Kao roditelj odmah vidiš da je tvoje dijete drukčije. S dvije godine nije baš ništa govorio, skrivao se pod stol, čak je htio u frižider i nije se odazivao – priča majka Martina.
Josip (8) ide u prvi razred. Uz sebe u školi uvijek ima asistenticu i dok jedan dan prođe relativno dobro, zaredaju se dani kad ne može na miru sjediti ni sekunde.
Josip ima autizam. Smetaju mu zvukovi, velike grupe ljudi, ne komunicira puno i stalno je u pokretu.
Josip od vas traži samo da ga prihvatite baš onakvog kakav je. Dječaka koji je isti kao i ostala djeca i voli se igrati i spuštati na tobogan.
Tijekom našeg razgovora s njegovom majkom Martinom Sočev iz Koprivnice, morali smo svi zajedno hodati, jer je on htio u park i na tobogan, baš kao i njegovi vršnjaci.
– Kao roditelj odmah vidiš da je tvoje dijete drukčije. S dvije godine nije baš ništa govorio, skrivao se pod stol, čak je htio u frižider i nije se odazivao. Otišli smo svom pedijatru, no on je rekao da je sve u redu te smo na svoju inicijativu tražili odlazak u dječju polikliniku Suvag – priča Martina.
Tako je sve počelo. Nakon niza pretraga, dijagnoza je bila da mali Josip ima elemente autizma.
– Liječnici ne žele reći da ima autizam prije nego dijete navrši pet godina. Tako da smo dijagnozu onoga što znamo već dugo vremena, dobili tek prije godinu dana – objašnjava Martina.
Nakon Suvaga pretrage su nastavili na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu, a Martina kaže da ni trenutka nisu zavaravali sami sebe i problem skrivali pod tepih.
– Ne znam kako da vam to opišem. Kad čujete da ima elemente autizma, sruši vam se cijeli svijet. Krenete čitati sve do čega dođete. Apsolutno smo se tome posvetili, svašta naučili, educirali i puno toga ne bih nikad ni saznala da je on zdrav. Danas vidimo da je Josip napredovao i da se trud isplati – priča Martina.
Prestala je raditi prije četiri godine, jer Josip zahtijeva 24-satni angažman, no status roditelja njegovatelja nije dobila.
– S time se borimo, sada sam uložila žalbu. Josip vizualno izgleda kao i sva druga djeca i njima nije jasno da ga ni sekundu ne mogu ostaviti samoga. On nema strah od ničega i bez razmišljanja bi otrčao pod auto, bez da se odazove na naš poziv – kaže Martina.
Josip priča malo, većinom uz vizualnu kominakciju, tj. sličice, a uglavnom izražava svoje potrebe te će reći kada želi sok ili kao sada, tobogan.
– Primjerice, iz škole ne mogu od njega dobiti nikakvu povratnu informaciju kako je bilo i što su radili – objašnjava Martina.
Što se tiče reakcija drugih ljudi, Martina kaže da je više problem u odraslima, nego u djeci.
– Djeca mu pristupaju. Ne možeš im reći bolestan je, jer onda misle da ima temperaturu. Djeci kažemo da je on isti kao i oni, samo ne govori i oni ga bez problema prihvate. Prijatelji starijega brata Petra (9) uvijek se s njim igraju kada dođu – ističe majka.
No s nekim je roditeljima to druga priča.
– Stariji su znali reći djeci da je retardiran pa me on pita što to znači. Meni je to strašno. Svoju djecu učim da budu prema svima isti. Stariji sin je imao najboljeg prijatelja Roma. Bila sam time oduševljena, jer znam da sam ih dobro odgojila – kaže ona.
Objasnila je da se Josip boji zvukova, primjerice fučke, ptice, a na njega posebno utječu promjene vremena. Strahuje i od većih skupina ljudi i nije mu se lako uklopiti.
-Prošli tjedan smo prvi puta bili u kinu i izdržao jer je smo gledali Kung Fu Pandu – smije se Martina.
Dodaje da odlazak u kazalište još nije došao na red, a danas se nije usudio ući u knjižnicu, jer se tamo održavala igraonica i bilo je prebučno.
Martina je povodom Svjetskog dana osoba s autizmom poručila svim roditeljima da se pokušaju staviti u poziciju roditelja čija djeca imaju autizam.
– Naša djeca su samo malo drukčija i treba im dati priliku, a ne ih gledati i prstom pokazivati – zaključila je ona, a Josip je konačno mogao na tobogan i u park.
Zbog djece sa senzorickim teskocama i autizmom predlozili smo uredjenje senzorickog parka. Na zalost grad nema sluha za takve inicijative koje bi Josipu i mnogoj drugoj djeci puno pomogle.
Dječja igrališta u gradu bez obzira na starost, korištenje i brojnost sprava, u lošem su stanju. Razloga za to je mnogo, a najčešće spominjani je, vjerovali ili ne: „briga o djeci“!? A ta „ briga o djeci“, jer sprave na igralištima podliježu strogim sigurnosnim provjerama, je dovela do stanja u kojemu se igrališta nalaze danas. Naime, redovitog pregleda i održavanja sprava nema jer je za ovo, kao i za niz drugih ne-matičnih poslova, zadužen Komunalac.
Najnoviji primjer nedovoljno promišljenog zahvata jest dječje igralište na Trgu kralja Zvonimira. Ondje je uklonjeno više od desetak sprava da bi ih se zamijenilo s upola manje, modernijih i za djecu zanimljivijih. Problem je što se sprave razmjestilo bez jasnog reda, međusobnih staza poveznica i bez podloga, na zemlju ili u pijesak. Samo jedna sprava ima meku podlogu.
Nemali novac potrošen je za šest sprava iz nejasnih razloga zašto se nije sve njih objedinilo u senzorički park? Možda je odgovor da odgovorni u gradu nisu čuli za senzorički park?
Što je senzorički park?
“Senzorički park je novi koncept dječjih igrališta u kojemu djeca u zaokruženoj sredini postižu iskustveno, cjelovito i socijalno učenja, a senzorički park ili soba kao zatvoreni prostor su idealni za stimulaciju osjetila! Posebno se to odnosi na terapiju djece s raznim teškoćama u razvoju jer omogućuje djetetu učenje svim osjetilima, uz to pojačava raspoloženje za učenje. U senzoričkom parku se postižu bolji rezultati koncentracije i komunikacije. Krajnji cilj je poboljšanje kvalitete života djece i mladih s teškoćama u razvoju te edukacija roditelja o značenju senzornih igara…
Idealni park odlikuju, na otvorenom ili u zatvorenom prostoru, mreže za igru najrazličitijih oblika i veličine; poligonalne, koncentrične, piramidalne, uokvirene mreže za vježbu, mostovi, kupole i brojne druge konceptualne svjetove igre. Ona obiluju bojama, kvalitetnim drvetom, mrežama i ostalim inovativnim detaljima. Tu su zatim klackalice, vrtilice, visilice, valjci, vrtilica tzv. jaje, trampoline, hodalice, preskakalice, provlačilice, njihalice na opruzi.
Takav park obiluje ljuljačkama, mostićima, toboganima, kućicama od drva, poligonima i sl., a ne treba izostaviti ljuljačku s košarnom mrežom, koja je idealna za nepokretnu djecu ili djecu s motoričkim smetnjama. Igralište bez pješčanika ili bazena nije cjelovito, a ovi su dijelovi idealni i neophodni u senzoričkom programu i radu sa djecom.
Budući da se radi o PARKU jasno je da su sve sprave i kutci igrališta spojeni stazama od različitih materijala koji pomažu senzornom doživljaju ali i čuvaju sprave od prljanja i prijevremenog trošenja. Te se staze izrađuju od podnih obloga, taktilnih ploča i raznih materijala (drvo, umjetna trava, plastika, nazubljene, glatke i sl.).
Da bi doživljaj bio potpun takvo konceptualno cjelovito igralište obvezno se uređuje raznim biljem, žbunjem i drvećem kako bi se upotpunio sam doživljaj i radost igre i učenja te time poboljšala stimulacija djetetovih čula.”
Građanska inicijativa “Koprivnica kakvu zaslužujemo” predlaže gradu kao najvidljivije i najbolje mjesto za izradu senzoričkog parka igralište u središtu parka i grada. Također predlažemo zapošljavanje jednog senzoričkog terapeuta koji bi radio s djecom u senzoričkom parku i u senzoričkom kabinetu u COOR-u Podravsko sunce.
Obzirom na broj novorođene djece pretpostavka je da je potreba za ovakvim vidom rehabilitacije za oko 150-tero djece od 1 do 7 godina starosti samo s područja grada Koprivnice.
Budući da smo Grad prijatelj djece, u kojemu radi Centar za rehabilitaciju djece s poteškoćama, inzistiramo da se povede briga o potrebama te djece tom prilikom!
Jedan takav senzorički park bi označio početak drugačijeg pristupa djeci, najvrednijoj ostavštini za budućnost!
Obzirom na brojne mogućnosti projektnog financiranja senzoričkog parka od zaklade za djecu Hrvatske preko RTL pomaže djeci, Zaklade za razvoj civilnog društva te sredstava iz fondova EU izlika za nepoduzimanje aktivnosti nema.
Građanska inicijativa spremna je gradu Koprivnici pomoći u osmišljavanju i izgradnji senzoričkog parka.
U Koprivnici, 17.02.2016.
Za Inicijativu:
Miodrag Maričić, Siniša Bosanac, Nino Hat i Mira Adamović
Gospođo želim vama, vašem sinu i vašoj obitelji svu sreću svijeta. Nije vaše dijete “retardirano”, ljudi koji bulje su bolesne retardirane neznalice.Ne dozvolite da vam zatvore ni jedna vrata, stavite nogu, pa ima li ponekad potrebe slobodno budite i malo bezobrazni-borite se za svoje dijete.Vlastito iskustvo.