Vapim za novostima o Dikanu i Simoni
Pun novčanik dividendi
Ubrzani govor u zemlji Reklamiji
U pretpostavljenoj državi, nazovimo je Reklamija, međutim, ja bih to uredio drugačije. Instalirao bih državno reklamijsko odvjetništvo kojem bih podnio prijavu zbog psihičkog zlostavljanja nas umišljenih bolesnika od farmaceutskih tvrtki. Onda bi brzogovoreće uhitili, a oni bi odali autore spotova. Zatim bi financijska policija Reklamije upala u računalni sustav tih piarovaca (vidite, zadržao bih stupidne nazive iz stvarnosti) i objelodanila koju lovu dobivaju ti reklamerski mediokriteti. Ako je to uvoz iz EU, onda bi to, dakako, bio gubitak vremena, jer odavno je poznata poslovica: Veži konja gdje ti aga kaže! I tu se ništa ne može.
Nisam euroskeptik, ali ubile su me glupe reklame na tevejima, koje samo još nedostaju u informativnim emisijama. Recimo, u istoj toj državi Reklameriji, pojavi se predsjednički kandidat s mrljama u karijeri, a iza njega se pusti spot: VIM čisti sve. Ili: Dosad je predsjednički kandidat bio pun mrlja, ali otkada za njega upotrebljavam veniš, mrlja više nema. Iza toga u koru pojavljuje se oporba i deklamira: Sada i ja koristim ružičasto. Život bez mrlja san je svakog građanina.
Rješenje problema s takvim teveom su možda priručne alatke, poput čekića. Voditelj Dnevnika na slici slučajno je naletio. Gle, pa to je dečko iz Koprivnice! Naš doprinos Hloverkinoj objektivnoj teve.
Tužibabe s prstima u pekmezu
Pravo je pitanje, tko bi i kako namještao utakmice? Još nitko nije objasnio sustav izmicanja pred protivničkim igračima da bi postigli dovoljno golova za sigurnu pobjedu, sustav činjenja zla vlastitim navijačim i vlastitom klubu, a prava je istina da su mnogi zapravo nezadovoljni što ”njihovi” igrači nemaju određeni tretman, pa ”kuhaju” bolje nego što se kuha u Aninoj kuhinju.
Naime, moja je pretpostavka da je suludo boriti se protiv kluba u kojem igraju igrači kojima sam ja menadžer, ili i sam primam plaću od kluba, a, recimo, malo ili ništa radim, ali sam protiv kluba od kojeg živim i iz kojeg ću, uvjetno rečeno, prodati igrača i zaraditi na klubu i igraču. Ako su to jedan ili više igrača obrane, onda optužujući za namještanje rezultata, optužujem vlastitog igrača, dakle i sebe. I tu je krug zatvoren.
Na kraju krajeva: ako zaista postoji sumnja u namještanje, prvo i osnovno bilo bi da oni koji sumnjaju svoje sumnje prijave policiji. A policija ili pravosuđe općenito, ako je pročitalo nešto što baca sumnju na određeni klub, morali bi ispitati i novinare i igrače i njihove menadžere i stvar izvesti na čistac. Ovako nije fer da smo neki znaju da se utakmice domaćeg kluba namještaju, a neće nam otkriti koliko su u tom zmazanom poslu zaradili Štef, Jura, Marko i Vendelin.
Više organa nego nas
No, to ne zabrinjava ni momčadi, ni ekipe. Kapetan(ica) će uhvatiti za ručice svoje kokice ili piliće i povesti ih na klanjanje grupici, bezobrazno zanemarivši ostale stotine izuzetno vjernih. Ali to je tako: reagira se pozitivno na komponojovane tzv. narodnjake, tuste pevaljke u preuskim i prekratkim i neestetskim minicama, a neće se osvrtati na jazz trija Matije Dedića. Naprosto se radi o shvaćanju, poimanju vrijednosti. Kad su one u društvu poremećene, onda niti reakcije na potporu iz gledališta ne mogu biti drugačije, neko para
doksne.
Zanimljivo, nigdje nikog kad nema televizije. Na običnim, recimo rukometnim, sportskim događajima više je raznih organa reda nego gledatelja.
Uskoro sport u brošurama ”Tako vam je bilo nekoć”
Ukoliko se dogodi da sponzor odustane od financiranja sporta, ne treba tražiti daleko: kroz povijest isti ljudi vode sport, isti odlučuju o novcu. Jer: normalno je da u upravama klubova budu predstavnici sponzora, oni daju novac. Upitno je, međutim, zašto se godinama oslanjalo samo na jednog sponzora. Ako sponzor nije dozvoljavao ‘ulazak’ drugih, onda prigodom raspada sustava ostoji velika moralna obaveza, koju ne treba posebno raščlanjivati.
A pri tome ne mislim na nikoga osobno. No, mislim da će biti moralno da se preispitaju svi troškovi za sport koji pomaže tvrtki, tvrtkama, u promidžbi. I onda bi jasno trebalo odgovoriti na dosadašnje prozivke je li važniji teniski turnir od polastoljetne tradicije nekog domaćeg sporta? Tko će imati snage i obraz uništiti oni što se desetljećima stvaralo? Pa nisu valjda u uprave postavljani ljudi sa ciljem da unište klubove, već da unaprijede organizaciju, postižu sve veće i veće uspjehe, koji će koristiti i u propagandi tvrtke, i da stvore osnovu za bavljenje određenim sportom djeci.
Ili da počnemo odmah izdavati serijal o najpopularnijim koprivničkim sportovima sa starim naslovom serijala koprivničkog prijeratnog tiskara i knjižara Vinka Vošickog ”Tako vam je bilo nekoć”. Pa će djeca čitati što su kusali naši stari. Ali to je već priča za zemlju Reklamiju.
Užasan san o domjencima
Ma vrijeme je da se počne izdavati sportska džepna biblioteka ”Tako vam je bilo nekoć”.