Na poplavnim travnjacima Lonjskog polja, još uvijek u prirodi borave i pasu konji, hrvatski posavci, otporno i jaki konji.
Kad se voda povuče iz nekog od poplavnih livada Lonjskog polja, uskoro na njih pristižu novi stanari. S jedne strane, to su čaplje, rode, štekavci, jeleni i srne, a s druge tu su svinje, krave i konji. Svi oni na polju traže hranu.
Polje je zapravo veliki pašnjak, prepun trava i ostalog bilja, ali i žaba, zmija kukaca….
Domaće životinje ostaju cijelog suhog razdoblja, sve dok voda u jesen opet ne napuni polje ili dok ih zima ne potjera natrag u staje, za razliku od divljih ptica koje s gnijezde ili u šumi, ili u trsci ili bilo gdje drugdje. Preživljavaju i hladnoći u vrućinu, i obade i krpelje. U vrućim ljetnim danima, njihovi vlasnici im crpe vodu u pojilišta i to je to. Hranu si nalaze sami u prirodi. Tu se pare, a u malim depresijama zaostalim od poplave ljeti i hlade.
Na prostranim pašnjacima lonjskog polja pase još uvijek hrvatski posavac, hrvatska autohtona pasmina konja. Nastao je na području slivnog toka rijeke Save. Danas se najviše uzgaja u Sisačko-moslavačkoj i Zagrebačkoj županiji (okolica Velike Gorice). U narodu ga zovu i posavski konj, posavski bušak i posavec. Velik dio godine provodi u prirodi na otvorenom. Otporan je na vremenske neprilike i skromnih je zahtjeva.
Ima zbijenu i čvrstu građu tijela. Blage je ćudi i poslušan. Pasmina je ugrožena, a broji nešto više od 1000 primjeraka prema istraživanju iz 2000. godine. Imao je veliku gospodarsku vrijednost prije pojave mehanizacije u poljoprivredi.
Između ostaloga, služili su u vuči brodova na Savi, a njima je dopremljen i kamen za spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu. Bili su poznati i u Beču i u Budimpešti. Od 1991. godine, počinje sustavan uzgojno-selekcijski rad. Koristi se u rekreativne i turističke svrhe, poput parka prirode Lonjsko polje.
