Ovih dana Biljana je lice mnogih ekrana, a razlog tomu je njezina prva izložba Barbie lutaka, koja je zainteresirala mnoge. Mi smo je odlučili posjetiti kod kuće i u ugodnom razgovoru, okruženi njezinim najdražim hobijem, upoznati ju malo više.
Biljana Čičin Mašansker, 40-godišnja je žena koja svoje dane provodi baveći se osiguranjima, a u svoje slobodno vrijeme velika je zaljubljenica i kolekcionarka Barbie lutaka.
Ima ih, barem zapakiranih i nikad ne otvorenih, oko 150, a među njima našlo se i četiri Kena, ipak je Barbie na prvom mjestu! O broju onih koje su “napustile” svoje kutije Biljana ni sama ne zna što bi rekla, ima ih jako puno. Sve je počelo kada je imala šest godina.
– Prvu barbiku sam dobila 1988. godine. Bila sam s mamom i tatom u Biogradu i otpelali su me u dućan, to mi je bilo kao da su me doveli u Disneyland. Dali su mi da si odaberem jednu barbiku i ta je bila prva. Dotad ih nisam baš viđala, možda na reklamama. Bile su dosta skupe, ali srećom, imala sam tetu u Italiji i kumu u Kanadi pa su mi ih one znale slati. I tako ih se s vremnom skupilo šest – prisjeća se Biljana svoje prve Barbie lutke koju je nazvala po mami, Duda.
Duda je s vremenom, pomalo humoristično nam Biljana prepričava, izgubila glavu, jer se njezin brat Marin često znao igrati s njom, ali ne baš na lijepi način, očito!
– Sve su ostale očuvane, ali toj prvoj je brat otkinul glavu i znam ga i dan danas zezati o tome. Inače, svakoj barbiki sam davala imena, po mami, teti, baki, kumi – prisjeća se naša sugovornica.
Ipak, njezina kolekcionarska priča počinje s nekih 18 godina kad je Biljana došla na Jakuševac i tamo je pronašla barbike po pet kuna, a kada je bila mala bile su joj nedostižne.
– Bile su rabljene, ali jeftine, pokupovala sam ih, počela ih prati, češljati, šivati im krinoline. Nakon toga, kad sam se zaposlila, kupila bih si tu i tamo koju kad bi bila na sniženju, a kad su se moje cure rodile onda je to sve postalo malo ozbiljnije. Kupovala sam njima barbike pa i sebi kad mi se nešto svidjelo. Sve je prije bilo puno povoljnije pa sam ih si mogla priuštiti, danas su puno skuplje – kaže Biljana i dodaje kako su njezine kćeri Ena i Zana 12-godišnje blizanke koje su isto zainteresirane za barbike.
Igrala se Biljana i s lutkama, točnije bebama, ali barbike su ipak od šeste godine bile na prvom mjestu, spavala je s njima, a čim bi se probudila uzela bi ih u ruke. S njima se igrala i do sedmog razreda osnovne škole, a obožavala je kad su joj prijateljice dolazile kući na igru.
– Mislim da svaku curicu zainteresiraju barbike, pogotovo ove moderne koje imaju razne dodatke, ali vjerojatno su i od mene naslijedile tu ljubav. Meni su barbike oduvijek bile igračka i zanimacija, nikakve komplekse mi nisu napravile nit sam ih tako doživljavala, kako neki pričaju da se zna dogoditi. Jednostavno su mi bile prekrasne – kaže Biljana.
Starije, prve Barbie lutke, bile su joj puno draže i ljepše, kvalitetnije, imale su manje dodataka, bile su obučene u krinoline, to joj je oduvijek bilo posebnije, kaže nam.
Naravno da nas je zanimalo je li išla u kino, odnosno je li pogledala film koji je ovih tjedana zaludio sve oko sebe.
– U kino sam išla s kćerima, na prvu nisu bile zainteresirane jer su mislile da je to za djecu, bebice, ali kad su čule da je film 12+ onda su odlučile ići sa mnom. U biti, film me u početku oduševio, očekivala sam parodiju, a dobili smo čak i ozbiljniji film. Kad je krenula druga polovica filma, e to mi se nije svidjelo. Ja zamišljam Barbie i Kena zajedno, nikad kroz povijest nisu bili razdvajani. Barbie me podsjeća na bajke i sreću i moram priznati da me malo razočarao kraj. Pretjerali su, eto, do pol je bilo ok – kroz smijeh nam govori Biljana.
Začudila se naša sugovornica što je tek prije godinu dana saznala da na društvenim mrežama postoje grupe u kojima se druže obožavatelji Barbie lutaka.
– Ja sam mislila da sam ja jedini luđak, ali nas očito ima više. Moram priznati da sam se malo i razočarala! Postoji neka ideja da se svi skupimo i napravimo izložbu, to je u Americi uobičajeno, kod nas nije, ali možda bude – kaže.
Sam razvoj Barbie lutaka kroz godine Biljana pozdravlja i gleda na pozitivan način.
– Super je da netko u kolicima može vidjeti Barbie u kolicima. Svi se mi nekad osjećamo lošije i onda kad vidiš da jedna savršena Barbie postoji baš takva kakva si i ti, onda mislim da to dobro utječe na djecu, ali i na odrasle. Sviđa mi se raznolikost, ali priznajem da je meni ona prva Barbie, idealnih proporcija, ipak najdraža. Mojim curama je pak bilo “što šarenije, što čudnije, to bolje” – pojašnjava svoja razmišljanja naša sugovornica.
Spomenuli smo na samom početku kako se Biljana bavi osiguranjem i često ona zna svoje lutke iznijeti iz podruma ili sobe i igrati se s njima, barem onima koje nisu u kutijama. To joj, bez obzira na godine, dođe kao neki ispušni ventil.
– Obično kad sam na godišnjem onda se kroz stan ne može hodati. Donesemo kućice, stavimo tepih na pod, damo si oduška i igramo se! Inače se u mom stanu uopće ne može vidjeti da skupljam barbike. Moja obitelj je znala za to, ali drugi baš i nisu. Inače, unazad par godina otvorenije svi skupa pričamo o tome. Kolegice i prijateljice mi i dan danas znaju pokloniti barbiku, a mama i tata su mi uvijek podrška, iako tata baš ne voli što trošim novac na njih – priznaje Biljana.
Svoje barbike nikad nije gledala po vrijednosti, odnosno po tome kolika im je bila cijena, već po tome koliko su joj drage ili na koga ju podsjećaju.
– Nadam se da ću ih i dalje moći skupljati, ovisi o finanacijama. Želja mi je imati izložbu, na primjer negdje u Koprivnici za Božić. Htjela bih izložiti više kolekcija na kojima sam ja radila, puno sam šivala. Naravno, bilo bi tu i barbika iz kutija, tematski izloženih – govori nam pred sam kraj naša sugovornica.
– Meni svi stalno govore da sam dijete u svim pogledima. Gdje god su djeca tu sam i ja. Barbike na neki način meni i jesu bijeg od stvarnosti i stresa. To mi je opuštanje i užitak. Stvaranje svijeta kakvog bih ja željela, nekog boljeg, veselijeg, roznijeg. I baš bih htjela da svi ostanu što dulje mali, da ne žure odrasti, da uživaju u igri, jer da bi bili sretni i da bi lijepo kročili kroz život, mislim da bi u svakome trebao ostati jedan mali dio djeteta – zaključila je Bojana na kraju našeg razgovora.
Mi joj želimo da ostane dijete u duši i da tu energiju prenese i na svoje kćeri, da nikad do kraja ne odraste i da s vremena na vrijeme stavi svoje roze naočale i zaroni u Barbie svijet kako bi si, kad joj je potrebno, napunila baterije.
