana koristi za treninge i utakmice. KK Radnik odgaja djecu i mlade bez suludih ambicija o prvim ligama i čini se kako je taj put ipak pobijedio put kojim je krenuo KK Križevci.
Upravo u tom smjeru ide i zaključak ove kolumne. Gdje se vrti lova u sportu, ljubav nestaje u trenu. Koja je uopće svrha plaćanja sportaša u amaterskom sportu gdje je krug profitabilnosti zapeo već na prvom koraku, gdje roditelji nemaju za plaćanje članarine, a kamoli za nekakvu kupnju ulaznica na utakmice? Zar nije kvalitetnija opcija osposobiti infrastrukturu za djecu koja ulaze u sport i koji će na koncu igrati besplatno za bilo koji križevački tim kad shvate koja je to ljubav? O sportašima izvan timskih sportova bespotrebno je pričati, uglavnom u njih ulažu roditelji. U timskim sportovima koja broje najviše poklonika i čine masovnost, rezultat bi stvarno trebao biti sporedan, isto kao i novac. Na prvom mjestu trebao bi se naći odgoj, sportska kultura, zdrav život, trening i druženje s vršnjacima. Kad dođete do seniorske razine, izlazite kao prilično izgrađen čovjek ako ste prošli kvalitetnu trenersku selekciju kojem je sport pružio jako puno, a ništa ne tražite zauzvrat.
