Kad malo porastemo, često volimo romantizirati vremena kada smo bili nešto mlađi. No, neke stvari činjenično su se jednostavno promijenile. Tako je primjerice i s količinom snježnih padalina. Sjećam se da smo kao klinci gradili kule od snijega i dvije dimenzije više od nas, sanjkali se mjesecima i probijali do škole u snijegu preko koljena. Bili smo i proporcijama manji, ali snijega je bilo itekako više.
U takvom pravom zimskom okruženju, kada smo cijele dane provodili na otvorenom, grudali se, valjali po snijegu i tresli od smrzavice, a temperature su bile u debelom minusu, ne sjećam se da sam bio toliko često bolestan.
Danas, kada snijega zapravo i nema, čini se kao da je tih zimskih prehlada, hunjavica, viroza, hripavaca i gripa, više nego ikad.
Nakon što se taj trend pojavio posljednjih nekoliko godina, kod mene je ove godine kulminiralo. Obično me neka viroza uhvati u periodu između Božića i Nove godine, pa to pripisujem silnim druženjima koje taj period godine nosi, no ove godine čini se kao da ne prestaje.
U periodu od posljednjih mjesec i nešto više dana, dva puta sam bio ozbiljno virozan, zakucan u krevet, na bolovanju i s hrpom potrošenih maramica. Bilo bi dobro da je stalo na tome, ali sam između te dvije konkretne viroze cijelo vrijeme šmrcao, kašljao, osjećao da nisam u potpunosti zdrav. Prijašnjih godina popio bi dvije litre čaja i sljedeći dan bio životno i radno sposoban. Ove godine u ponudi su antibiotici, sirupi, tablete, prskala za nos, a one rijetke zdrave kolege sa mnom razgovaraju s dva metra udaljene distance.
Nisam u tome jedini, u okruženju je situacija poprilično slična, više kao da se ne možeš s nekim pozdraviti, a da prvo zajedno ne odradite jedno simultano kašljanje prije nego si kažete “bok”. Nakon prve prehlade i popijenih antibiotika, kada sam u vrijeme druge viroze došao doktorici, dobio sam informaciju da se svi oni koji su u istom periodu pili antibiotik, vraćaju.
Zima kao da ne postoji, dojam je da su temperature nikada više, a svi redom padamo pokošeni. Jesmo li se pojavom konstantnog “zubatog sunca” opustili, pa se manje slojevito odijevamo u zimskim mjesecima ili je nešto drugo, teško je znati.
Naravno, ovakve pojave onima sklonim teorijama zavjera otvaraju izrazito plodno tlo za stvaranje novih, za lamentiranje o Koroni i cjepivima, za osuđivanje svih i svakoga koji su nas zaprašili tko zna čime. S druge strane i onima ne sklonim takvim teorijama podižu obrve i stvaraju osjećaj nelagode, pa će kroz podsmjeh prema ovima razmisliti barem na sekundu, ali stvarno, zašto je tome tako.
Službena medicina prema javnosti ne komunicira neke konkretne odgovore, pa je i s te strane nagađanjima otvoreno široko polje, a nama onda ostaje samo nadati se da će ono pravo proljeće doći što prije i izvući nas iz debelih jakni i šalova koji nam ne pomažu.
Na pravom proljetnom suncu je ipak najljepše, a i šmrkavost se odmah čini kao neko davno minulo vrijeme. Jedino ako ćemo sada biti šmrkavi tijekom cijele godine.
APČIHAAA!!!
