Chefovi danas odlaze iz Petrinje, javio nam se Slavko: Ljudi su me zaustavljali i plakali, kuhamo im posljednji obrok od srca i duše

Danas nam je bio zadnji dan. Našli smo se rano ujutro, sve je bilo tako tiho i spokojno. Vidjela se ta tuga kuharima u očima, počinje svoju priču križevački kuhar Slavko Švagelj, koji je od prvog dana potresa dio ekipe chefova u Petrinji.

– U 9.30h je došao predsjednik Milanović i zahvalio se svima nama na krvavom poslu koji smo odradili i uputio nam lijepe riječi. Dočekali smo ga s rakijom i zajedno smo svi nazdravili, malo smo popričali – prepričava Slavko njihov posljednji dan u Petrinji, gdje već dva tjedna kuhaju za sve kojima treba topli obrok.

– Ne znam sto reći, mnogi kuhari i volonteri se nisu više vratili zadnji dan, jako su tužni jer nismo više skupa i više nema te naše zajednice, tog našeg ritma. Naše svako jutro, naše veselje kada bi dolazili, grlili bi se i bili veseli jer znamo koliko smo tu za sve ove divne ljude u Petrinji. Znamo koliko ćemo napraviti u danu i podijeliti hrane, ali i vratili smo ljudima tu neku pozitivu, iako su u strašnom potresu izgubili većinu – priča nam on svoje pomiješane osjećaje.

Dodaje kako ga je danas par ljudi zaustavilo i plakali su jer neće više biti s njima.

– Jako su se vezali uz nas, kažu da smo im donosili neku toplinu. Jedna me starija žena toliko blagoslivljala i sve nas koji smo radili, da budemo i ostanemo dobri i da nas dragi Bog čuva. Ne znam, pomiješane su mi emocije. Jako smo zavoljeli Petrinju, iako nije naš grad. Jako smo zavoljeli ljude, svaki dio njihove tuge, boli, razumijevanja, razgovora i  naša smijanja. Kako ovako otići, a da te srce ne zaboli – pita se on.

Kaže da su s ljudima već izgradili neki odnos, a uz hranu su im dali i ljubav.

– More tuge, ali i ponosa je tu, jer smo učinili jako puno za sve njih. Kuhamo im posljednji obrok od srca i duše, ali ne i zadnji – kazuje Slavko te svima poručuje: “Imat ćemo vas u mislima, a sve naše divne trenutke nam ne može nitko oduzeti. Zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pomogli i što su odvojili vrijeme. Svatko tko je bio nosit će u sebi slike palog grada koji će se dići kao Feniks iz pepela i bit će još ljepši, vjerujem u to! Samo da nam oni ostanu dobro i da ljudi postanu općenito bolji. U to moramo vjerovati. Hvala!”